Kad je Lepa Brena ušla u zagrebačko kazalište Kerempuh, publika je stala na noge prije početka prve scene. Mobiteli su sijevnuli prema njoj. Ljudi su halucinirano snimali i fotografirali. Stekao se dojam da je najveća zvijezda regionalne scene nenajavljeno ušla u maleni prostor satiričkog kazališta. Predstava je kasnila, strpljivo je čekala Brenu da otpozira svoje i sjedne. Glumice koje otvaraju predstavu nisu se mogla boriti s jekom impresioniranosti pjevačicom i mega zvijezdom: još barem desetak minuta nakon što je predstava krenula, publika je drhtala od uzbuđenja jer su blizu Breni. Iako je u publici bio i bivši predsjednik Republike, iako je tamo sjedila i jedna velika hrvatska pop zvijezda, posve je bilo jasno da nitko nije sposoban u zajednički trans staviti publiku kao ona - Lepa Brena. I to je sve što se možda mora reći o projektu koji je tako bombastično najavljen i doveden u Zagreb: Brena je i dalje čudo, neobjašnjiv fenomen.
Na tren sam pomislila da je to zato što ju Zagreb rijetko viđa, ali odmah sam se sjetila njezinih koncerata prije tri godine u Beogradskoj Areni: napunila ih je bez problema, s lakoćom, magnetizmom zavela publiku. Kako onda "Lepa Brena Project" ne bi bio "hit kazališna predstava" kako su ju najavljivali apsolutno svi mediji u Hrvatskoj, prije gostovanja u Zagrebu i Rijeci? Čini se da je sve što Lepa Brena dotakne i dalje hit - iako ona s predstavom, kako sama kaže, nije imala nikakve veze. I sama sam se našla u problemu nemogućnosti da se koncentriram na ono što se događalo na sceni, iako je predstava otvorena s pjesmom, s prisjećanjem spektakularnih nastupa pred tisućama Rumunja u osamdesetima kojih se publika mojih godina može sjećati samo iz urbanih legendi. Cijela će predstava biti prožeta Breninom pjesmom, od kojih će neke podići publiku na noge, a neke, vidjela sam na svoje oči, rasplakati.
Naravno da čovjek ne može pobjeći, a nisu ni autori predstave, od nostalgije. Brena postaje više od pjevačice, ona postaje simbol svega što smo voljeli u bivšoj Jugoslaviji, za koju će glumci reći, ironično, nadam se, da je bila "preteča Europske Unije". Oprezno tumačim nijanse poruka predstave, jer se na momente čini da se i sami autori, kojih je mnogo, nisu odredili ideološki prema nekim stvarima. Patimo li za Jugoslavijom ili ju promatramo s ironijskim odmakom? Analiziramo li toksične nuspojave popularnosti ili toksične nuspojave krvavog raspada bivše države? Bavimo li se problemom identiteta žene koja je stvorila lik kojeg svi žele željeti, problemom majčinstva, problemom ženskog pitanja, problemom primitivizma malih sredina, problemom individualnosti, ili pjevamo Brenine pjesme? Brena je u predstavi simbol ljepote ideje proletarijata, jednakosti, bratstva i jedinstva, pa tako sama kaže da nije voljela samu državu Jugoslaviju zbog granica, već ideju; valjda u pokušaju da se autori, ipak, jer su u pitanju moderni mladi ljudi, odvoje od patničke impotentne i politički upitne pozicije jugonostalgije.
No problemi ove predstave nisu (samo) politički, jer su se Olga Dimitrijević, Slobodan Obradović, Maja Pelević, Tanja Šljivar i Hrvatica Vedrana Klepica (koja je autorica najboljeg monologa predstave) maksimalno potrudili odmaknuti od politike, spomenuvši rat svega dva puta, a bombardiranje ni jednom (Brena je valjda tada srećom bila u Miamiju), već kazališno- strukturalni. Niz monologa koje sve izgovaraju senzacionalno talentirani glumci, među kojima se najviše ističe Vlada Aleksić zbog atraktivnosti samog teksta koji mu je napisan (iako zapravo nema nikakve veze s Brenom), ovlaš spojeni glumačkim talentom i redateljskim rješenjima poput zajedničkog plesa na pjesmu, jednostavno nisu dovoljni da postanu snažna predstava u kazališnom smislu. No, to očito nije ni potrebno, jer otvaraju pitanja koja publika unisono prepoznaje. To, i stihove pjesama od kojih su neke odlično sazrele, neke malo manje.
Nekoliko je Brena stvarno ona i govore o stvarnim doživljajima. Vlada je drag queen kojeg inspirira Lepa Brena. Monolog Vedrane Klepice o zgradama bivše Jugoslavije, koji zapravo govori o ljepoti ideje zajedničkog skromnog poštenog života u socijalizmu i o perverzijama posttranzicijskog društva podsjeća na najbolje kritičke osvrte posttranzicije bez i s Brenom. I za kraj, gotovo jednako fascinantno kao The Brena u publici je Jasna Đuričić na sceni. Jedna od najboljih europskih glumica današnjice (čemu svjedoči i Europska filmska nagrada) koja je nedavno regiju hipnotizirala izvedbom u filmu Jasmile Žbanić "Quo Vadis, Aida", bila je tri dana dostupna zagrebačkoj publici na dohvat ruke. Samo promatrati njezine bravure dovoljno je da se zaborave manjkavosti projekta. Jasna sama najbriljantnija je zvijezda kulturne scene. Snaga Breninog značaja i Jasnine izvođačke superiornosti vibrirala je kroz publiku tih 80 minuta. Između svih tih raskošnih ženskih talenata, bilo je lijepo dočekati Osmi Mart. No osjećaj važnosti ove predstave koji se veže uz nju gotovo iznenađuje. U sjećanju je, valjda, sve uvijek ljepše.