Anna Wintour je imala rasističke ispade i prijeti joj odlazak iz američkog Voguea, vijest je koja je prošli tjedan odjeknula u modnom svijetu. Ili? Postoji li itko na ovom svijetu tko se iznenadio? Wintour je žena o kojoj su se pisale knjige i snimali filmovi, a sve na temelju njezine tiranije na radnom mjestu. Zar je nekoga zaista šokiralo to što ne razumije sistemski rasizam, odnosno provodi ga?
Raditi u Vogueu, znamo još od Andy Sachs, velika je šansa za svakoga i "tisuće djevojaka dale bi sve da imaju tu priliku". Nažalost, to je istina. Tisuće djevojaka i mladića i daju sve za tu priliku; daju svoje vrijeme, mentalno i fizičko zdravlje, veze, prijatelje, svoj život, i to za najčešće očajnu plaću koja jedva pokriva njihove potrebe. S druge strane, nije da imaju vremena ili prilike trošiti taj novac negdje...
No, tiranija nije i neće presuditi Anni Wintour, nego bi to mogao biti rasizam, baš kao i njezinoj kolegici Donati Meirelles, nekadašnjoj urednici brazilskog Voguea. O njezinom načinu rada počelo se pričati početkom ove godine, kad je "otkriveno" kako je vrijeđanje i ponižavanje zaposlenika, najčešće na temelju njihovog izgleda, njezin modus operandi. Stavila sam "otkriveno" pod navodnike jer mislim da je većina ljudi u industriji za sve to znala, a informacije su zatim nakon više desetljeća došle do šire javnosti, koja bi mogla imati nekog utjecaja na sve. Slično kao i slučaj seksualnog zlostavljanja u Hollywoodu - svi su znali tko je Harvey Weinstein i što radi, ali svijet je za to doznao kad je došlo pravo vrijeme.
Tako je i Meirelles dolijala nakon što su objavljene fotografije s tuluma Voguea na kojem ona sjedi na tronu, a oko nje su hostese tamne boje kože, što je čest motiv slika i fotografija iz vremena kad su brazilski veleposjednici imali robove te se s njima tako ovjekovječili. Meirelles je nakon skandala ponudila ostavku. Iz toga se nije mogla izvući; iz vrijeđanja zaposlenika već se može izmigoljiti.
Na takve šefove često gledamo s nekim strahopoštovanjem - ako su na ekranu ili ako nisu naši šefovi. Miranda iz "Vrag nosi Pradu" - odnosno Anna Wintour - takva je postala jer je morala, jer žene inače ne shvaćaju ozbiljno. Istina je, žene su često u lošijoj startnoj poziciji. Ako ste još mladi, vrlo je vjerojatno da će vas podcjenjivati. No, je li zaista potrebno onda takav način ophođenja prenositi na one koji dolaze poslije vas? Zašto se osobe koje su imale loša iskustva na jednako loš način odnose prema drugima kad dođu do pozicije moći?
Radi se o istom začaranom krugu nasilja kao što je, primjerice, ono unutar obitelji. Ako ste doživjeli bilo kakvo nasilje u životu i mislite da nije ostavilo nikakve posljedice na vama, ali ste svejedno nasilni prema drugima - to znači da niste preboljeli. Zdravo ponašanje je shvaćanje da nitko ne bi trebao prolaziti kroz takva iskustva pa zato vi ne nastavljate toksično ponašanje. Vrijedi i za obitelj i za mjesto rada.
Događa se i da zaposlenici kopiraju tiranski način ponašanja jedni prema drugima jer su vidjeli da se to tako radi na višim razinama. Posljedično, pokazala su brojna psihološka ispitivanja, produktivnost zaposlenika je niža, kao što su i rezultati kompanije, za razliku od onih u kojima se ljudi ponašaju civilizirano jedni prema drugima.
Zaključujemo često i da su šefovi koji su bahati, takvi s razlogom - bezobrazni su jer znaju mnogo pa se mogu ponašati kako god žele.
Primjer je Steve Jobs, koji je bio klasičan šef tiranin. Za sebe je mislio da je genije, možda je i bio, no to ne opravdava činjenicu da se derao na zaposlenike, omalovažavao ih, vrijeđao i ponašao se kao da su crvi, a ne ljudi koji mu zarađuju novac. Opravdavao je to činjenicom da ima jako visoke standarde koji se ne mogu zadovoljiti osim ako ne pritisne zaposlenike do krajnjih granica, i to zastrašivanjem i maltretiranjem. Izjavio je kako "njegov posao nije da bude nježan prema ljudima, nego da ih poboljša". Iskreno, zvuči dosta žalosno s jedne i sociopatski s druge strane.
