Lana Ujević rođena je u Baden-Badenu (SR Njemačka) gdje završava osnovnu školu. Nakon opće gimnazije upisala je Filozofski fakultet u Zagrebu (Njemački jezik i književnosti te Portugalski jezik). Tijekom studija snimila je dugometražni igrani film "F20" u režiji Arsena Ostojića te seriju "Zlatni dvori" za Novu Tv. Studij na Filozofskom ipak prekida zbog upisa na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu na kojoj je trenutno studentica pete godine glume. Netom nakon diplomskog ispita glume u klasi Krešimira Dolenčića odlazi u Beč glumiti na njemačkom jeziku u predstavi "Astronaut Wittgenstein" u režiji Nataše Rajković na Wiener festwochen.
Predstava Astronaut Wittgenstein koju ste radili u suradnji s Natašom Rajkoviće je više nego dobro odjeknula. Prisjetimo se procesa i rasta uloge.
- Ova predstava bila je moj prvi profesionalni kazališni angažman i jako sam zahvalna što sam imala priliku raditi ovakav projekt. Premijera predstave se održala u sklopu Wiener Festwochen. Provela sam 5 tjedana u Beču i mogu reći da je rad na ovoj predstavi bila jedna od najljepših stvari koje sam dosad doživjela.Iako sam provela djetinjstvo u Baden-Badenu se posljednjih 6 godina nisam služila njemačkim gotovo uopće. Čim sam stigla u Beč sam se trudila što više komunicirati s kolegama na njemačkom jeziku i fascinantno je kako se u roku od 10 dana jezik vratio kao da ga nikad nisam prestala koristiti. Ovo je bio razvojni projekt. Kako je rasla predstava tako je rasla i uloga. Nataša je imala ideju, sliku, premisu i gradilo se postepeno, kao što ona to obično radi. Lokacija na kojoj smo radili, Kaisermuhlenbuchte, je predstavljala izazov zbog veličine živog prostora. Dunav, ptice, vjetar i ljudi koji prolaze. Samo sjediti na klupici i gledati to mjesto je bilo zanimljivo. Ljudi su tijekom proba i predstave mogli prolaziti šetnicom, slučajni prolaznici bi postajali publika ili statisti, neki čak i glumci. Svaka izvedba je bila drugačija. Radili smo uz zalazak sunca. Ogroman prostor, ali imala sam mogućnost gledati ljude u oči. I znala se dogoditi magija gdje taj veliki prostor postaje intiman. Na generalnoj probi smo primijetili da se obitelj labudova doselila na šetnicu na kojoj smo igrali pa su, na neki način, postali dio predstave. Nismo regulirali promet tako da su prolaznici slobodno šetali kroz scenu. Neki su ljudi pokušali pomoći, neki su koristili moment da mašu publici, neki su prijetili da će odati publici glumicu koja je čekala ulaz u scenu, neki su protrčali u nadi da budu nevidljivi, a mi, izvođači smo imali priliku reagirati na njih i prirodu koja se događala. Imam osjećaj da sam puno naučila o kontroli u tih nekoliko tjedana. Nikada prije ovako glasno nisam morala govoriti i nikada prije nisam bila povezanija s mislima i ljudima kojima ih upućujem. Nikada prije nisam pamtila ljude iz publike i sretala ih kasnije po gradu i pričala s njima o predstavi, nikada mi prije labud nije predstavljao prijetnju u mizanscenu, nikada me prije dijete nije nasmijavalo tijekom monologa i nikada prije nisam bila ovako prisutna na sceni.
Trenutno završavate Akademiju dramske umjetnosti. Kako se osjećate? Je li to “to”? Što vam je gluma postala/prestala biti?
- Osjećam se spremno. Peta godina je za mene bila ključna u shvaćanju što za mene ovaj posao jest. Je l‘ to - to? Da. Pronašla sam se u ovome i uzbuđuje me rad na neki potpuno novi način. Pronašla sam gušt u vještini. I u živom tijelu. Više glumu ne gledam kao “danas sam umorna pa glumim opušteno“,nego koristim svaku probu za aktivnost. Mislim da je vještina igrati mir, a ne biti pasivan. I uzbuđuje me nalaziti nove načine i rješenja. Isto tako, imam više povjerenja u redatelja jer više ne idem iz svoje predodžbe već prihvatim uputu koja se meni u prvi tren čini besmislenom i bacim se na glavu pa što bude. Hrabrija sam. I glumački i životno. Probe su mi postale izvor opuštanja. Mjesto gdje isključim svaku sitnu ili veću brigu iz života i budem u trenutku.
