Časopisu People uspjelo je ono što je bio san svakog tabloida: dobiti intimnu ispovijest Linde Evangeliste nakon što je prošle godine otkrila da se zbog estetskog zahvata koji je pošao po zlu u potpunosti izobličila. Priznala je da se bojala da će na ulici sresti nekoga koga poznaje. Sebe stalno uspoređuje s kolegicama: Cindy Crawford, Kate Moss, Naomi Campbell, Claudia Schiffer i Christy Turlington rade i žive punom parom - za razliku od nje. Za svoju horor priču okrivljuje kliniku u kojoj se podvrgnula tretmanu CoolSculpting koji bi trebao smanjiti masne naslage. Kod Linde se dogodilo upravo suprotno od toga: na kritičnim dijelovima tijela - bedrima, trbuhu, rukama i bradi - salo se počelo udvostručavati pa i utrostručavati. Linda sada sebe smatra izobličenom i bori se, naravno, ne samo s fizičkim već i teškim psihičkim posljedicama.
Život supermodela, koje su doista u vrijeme našeg odrastanja bile super zvijezde, obilježen je izgledom. Znali smo napamet sve slavne djevojke devedesetih, birali najdražu, uspoređivali se s njima. Bile su moćne, poželjne, nedodirljive. Linda je bila ona alternativnog izgleda (ako postoji išta estetski alternativno u ženi savršenih mjera i visine) i progresivne frizure. Poznata je i po rečenici da za manje od 10 tisuća dolara ne izlazi iz kreveta. Njezin su look kopirali mnogi. Bila je inspiracija cijelom pokretu kratkokosih žena nesavršenog nosa. Bila je ikona. Nezamislivo je tužno da se takva žena pola desetljeća skrivala u vlastitom stanu. Izjavila je i da je u početku krivila sebe te se izgladnjivala. Debljina na koju nije navikla izazvala je depresiju. Promijenio joj se i odnos sa sinom, kojem je skrivala istinu od straha da on ne “počne nju tješiti” i ne preuzme roditeljsku figuru i brigu o njoj, jer, “to nije njegov posao”. Kad je konačno odlučila progovoriti - i tužiti kliniku koju smatra odgovornom za svoj trajno oštećen izgled - priznala je i sinu razloge svog skrivanja, lošeg raspoloženja, duboke patnje. Paradoksalno je, priznaje i sama, kako joj je neopisivo važno da sina odgoji tako da zna da je lijep kao osoba bez obzira na to kako izgleda, ali kako sama nije uspjela svladati tu lekciju.
“Više se ne gledam u ogledalo. Taj odraz ne izgleda kao ja”, kaže. I dok moramo priznati da je užas nuspojava, koji navodno pogađaju samo jedan posto pacijenata koji se odluče na metodu zamrzavanja sala, objektivna trauma, ne možemo ne vidjeti ironiju, kao u pjesmi Alanis Morissette, da se to dogodilo upravo jednoj od najljepših žena svijeta kakav poznajemo. I sama priznaje da je svjesna da ljepota nije samo vanjski izgled, ali da ne može protiv sebe i da mrzi to u što se fizički pretvorila.
Njezin je identitet tako usko povezan s tim kako izgleda da je nemoguće da u pedesetima sretno živi bez te vrste gratifikacije: “ja sam lijepa, ja sam poželjna”. Bismo li mi drugačije? Sigurno je puno lakše prihvatiti debele bokove ako nikad nisi bio na naslovnici Voguea, ali u svijetu koji konstantno traži način da zarobi ljepotu - što mladosti, što savršene simetrije - u svijetu instant obrađenih fotografija, koliko je ono kako se osjećamo povezano s onim kako izgledamo?
Kriviti Lindu Evangelistu za odlazak na estetski zahvat najgora je nuspojava ove priče. Estetska kirurgija mora postati mjesto otvorenog razgovora da bi bila sigurno mjesto za sve nas, ne samo za supermodele. Ali, kako rekreirati svoj identitet ako si oduvijek bila lijepa žena? Ne moramo doživjeti ovakav pakao: kako podnijeti debljanje od hormona, starenje, naborana koljena, spuštene kapke? Lakše ako se društvo nauči živjeti bez komparacije - nekad je izgledala, sad se udebljala, dobro izgleda za svoje godine, i slično. Linda je izašla "iz ormara" jer konačno želi izaći i iz stana, koristiti društvene mreže, biti nasmijana s prijateljima u šetnji ulicom, živjeti slobodno. Jer i u ovom okrutnom, modernom društvu postoji samo jedna stvar koja je ljepša od ljepote - sloboda.