"Mnogim je vlasnicima i osnivačima kompanija ili startupa vrištanje, vikanje i degradiranje zaposlenika način na koji održavaju nekakvu zamišljenu razinu produktivnosti, usluge ili vrijednosti proizvoda. Primijetili smo da su mnogi od njih itekako upoznati s načinima rada Stevea Jobsa, kao i da smatraju da su podizanje glasa, prijetnje i maltretiranje jedini način na koji će se stvari obaviti kako treba", kaže psiholog i stručnjak za profesionalne odnose Ken Grayson.
No, mnogi često zaboravljaju da je Jobs upravo zbog nemogućnosti kontroliranja svog ega dobio otkaz iz vlastite tvrtke.
Uvijek me fasciniralo kako ljudi mogu poštovati i cijeniti šefove koji ne znaju kako uspostaviti autoritet znanjem i iskustvom nego se moraju koristiti silom i bahatošću.
Mnogi od nas imaju takvu priču; šef ili šefica svakodnevno se otresaju na zaposlenike, vrijeđaju ih, psuju, degradiraju, izruguju. Daju zadatke "za kaznu", samo zato što im je loš dan, daju smjene koje su nemoguće, zovu vas na slobodne dane i na godišnjem kako biste napravili "samo ovu jednu stvar"... Praktički čujem kolegice i kolege novinarke i novinare koji se kiselo smiju dok se prisjećaju tog iskustva. Svi smo kroz to prošli - ok, ne svi, ali dobar dio ljudi koji su radili u redakcijama u posljednjih minimalno 10-15 godina. Neki to proživljavaju i danas.
Iako imamo zakon koji omogućuje da prijavimo i optužimo nadređene za mobbing, to se vrlo rijetko događa. Uostalom, uvijek si mislimo, tko će me htjeti zaposliti ako budem ta osoba koja cinka, druker koji ne može podnijeti puno posla pa tuži šefa?
"Sad kad se sjetim svega što smo doživjeli, shvaćam da smo svi jako glupi. Mogli smo ih tužiti i dobiti neke pare", rekla mi je bivša kolegica nakon što smo se na kavi prisjećale najgorih anegdota koje smo doživjele na istom radnom mjestu. Bila je u pravu. Mogle smo tužiti, kao i mnogi prije i poslije nas. Nismo - trpjele smo, strpljivo plakale u wc-u svakog tjedna, nismo baš puno spavale, ali smo zato puno pile i rijetko kad smo viđale prijatelje, trzale smo se na zvuk mobitela, a onda smo nekako dočekale novi posao. I nadale se da neće biti baš tako loše kao tamo (uglavnom nije bilo).
Na to drugo radno mjesto nerijetko nosimo traume s prošloga pa znam za mnoge kojima su trebali mjeseci da se naviknu na to da ih nitko neće zvati na slobodan dan ili tijekom godišnjeg odmora, da nema vrištanja ili bacanja stolca na tebe ako pogriješiš, kao ni vrijeđanja ili dobacivanja seksualnih aluzija na sastanku.
Sigurna sam da će se naći netko jako pametan i reći da smo svi premekani i da bismo htjeli da nas šefovi štede, glade po glavi i budu naši najbolji prijatelji. To uopće nije tako - sve što želimo je da se prema nama odnose kao da smo ljudska bića, ništa više.
Međutim, primijetila sam u posljednje vrijeme da postoje ti neki mladi ljudi koji znaju postaviti svoje granice. Koji ne trpe nebuloze i daju otkaz bez pardona čim netko prijeđe granicu dobrog ukusa. Za razliku od ljudi koje poznajem, a koji nisu davali otkaz niti nakon što je šef doslovno bacio stolac na njih pred drugim zaposlenicima (koji također nisu dali otkaz), ljudi koji kažu: "Ne" pravo su osvježenje. I sve ih je više, a to postaje nešto što je normalnije nego trpjeti.
Da, šefovi tirani više nam definitivno nisu zabavni, simpatični ni glamurozni. Posebno ove godine, kad mnogi od nas rade od doma i shvaćaju - nije normalno ono što mi se inače događa u uredu. Nije normalno ići na posao zgrčenog želuca. Nije više poželjno toliko raditi da nemate vremena za sebe, svoju obitelj ili prijatelje. Vremena uzaludnog radoholičarstva su prošla - kažem uzaludnog jer mislim na ono koje ne služi tome da budemo bolji radnici, uspješniji ljudi i napredujemo u karijeri, nego samo da bismo se "ubijali" od posla bez ikakve nagrade ili napredovanja. Radimo da bismo živjeli, ne živimo da bismo radili.
Naravno da je privilegija govoriti to bez financijskih utega kao što su krediti, posebno u ovim nesigurnim i nestabilnim vremenima, ali mnogi su tek ove godine shvatili da postoje i neke važnije stvari od radnog dana od 12 sati uz koji dolaze svakodnevna ponižavanja i maltretiranje. Ili se barem tako nadam. Stvarno je vrijeme da se pozdravimo sa šefovima tiranima. Ako Anna Wintour stvarno dobije otkaz, možda će baš to biti znak da je njihovo vrijeme prošlo.
