Sve je to Luka Nižetić. Već dvadeset godina unikatno kreira hitove i evergreene. Balzamiran vječnom mladošću s opipljivim dječačkomladenačkim afrodizijakom. Njegove pjesme su nadživjele digitalno doba svojom bezvremenskom vibrantnošću. Kaže da izvodi glazbu koju je teško ukrotiti žanrovskim etiketama i koja je do sada uspjela objediniti raznoliku publiku. Vrhunski performer. Duboko odan ljepoti kazališta. I tako nevino, iskreno podatan svojoj publici. Vrlo neobičan. Brutalno svestran. On i ne zna da sam za potrebe ovog intervjua tajno anketirala njegove prijatelje koji tvrde da nikad, ali baš nikad ne trača. Kažu da je blještav, šaren, kostimiran, spektakularan na van, a zapravo istinski skroman i neopisivo jednostavan iznutra. I u toj privlačnoj dualnosti dovoljan mu je samo komadić prirode, komadić šume, psi i more. U svemu pronalazi nešto lijepo. Čak i u najprljavijim gradovima svijeta poput omiljenog mu Palerma. On i tamo pronalazi ljepotu. Zaljubljen u kuhanje. Zaljubljen u putovanja. Zaljubljen u fotografiju. Zaljubljen u ronjenje na dah. Zaljubljen u moćne tetovaže. Zaljubljen u stare motele. Zaljubljen u svoju južnjačku obitelj. Zaljubljen u život. Zaljubljen u prisutnost. Ekstremno kreativan. Fotografkinja Mare Milin odvela ga je na jedno neuobičajeno mjesto. I dokumentaristički portretirala njegovu karizmatičnu stvarnost. Imali smo dobar osjećaj da će dugo trajati kao umjetnik - ovako bi zvučala proročka krilatica posvećena Luki Nižetiću.
Kako je počela tvoja afera s glazbom? Je li u pjevanju skriven istinski identitet Luke Nižetića?
- Bilo je jedno obično jutro u Doverskoj 29 u Splitu. U zdjeli jako gust čokolino s drobljenim keksima i dvije žlice šećera. Poprilično pospan palim televiziju, okrećem programe, preskačem Cartoon Network jer ne volim crtiće s puno tučnjave, dolazim do MTV-a, ugledam nekog svemirca kako luđački pleše i pjeva, a publika pada u nesvijest - čista euforija. U meni se probudio osjećaj kakav do tada nisam osjetio. Buljio sam kao hipnotiziran u Michaela Jacksona koji je u to doba bio na vrhuncu karijere. Taj moment za mene je bio presudan ili mi se iz današnje perspektive barem tako čini jer sam od tog trenutka znao da se želim baviti glazbom. Za mene je Michael Jackson tada bio superjunak koji spašava svijet, a upravo sam to htio biti - junak koji spašava svijet svojom glazbom.
Ako zagrebemo dublje, kako bi nam opisao tranzit Luka - publika - glazba koju stvaraš? Možeš li malo secirati sebe kao umjetnika?
- Jedna me gospođa nedavno po izlasku iz trajekta zaustavila i rekla: "Joj, Luka, ova nova pjesma mi je spasila život, vaša glazba mene liječi". Bio sam zaista sretan zbog toga. Ne analiziram previše svoju glazbu, jednostavno radim što mi se sviđa, biram pjesme na prvi osjećaj i ne kalkuliram. Prepuštam se potpunoj vjeri u slobodu izražavanja i individualnost pa tako glazba postaje autentična i moja. Kao umjetnik sam poput djeteta, ne mogu se zadržati dugo na jednom mjestu, volim istraživati, eksperimentirati, testirati svoje granice, izlaziti iz zone komfora. Imam sreće što od glazbe živim od svoje dvadesete godine, kada sam počeo svirati sa svojim splitskim bendom. S 23 godine se dogodio moj prvi album i pjesma "Proljeće" s kojom sam postao vidljiv svima. Ona je postala moja osobna iskaznica i na neki način me usmjerila kojim stilom dalje ići, iako je u tom trenutku moje viđenje glazbe bilo nešto drugačije. Tada sam volio balade, pisao tužne pjesme, više sam volio mol nego dur. Ali kako se ono kaže: Mi planiramo, Bog nam se smije
Publika me u tom trenutku doživjela kao veselu, razigranu osobu koja unosi optimizam i veselje u domove, kao tipa koji nema briga, hoda po oblacima i jede šećernu vunu. To mi je u neku ruku smetalo jer sam bio mlad, buntovan i htio sam da me se doživljava ozbiljno. Tek danas shvaćam da je to ozbiljno - svojom glazbom uveseljavati ljude, osiguravati im radosno iskustvo i zabavnu večer, na trenutak ih udaljiti od učmale svakodnevice. Na pozornici je vrlo intenzivno, publika vam šalje energiju i u tom činu istinski uživam. Kemija je nešto što se ne može kupiti, to je magija koja se dogodi ili ne dogodi. Danas sam, nakon 20 godina rada, zadovoljan svojom ulogom, gdje nije riječ samo o glazbi već svojim radom i djelovanjem predstavljam i sebe na neki način. Ponekad sam i nesiguran i nesretan, okupiraju me crne misli i ne da mi se izaći iz kuće, ali uvijek nekako imam snage da ljude oko sebe učinim sretnijima, bilo privatno ili na pozornici. Zato sam valjda i izabrao glazbu, ili ona mene, kao kanal kojim ću širiti pozitivu. To mi je zapravo postao i način života.
