Intimni život je, kao što znamo, nerijetko objekt medijskog iživljavanja. Sve s pretpostavkom da javne osobe želimo "upoznati" kao "obične" ljude. Moramo ih približiti "običnom čovjeku". Navodno "običnog čovjeka" muče voajerski instinkti, a mi ih kao posrednici moramo ispuniti. Uostalom, vjerujem da znate tu priču o malom i velikom čovjeku, o svim razlikama u koje smo morali povjerovati tijekom našeg životnog i službenog odgoja. Ipak, maknimo se na tren iz "javnog – medijskog" života, da pobliže pojasnim namjeru ovog teksta.
Naš je privatni život s našim drugim supatnicima, suborcima, građanima, prijateljima, ljubavnicima, a prije svega obiteljima pod jednakom "opsadom". Intima počinje s dijeljenjem detalja. Mislimo da smo tek tada bliski drugom čovjeku kojemu dajemo određenu funkciju u našemu životu. Međutim, jesmo li zaista? Možemo li biti bliski bez pretjeranog dijeljenja u suštini nebitnih detalja naše privatnosti? Vjerujem i zalažem se da – da. Možemo!
Sjetimo se samo svih onih intenziteta kojima smo, vjerujem, manje-više svi svjedočili u našim iskustvima ljubavnog života koji je, ne zavaravajmo se čisto biopolitičko pitanje. Kao što znamo, država i crkve posebno vole plesti svoje prste u regulaciju privatnog života, a onda kreće parada kič pitanja– poput: "Čekaj, je li te pitao? Jeste li već skupa? Poljubili ste se – sigurno si se zaljubila? Znači, volite se? Ma ne, čekaj, ako te poljubio, to nešto znači. Sigurno mu je stalo jer da mu nije stalo, ne bi te poljubio. Poljubac je znak ljubavi, početka veze, životnog uspjeha, mira. Poljubac je pomirenje. Ono je najjači znak, signal i uputa." Tako nekako histerija interpretacije ide, a ta interpretacija, po prilici, život želi simplificirati – do iznemoglosti.
Ljudi vole svjedočiti njemu, tom poljupcu, a jednom kada posvjedoče žele potvrdu vlastitog svjedočanstva, svojevrsnu "nagradu", žele vrijednost svog svjedočanstva i žele nastavak svoje fikcije koju su kreirali u, naglašavam - svojoj glavi. Ako vjeruju da kod nekog drugog se to događa na razini spomenute recepture, to onda valjda potencijalno znači. To onda valjda nešto znači i za njihove živote. Nismo naučeni da jednostavni znakovi pažnje ne znače nužno "nove epizode" određene ljubavne romanse. Poljubac može biti samo poljubac. Zagrljaj samo zagrljaj. Seks samo seks. Malograđanski nalog i presing vezan za reprodukciju veze u najširem smislu te riječi, više je nego opasan, omalovažavajući i naporan. Naše poglede na stvari, ljude i odnose imamo obvezu odgajati. Kao odrasli ljudi. Naučiti "čitati" interakcije i ne padati na prvoloptaške simbole. Ljudi i odnosi, koliko god medijska/kulturalna mapa to ne želi vidjeti, jesu bitno slojevitiji od onoga što se čini na prvu. Svođenje života na jeftine interpretacije povratno djeluje loše na sve dionike tog procesa – prvenstveno zbog laži koja se nužno proizvodi. A laž je da nužno poljubac znači vezu, da seks znači ljubav, da brak znači sreću. Smirimo se i uživajmo, u svojim poljupcima.
