Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu. Taj grčki aforizam poslužio je Isaiahu Berlinu da podijeli pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristeći se jednom idejom – ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki – lisice. Dubravka Ugrešić napisala je roman o pripovijedanju u kojemu se poigrava mnogostrukostima, kao čitatelji putovat ćemo od Japana do ruskih književnih klasika do Nabokovljevih američkih avantura i besmislenih književnih promocija u našoj suvremenosti.
Naša pripovjedačica, autorica se opravdano pita što je književnost danas, odnosno koja je njezina uloga i, možda još važnije, koja je uloga pisca, je li on(a) samo klaun koji putuje svijetom? Možda od najrelevantnijih (filozofičnijih) pitanja postavljenih u ovomu romanu jest: mogu li se uopće još pričati priče? Poigravajući se Ich-formom uz suptilne ironije, književne i teorijske reference, roman je to koji slavi i posvećuje se piscima i pisanju. Protagonistica Lisica šeta tekstom, postaje tekst, prestaje biti tekst, dok se briše „sigurnom gumicom zaborava“. Lisica nam donosi nekoliko priča, i razina iste priče. Dobivamo putopisne slike Napulja, mitove, ljubavne priče, povratak, taj nemogući povratak "domu" kojeg nema, kojeg nikada nije bilo, kojeg nikada i neće biti. Susrećemo se s Udovicom, ali i s Bojanom, u kojeg ćete se možda zaljubiti. Zašto još Lisica? Zašto taj motiv? Zašto taj naslov, pitate se? Naime, lisica je totem koji je, prema velikom ruskom piscu Borisu Pilnjaku "zapao sirote pisce, lukavica je, varalica, prenositeljica božjih poruka, sluškinja boginje prehrambenog resora, Inari. (…) Ona zna sve trikove, pa ipak često izvlači deblji kraj. Međutim, kada je u pitanju posljednja obrana njezine biti (ma što to značilo) – kao u priči o onome siromašku koji joj krade krzno da bi je zadržao u kući kao svoju ženu – ona zauvijek prekida svaku daljnju nagodbu i vraća se svome autentičnom biću. Bog postoji samo ako vjerujemo u frazu ne spominji ime božje uzalud. Tako je i s književnošću, ako ne vjerujemo u njezinu magiju, ona postaje samo besmislena hrpa riječi.
Odlomak iz knjige u kojoj ćete (toplo se nadam) uživati.
"Upoznala sam ga u baru moskovskog hotela Beograd, kamo su svraćali Jugoslaveni: ti koji su studirali u Moskvi, ti koji su radili u jugoslavenskoj ambasadi i predstavništvima raznoraznih jugoslavenskih firmi u Moskvi, i jugoslavenski turisti koji su, iz ovih ili onih razloga, došli da potraže svoje zemljake. Bio je fizički neobično privlačan, bilo je teško ne zapaziti ga, s riđom kosom i kratkom bradom, svijetlozelenim očima i skladno građenim tijelom. Bio je moj zemljak i lažac, od onih koji lažu i kada ne trebaju.Netko tko šeta uokolo u crvenim engleskim puloverima, plavim košuljama na sitne bijele pruge, u kašmirskom kaputu, s bijelim kašmirskim šalom obješenim oko vrata i tvrdi da u Moskvi studira slikarstvo nije mogao biti drugo do notorni lažac. Bio je, doduše, malorječiv, što je umnogome popravljalo sliku. Začarao me, priznajem: na sivom i tmurnom moskovskom fonu, tako zelenook i riđ, izgledao je kao da nije od ovoga svijeta. Dlanove je imao stolarske; najveće, najšire i najtoplije dlanove s kojima sam ikada bila u kontaktu. Ljubav je vodio temeljito i dugo, čas vruće, čas hladno, baš kao da na dobro zagrijanoj tavici podgrijava kockice leda. Ludovali smo, zaljubila sam se u njega, ljubav je mirisala na obećanje, tresla me ljubavna groznica, bila sam spremna umrijeti za njega. Kada je odlazio, suzama sam zalijevala moskovski aerodrom Šeremetjevo." Ostatak pročitajte na portalu nakladnika Fraktura.