Splitski mali Luka. Atmosfera odrastanja u pravoj dalmatinskoj familiji? S kim si se družio? Što si se igrao? Čega si se bojao? Je li bilo strastveno i glasno? Povezanost sa sestrom Petrom?
- Odrastao sam na Mertojaku, tada je to bio novi kvart na samom izlazu iz grada. Zgrade a la mravinjak. Djetinjstvo iz snova. Roditelji su kao i danas bili požrtvovni, pravedni, radišni, a sestra i ja imali smo popriličnu slobodu. Kažnjavali bi obično samo Petru jer je znala biti nemoguća, a i ja kao mlađi brat često sam bio predmet iživljavanja njoj i njezinim prijateljicama. Tipična priča, starija sestra - mlađi brat. Danas smo najbolji prijatelji i bezuvjetna podrška jedno drugome. Od jutra do mraka bili smo na ulici, bosi, kući bismo samo došli prezalogajiti, i to tek nakon dvadesetak majčinih poziva s balkona. Doživljavao sam ulicu kao Disneyland. Sami smo osmišljavali igre, bili kreativni, radili susjedima nepodopštine. Punili bismo vrećice vodom pa s balkona gađali prolaznike i ćirili kakve će biti reakcije. I tako do ‘91. idila, a onda je došao rat i cijela banda iz kvarta se raspala. Nestali su prijatelji preko noći. Roditelji su nam govorili da su otišli nakratko pa će se vratiti. Nikad se nisu vratili. Koliko su djetinjstvo, Mertojak i Split ostavili na meni traga, govori i činjenica da dandanas kada sanjam, lokacija je uvijek Mertojak. Čak i ako sanjam New York, to je u mom stanu ili školi "Mosorski partizani" ili u parku. Kad smo kod strahova, jako sam volio hororce, ali sam se isto tako jako bojao tih likova i priča, svih osim Freddyja Kruegera. On mi je bio cool, kao neka pop zvijezda. Moja baka Vjeročka, koja je imala veliki utjecaj na nas kao djecu jer nas je čuvala kad bi roditelji radili, govorila bi: "Luka, to ti je samo film i glumac koji nosi masku", a ja bih joj govorio: "Ali, baba, ja se ne bojim, meni ti je Freddy prijatelj". Moja obitelj je tipična dalmatinska obitelj, sve je vrlo intenzivno, glasno pričamo, raspravljamo, volimo se i svađamo, uvijek je neka žurba, nema previše tišine i mira. Koja god je tema za stolom, uvijek se nađu kontra stavovi i eto ti razloga za raspravu. Mater drži sva četiri kantuna, bez nje bi se sve raspalo. Tako je cijeli život i sad kad su je i godine stigle, uvijek je ista. Otac je, kako bi rekli u Zagrebu, "tiha voda brege dere": šuti, ali kada progovori, onda ga se sluša i dandanas je autoritet, njegov savjet uvijek saslušam.
Gdje je sad taj dječak u tebi? Što te je sve dovelo do upravo ovog čovjeka kakav si danas? Tvoji tereti i tvoje lakoće?
