Katarina Komarica je žena koja se usuđuje i koja ne strahuje od izazova i promjena. I zapravo, sve čega se "dohvati" uspješno realizira i ekonomski "oplodi". Prvi posao u koji se zaljubila bio je vezan za glazbu. "Radila sam u diskografskoj kući pet godina. Tijekom tih godina upoznala sam izuzetno zanimljive ljude ne samo na glazbenoj sceni nego sve ljude koje su vezani na bilo koji način za show business. Ta industrija je izuzetno uzbudljiva, zabavna i dinamična. Nakon što sam 'ispekla zanat' u diskografiji, odlučila sam otvoriti vlastitu agenciju za organizaciju koncerata. Iz te faze najponosnija sam na projekt nazvan 'Hrvatske dive' u kojem sam okupila Radojku Šverko, Gabi Novak i Terezu Kesoviju. Velika podrška u tom periodu bio mi je fenomenalan muzičar i prijatelj Ante Gelo. Napravili smo koncerte za pamćenje u regiji, ali i šire. To su bila jako zabavna vremena", govori nam Katarina Komarica. Međutim, jedna "ljubav" za ženu ovakvog kalibra nije dovoljna. Uz osmijeh na licu nastavlja prepričavati druge poslovne zanesenosti.
"Onda sam se zaljubila, počela živjeti sa sadašnjim suprugom i počela peći kruh i kuhati. Koncerti i putovanja me nisu više veselili kao nekad. I sve manje sam ih radila. Drugo zanimanje na koje sam se strastveno bacila bilo je pekarstvo. Kako ne smijem konzumirati gluten izuzetno sam bila frustrirana siromašnom ponudom bezglutenskih proizvoda. Počela sam sama doma peći bezglutenski kruh, miješati razne vrste brašna i eksperimentirati s proizvodima. I ovaj put sam imala sreće s podrškom u obliku fenomenalne osobe i kuharice Ane Ugarković. Prvi kruh je prodan u njenom restoranu Mali bar. Vrlo brzo su 'Katin kruh' prepoznali i drugi restorani, maloprodaje i u roku od dvije i pol godine proširila sam ponudu na peciva, pite i kolače. Zaposlila sam šest radnika te nakon dvije godine radila višemilijunski promet. Vrtoglavi uspjeh je imao i svoju cijenu u obliku zasićenosti i umora. Shvatila sam u jednom trenutku da ne mogu stagnirati jer je potražnja bivala sve veća. Sve više sam bila menadžer, a sve manje s ljudima u kuhinji. Osjetila sam da me ideja uspjeha tako ne veseli i odlučila sam prodati brend. 'Katin kruh' je došao u ruke mladoj i sposobnoj Ivi Zovko koja uspješno razvija priču s Katinim proizvodima", objašnjava poduzetnica. Impresivno, zar ne? Iako poslovni izbori djeluju "nelogično", oni su se u širem shvaćanju njihove povezanosti lijepo preklopili. Glazba i zdrav kruh su zaista lijek za dušu, a nastavak - u obliku trećeg poslovnog odabira onda i ne čudi.
"Moje treće zanimanje zapravo nije treće nego je oduvijek predmet mog interesa. Psihologija. S obzirom na to da sam 'ratno dijete' te protjerana iz Banja Luke, grada u kojem sam rođena, ubrzo sam na vlastitoj koži počela osjećati posljedice traumatičnih događaja kao što su rat, preseljenje u drugu državu, razdvojenost od ostatka obitelji i promjena sredine. A posljedice sam osjetila u obliku paničnog napada te se u dobi od dvadeset i dvije godine samoinicijativno javljam na individualnu psihoterapiju. Sa sadašnjim odmakom od dvadeset i pet godina mislim da je to bio moj najhrabriji i najbolji potez u životu. Nakon par mjeseci odlaska na psihoterapiju, ne samo da sam se riješila paničnih napada nego i trajno zainteresirala i zavoljela svu kompleksnost ljudske psihe. Zapravo se moj interes za psihologiju protezao kroz cijeli period rada u diskografiji i pekarstvu i pomagao mi u tim zanimanjima. Paralelno s tim poslovima sam upisivala i završila brojne edukacije i iskustvene radionice. NLP, Psihodramu, Integrativnu gestalt terapiju i brojne druge."
Najzahtjevniji dio kod "skakanja" u različite karijere je formalna izobrazba i edukacija. S obzirom na želju naše sugovornice da bude punopravna članica Komore psihoterapeuta - u tijeku je završetka edukacije iz Propedeutike psihoterapije.
"S jedne strane mi je frustrirajuće da sam nakon brojnih edukacija i diploma ponovno u školskim klupama, a s druge strane je to odličan program i puno sam naučila. Zadnje tri godine, nakon što sam stekla zvanje gestalt savjetnika, radim isključivo terapijski posao i imam osjećaj ispunjenosti i mira te osjećaj da sam upravo tamo gdje trebam biti. Radim u zajedničkom prostoru u Bosanskoj ulici s izvrsnim psihoterapeutima Linom Đulvat Bučević i Tomislavom Rončevićem", objašnjava Katarina Komarica.