Bojite li se govoriti o snovima? Ima li tu umjetničkog praznovjerja? Ako nema, o čemu u glumi sanjate?
- O čemu sanjam? Ovo je jako dobro pitanje. Nisam nikada imala neki glumački cilj ili ultimativni imaginarni projekt kojeg bih voljela ostvariti. Zapravo sanjam o tome da ono što radim natjera nekog da kaže wow, da se smije, uživa, plače, da se poslije posvađa s prijateljima jer se ne slažu oko poante, preporuči predstavu ili film, da zapiše u dnevnik kako zbog nečeg razmišlja o nečemu. Sanjam o tome da ovo što meni stvara veselje stvori veselje i drugima. Sanjam o izazovima. O tome da nešto naučim o sebi do čega još nisam došla i možda otkrije nešto što će mi učiniti življenje lakšim. Sanjam da me gluma nauči kako biti u trenutku kad ne glumim nego živim život. Kako da nemam tremu od života.
Možda najsnažnije preduvjerenje o glumi koje se opovrgnulo? Što znate da danas gluma jest….i nije.
- Da "biti svoj“ ne znači biti na probi onako kako se osjećaš taj dan. Nego istraživati kakav možeš biti kada misliš da se osjećaš nekako.
Kako su vam pomogle televizijske uloge u razumijevanju prirode ovog, vjerujem, jednog od najljepših poziva?
- Kamera sve vidi. Naučila sam koliko je zahtjevno u tom „sve viđenju” biti slobodan. Prirodnost nekada zahtjeva neprirodne pozicije. Potpuno je drugo nego kazalište, ali opet je isto, samo drugi pristup. Mislim da je za kameru nužnija veća kontrola. Preciznost. Montažer je najbolji prijatelj. Kad je uži kadar se vidi misao i intencija u oku. U kazalištu je to kontrola tijela i glasa i kadar je uvijek širok i ljudi ne percipiraju sitnice ako ih režija na to ne natjera. Pa se osjećaš nekako sigurnije. Nekad. Naučila sam se strpljenju i razvila ogromno poštovanje prema svim ostalim ljudima, kolegama koji rade svoj posao iza kamere.
Što vam se čini da su ključne informacije koje su potrebne za kreiranje uloge? Što su vaši “temelji” uloge?
- Iscrpno bavljenje tekstom,vremenom i okolnostima u kojima je napisan. Iščitavanjem detalja. Igranje detektiva, povezivanje, razumijevanje, empatija. Volim pretpostaviti da je pisac s razlogom napisao tako kako je. Prvo pokušavam naći u tome motivaciju za svaku rečenicu koju moja uloga govori. Svaku misao pokušavam dokučiti kako se razvila i zašto. Što se dogodilo možda prije a da nije napisano? Maštam, zamišljam, zaključujem, "odključujem". Naravno sve to uz redatelja. Tako da mislim da su ključne informacije skrivene u tekstu. I dobrom znanju tog teksta. I kad već budem skoro „gotova“ uvijek se volim vratiti na tekst i otkriti nešto i probati nešto novo.
Na čemu trenutno radite?
- Trenutno radim na predstavi u kazalištu Exit koju režira Matko Raguž. Uz to radim na svom diplomskom ispitu iz govora kojeg bih voljela nakon diplome pretvoriti u predstavu. Snimam seriju "Urgentni centar"- srpsku inačicu Emergency rooma u Beogradu.
SHORT BUT SWEET
KOZMETIKA
- Manje je više. Osim kad nije. Najčešće decentna šminka, ali se volim srediti. Koliko vremena si dam, toliko može trajati proces spremanja. Između 10 min i 4 sata.
NJEGA
- Čišćenje lica ujutro i navečer micelarnom, piling od Olivala sa smiljem i stopostotni gel od Aleovere prije spavanja. I tako već 5 godina.
BRIGA O SEBI
- Trenutno me najviše brine ambrozija i izbjegavanje iste. Turban na glavu, inhaliranje pred spavanje i Cetirizin.
HOBIJI
- Glazba je broj jedan. Uz glumu se bavim pjevanjem i sviram klavir i gitaru. Zasad spada u kategoriju hobija, radim na tome da postane više.
SPORT
- Joga i plesanje po kući ako se to ubraja.
RELAKSACIJA
- Kada, masaža, san, more i dobar film.
ČITANJE
- Trenutno sam u Shakespeareu i čitam sve što mi dođe pod ruku jer se njime bavim za diplomski iz govora.