- Trudim se zadržati dječju iskru u sebi. I dalje se ne suzdržavam izraziti emocije kad me nešto oduševi, i dalje me svaki nastup veseli kao da mi je prvi i imam jednaku tremu kao onda kada sam u vrtiću "Vjera Vidošević" s pet godina drugoj djeci održavao koncerte. I danas sam uzbuđen kada mi mati napravi njoke i uživam u svakom zalogaju kao da je prvi put. I dalje se kao i s 11 godina veselim kad Alanis Morissette ili neki od mojih glazbenih idola izda novi album pa zbog toga ne mogu spavati, i dalje sanjam da ću jednog dana napuniti Arenu i da će svi uglas pjevati moje pjesme. I dalje ne odustajem od svojih snova jer je neopisiv osjećaj kada te neka nevidljiva snaga tjera dalje. Jedino što nije isto je što sam u svojoj 39. godini sve više svjestan prolaznosti, smrti, bolesti, misli da me možda već sutra neće biti te da trebam biti sada i tu gdje jesam cijelim svojim bićem i dušom. Obitelj mi je dala temelj, uzori su mi moja Vjerica i njena životna priča, moji roditelji, od njih sam naučio da treba uvijek biti častan čovjek.
Sazrio sam na način da znam da ništa ne moram, jer morati je užasna kočnica i teret u životu, isto kao i očekivanja, naročito očekivanja od samog sebe. Koračam, plešem, pjevam, stvaram, volim i želim biti sada tu, kako god da se stvari poslože.
Karijera – karijera - scenarij tvoje karijere?
- Sve je počelo kada sam s ocem Milom, koji me podražavao bezuvjetno i onda i danas, pokucao na vrata ureda Zdenka Runjića. Došao sam s CD-om na kojem su bile moje autorske pjesme koje sam napisao uz pomoć mog glazbenog učitelja Miše Limića u njegovu studiju na Klisu. Bile su to tužne pjesme, pune sjete, nostalgije, pomalo mračne jer je u to vrijeme veliki utjecaj na mene imao bend Radiohead. No našla se tu i jedna prava pop pjesma, zvala se "Ludi grade", pjesma o Splitu. Zdenko nije bio od prevelikih riječi, ali kad bi nešto rekao, komentirao, to je bilo vrlo koncizno, direktno, bez okolišanja, u glavu. Rekao je da mu se jako sviđa to što čuje, da mu damo malo vremena te da će se javiti. Nisu prošla dva dana, zvoni kućni telefon, javljam se. "Ej, mali, Zdenko je. Ušla ti je pisma na Melodije Jadrana", bio je, u svojem stilu, direktan i jasan kad mi je priopćio da ću nastupiti na festivalu koji je u to vrijeme bio na svom vrhuncu i na koji su dolazila sva najveća imena hrvatske glazbe. Odsjekle su mi se noge. Nisam znao gdje sam. Ubrzo je došao i festival, a moja trema i uzbuđenje su rasli i rasli. Angažirao sam sve svoje prijatelje da budu sa mnom na pozornici kako bi glumili gradski šušur, a i htio sam da mi budu blizu kako bih lakše podnio tremu. Osvojio sam drugu nagradu ocjenjivačkog suda, odnio kući tri srebrna galeba koji i dandanas imaju istaknuto mjesto na komodi mog splitskog doma. Eto tako je počeo moj glazbeni put, imao sam tada 17 godina.
Često u tebi vidim jednu suptilnu, introspektivnu i mirnu energiju koja probija ispod vedrine i strastvenosti? Koje unutrašnje stanje prevladava u tebi većinu vremena svakodnevnog života?
- Sve više slušam sebe, svoj unutarnji osjećaj, jer se pokazao gotovo uvijek ispravnim. Čini mi se da sam jako intuitivan, ali nikako da si to priznam. Dugo nisam vjerovao svojoj prosudbi i mislio sam da će netko drugi bolje znati što i kako trebam jer mi je možda tako bilo lakše. U suštini nisam isključiv i kod mene može i ovako i onako pa sam vjerojatno zato puštao druge da odlučuju umjesto mene, ali na kraju sam se ipak znao izboriti. Kad je nešto u tebi jako, onda valjda kad-tad kroz neke kanale izbije van i sve se posloži. Lagan sam, prilagodljiv, slušam, učim. Volim svoj mir i samoću, ali volim i pozornicu i pozornost kao tipični horoskopski Lav. Često se pitam kako je to moguće. Nisam još došao do odgovora, ali možda nije važno, jer ne moraš biti ovo ili ono. Možda i ne želim odgovore na neka pitanja. Zašto bih se stavio u neku ladicu? Nikad nisam niti hoću. Danas ljudi sve vole svrstavati, ali ja se doživljavam nesvrstanim jer želim biti i ovo i ono, kako mi u tom trenutku paše. Stavljanje u ladice i etiketiranje me sputavaju, ne dopuštaju mi da se izrazim do kraja i remete moju slobodu da u svakom trenutku budem ono što želim. Ako sam ludi zabavljač, neka sve puca po šavovima, a ako želim mir i samoću, želim da se bez ikakva objašnjenja mogu izolirati od svijeta.