Novitet i ovog posla je da je, silom prilika, prebačen u digitalni oblik. Kontakt je najbitniji dio psihoterapijskog procesa, a on je u digitalnom obliku naprosto "digitalan". No, ima i niz prednosti. Umanjuje mogućnost zaraze, što je u ovom trenutku najbitnije, zajednički proces između terapeuta i klijenta se nastavlja kao i sam život koji se nastavlja i u ovim okolnostima. Naprosto je ovo vrijeme kad nam je svima potrebno strpljenje i snaga da prebrodimo anksiozno vrijeme u kojem živimo. Prije nego nastavimo razgovarati o njezinoj trećoj karijeri, molimo ovu svestranu sugovornicu da samu sebe ukratko opiše, autoanalizira:
"Opisala bih se kao znatiželjnu, upornu i snalažljivu. Ponekad i kao umjereno anksioznu i melankoličnu, ali na neki ludi allenovski način koji daje životu dozu humora koji mi se sviđa i koji živim. I za kraj bih parafrazirala upravo tog slavnog redatelja koji kaže, otprilike - nije da se bojim umrijeti samo ne želim biti tamo kad se to dogodi."
Što je glavna motivacija vaših pacijenata, zašto ili po što dolaze na terapiju?
- Mi gestaltisti volimo reći da radimo s klijentima, a ne pacijentima. Pacijenti su u bolnici i trebaju liječničku pomoć. Klijenti koji dolaze k nama su funkcionalne osobe koje se samostalno javljaju na terapiju, a razlozi su različiti. Ponekad su to somatske tegobe kojima nije nađen uzrok, a osobe su napravile sve tražene pretrage, ponekad dođu propitati vlastita uvjerenja, a ponekad žele naprosto popričati s nekim tko je "neutralan", netko tko ih ne poznaje ili da dobiju neku vrstu feedbacka. Uglavnom, svima je zajednička želja da poboljšaju kvalitetu života.
Dolaze li više žene ili muškarci i postoji li neka vrst odluke kod biranja terapeuta ili terapeutkinje? Ako da, koja je?
- Moje iskustvo je da se u nešto većem broju javljaju žene, mada i muškarci učestalo dolaze na terapiju i to sve češće. Dojma sam da je kod izbora terapeuta najbitnija usmena predaja. Zadovoljni klijenti nas rado preporučuju dalje. Čini mi se i bitan način na koji terapeut sebe predstavlja (putem weba, Facebooka ili na stranicama društva kojem pripada). Tako osoba prilikom izbora već može osjetiti da li joj se sviđa način na koji se netko predstavlja.
Kako je izgledao vaš put? Od čega ste ponajviše strahovali?
- Nisam imala klasičan put edukacije za terapeuta. Kao što znate, mijenjala sam par zanimanja tijekom života, edukaciju iz gestalta sam upisala sa željom da mi pomogne u mom tadašnjem menadžerskom poslu. Na trećoj godini edukacije smo imali i zadatak praktičnog rada s klijentima. Prva terapija s klijentom bez pomoći mentora je možda bio moj najveći strah. Međutim, kod mene se prilikom rada s prvim klijentom dogodio neočekivan obrat. Taj čas kad sam sjela u fotelju nasuprot klijentu, osobi koju nikad prije toga nisam vidjela ne samo da nisam osjetila strah, nego sam potpuno bila u kontaktu s klijentom, ali i sobom - i rekla sam sebi kad je susret završio: 'TO JE TO'. To je moje zanimanje!
Što je iz današnjih standarda – zadovoljavajuće psihološko zdravlje i je li težak put ka istom? Jer znamo da ono nije samo intiman osjećaj...
- Imam dojam da su upravo današnji standardi ultimativne sreće, uspjeha, i vječnog ushićenja uzrokom brojnih psiholoških tegoba klijenata. Bajke s happy endom na kojima smo odrastali, holivudski filmovi, a sada Facebook, Instagram i slične platforme snažno su utjecale na sve nas i često daju lažnu sliku o nama. Polaritet između lažnog "ja" koje primjerice živi samo digitalno i pravog "ja" je ogroman i sigurno radi brojne probleme dok ljudi ne pronađu balans i svoj autentični self. Mislim da je psihološko blagostanje težnja svakog čovjeka.
Što je specifično za gestalt terapiju koja je sve popularnija? Što vam se čini, zašto se sve više ljudi za nju odlučuje?
- Ono što se meni sviđa kod gestalt terapije je što je fokus na "kako se osjećaš ovdje i sada", a s tim pristupom se stvara jedan topao ljudski način da se uspostavi kontakt koji je najbitniji u svakom psihoterapeutskom postupku.
Ljudi najviše žele biti sretni, zar ne? Kako sreću vidi gestalt?
- Ljudi žele biti sretni, to je istina. Međutim, imaju i druge želje koje su im jednako bitne. Žele dobro zdravlje, žele raditi ono što najbolje znaju i biti dobro plaćeni za svoj posao, žele dobre međuljudske odnose, blagostanje, putovanja, stan, brod, vikendicu na moru, itd.. I puno, puno toga. I sve to najviše očekuju od sebe. Zamislite koliko je to očekivanja samo u ovih par gornjih rečenica. Kroz gestalt ljudi dolaze u kontakt sa svojim željama, ali i mogućnostima, iznalaze jednu novu snagu kroz odnos s terapeutom i sve više uživaju u životu onakav kakav on jest, u sadašnjem trenutku.