Jedan najobičniji dan Luke Nižetića…
- Moji dani su dosta dinamični, uvijek drugačiji, ali ipak nastojim imati neku rutinu i red. Nisam opsjednut kontrolom, ali ne funkcioniram ni u neredu. Čim se probudim, palim glazbu. Inače najprije meditiram petnaestak minuta, nakon toga pijem svoju prvu kavu, skrolam po Instagramu i bavim se svojim društvenim mrežama. Slijedi šetnja s Chakom, nakon čega idem na trening. Tri puta tjedno sam na bazenu Utrine, s Mirelom Kardašević, i treniram ronjenje na dah, a tri dana u tjednu sam u teretani na takozvanom suhom treningu. Ako nemam nekih obaveza oko glazbe ili restorana kada je sezona, uhvatim se kuhanja, što mi je još jedan vid meditacije. Obavezno se nakon ručka odmaram ili prebirem po klaviru, sviruckam, upjevavam se. Moji dani znaju biti jednaki, za neke možda i jednolični, ali mi baš takvi daju osjećaj reda i sigurnosti. Kada nisam u ludom tempu, u krevet se spremam već oko 22 navečer. Ako se zaredaju novi projekti, koncertne i studijske obveze i nove pjesme, svemu ovome još pridodam probe s bendom, snimanja ili probe u kazalištu. Tada iz kuće znam izaći ujutro, a vratiti se u ponoć. Moram otkriti i jednu tajnu: od onih sam koji vole kućanske poslove, a pranje WC-a i kupaonice pričinja mi poseban gušt jer se tamo najbolje vidi napredak kada sve zablista, a cijeli dan stan miriše na domaću komišku kvasinu.
Misterij života iz tvoje perspektive? Tvoji najmoćniji resursi?
- Od malih nogu nas uče da se treba bojati jer je strah tobože dobra zaštita za kasnije, ne sluteći da će nas to kasnije koštati. Ljudi se od straha razbolijevaju. Bojati se znači ne živjeti punim plućima, a ja to nikako ne želim. Ponekad mislim da smo tu s razlogom i da sve ima svoje zašto, vrlo trezveno i praktično, a ponekad mislim kako previše ozbiljno doživljavamo svoj život i da ništa nije tako kako nam se čini. Sve je to možda proizvod današnjeg kaosa i nerazmjera u svijetu. Nekome je sve servirano u životu i ne zna što bi s tim, a netko ima nemjerljiv životni žar i želju, ali ga nemogućnost i neimaština sputavaju. Ponekad mislim - ma ima Boga, a onda opet kad vidim golemu nepravdu, ratove, bolesti i patnju, pomislim da ga nema, da je sve to dio nečije mašte kako bi si olakšali, dali neke odgovore. Nekoga spoznaja da imamo rok trajanja odvede u spiritualno, u traganje za unutarnjim mirom, a neke u pohlepu, ganjanje novca i moći. Teško je živjeti u današnje vrijeme kada smo sa svih strana bombardirani vijestima za koje više i ne znamo jesu li lažne ili istinite, kada je manipulacija medija toliko jaka i kada demokracija više nije sloboda, nego kakofonija ljudskih misli i stavova. Živimo jedan vrlo skučeni život u potrazi za apsolutnom srećom prolazeći pokraj nje da je i ne primjećujemo. Moje viđenje života je živjeti u miru sa samim sobom i taj svoj mir projicirati na ljude oko sebe. Živjeti u trenutku sa što manje očekivanja od sebe i od drugih jer mislim da je život onda puno lakši. Život je za mene biti dobar prema drugome čak i kada on nije dobar prema tebi. Želim da, kada ostarim, moj spomenar bude ispunjen predivnim trenucima s meni dragim ljudima i da ne žalim ni za čim što sam napravio ili rekao. Život je za mene živjeti jednostavnost, jer se na kraju nekako uvijek vratimo na to. Život su za mene male stvari. Buđenje kraj osobe koju volim, moji nećaci, sestra, mati, otac... Kada mi se na putu prema Komiži otvori onaj pogled na Biševo i Svetac, gradele i pečena riba tamo iza kuće s prijateljima, kada sam prvi put ugledao klifove Mohera, kada sam iz taksija, vozeći se s aerodroma JFK, ugledao New York i štipao se misleći da sve sanjam, svaki put kad izlazim na pozornicu, pred publiku, a drži me tolika trema da bih najradije da u tom trenutku svijet stane, kada zaronim u dubinu… U tim trenucima više mi nije bitno ni kako ni gdje nastajemo ni gdje ću završiti kada umrem.
Osobne borbe u ringu?
- Cijeli život je borba sa sobom, s okolinom, s uzusima, s nametnutim društvenim normama. Bilo je zidova i barikada za koje sam mislio da ih nikada neću premostiti, no trudim se biti iskren, u prvom redu prema sebi. Shvatio sam da sloboda nosi posljedice koje ne možeš uvijek kontrolirati, ali u svemu treba ostati dosljedan i nastaviti živjeti po svom. Kad se svi punti zbroje, važno je da si sretan, jer ako si ti sretan, sretni su i ljudi oko tebe.
Koji te resursi podržavaju pred boli i okrutnosti suvremenog svijeta - pandemije, klimatskih promjena, potresa, rata?
- Mene je spasila glazba. Glazba koju stvaram i glazba koju slušam su mi utočište. Kada izvodim glazbu ili kada je slušam, u meni se događaju neki kemijski procesi koji djeluju iscjeljujuće. I dok ovo izgovaram, upravo zbog glazbe mislim da sve ima smisla i da se sve događa s razlogom. Evo pravi primjer iz mog života. Kako sam upoznao Mirelu Kardašević i uz nju zavolio ronjenje na dah, tako sam upoznao i potpuno jedan novi svemir ljepote bivanja sa samim sobom. Naučio sam se fokusirati na dah i osluškivati svoje tijelo. Dah je sve, otud sve počinje, a ljudi su generalno, čini mi se, zaboravili disati, svjesno disati, osjećati kako dah ulazi i izlaz iz našeg tijela, kako se izmjenjuju energije, puštaju stare, udišu nove. To je čudesno, za mene je to potpuno novi svemir mogućnosti. Mislim da mi je ronjenje došlo u pravo vrijeme u životu, da me potpuno razdrmalo. Izašao sam iz svoje čahure i zaljubio se u nešto što je dijametralno suprotno od onoga čime se bavim. Ronjenje je čisti mir i meditacija, dok je moj posao čisti adrenalin, buka i kaos i te dvije strasti pokušavam pomiriti. S druge strane, primjerice, self-help literatura kod mene nije upalila. Sve mi to djeluje pomalo naivno, prodavanje magle, jeftin oblik zarade koji koristi slabost masa. Mislim da neki proces samoizlječenja kreće od nas samih, trebamo više slušati sebe i obraćati pažnju na signale koje nam daju tijelo i um. Život je postao jedna marketinška kampanja, svi odlaze u teretane jer je to postalo in, svi jedu vege jer si tada cool... Istovremeno me šokira činjenica da je sve više mladih bez trunke empatije, da ne poštuju autoritet, puni su neznanja, a predozirani nebitnim, površnim informacijama.
Energija novca u tvojem životu?
- Novac je nužno zlo. Nisam materijalist i ne igram loto. Marljivo radim, bez opterećenja koliko ću zaraditi. Nekad imam više, nekad manje. Imam dovoljno za pristojan život i da si mogu priuštiti putovanja, počastiti sebe ili prijatelje dobrom večerom, pomoći nekome ako je to potrebno. Uz današnje potrebe i stil života, i sve to obavijeno svjetskom krizom, teško je živjeti s malo novca, gotovo nemoguće. Potrebe su sve veće, namirnice i režije sve skuplje, a plaće sve manje. Mnoge stvari koje su se nekad podrazumijevale danas su teški luksuz. Potpuno sam svjestan svijeta u kojem živimo i baš zbog toga sam zahvalan na zdravlju, poslu i mogućnostima koje imam da bih se realizirao kao čovjek i kao umjetnik. Borim se kao i svi drugi, ne dopuštam si da besposličarim i provodim vrijeme po birtijama i lamentiram o životu. Pokušavam ništa ne uzimati zdravo za gotovo i svaku pruženu šansu ne ispuštam tako lako iz ruke.
Zašto muškarci imaju moć? Kako bi izgledao zreo i autentičan muškarac?
- U mom svijetu uvijek su žene imale najveći utjecaj na mene. Odgojen sam da ne radim razliku među ljudima, niti prema spolu niti prema ikakvoj drugoj kategoriji. Svi bi morali biti jednaki, jednako plaćeni za isti rad, pri čemu su znanje i vještina jedino mjerilo moći. Neka društva su naprednija pa me tako oduševljava finska premijerka Sanne Marin i nadam da će i Hrvatska za mog života doživjeti sličnu preobrazbu. Nijedan se muškarac ne bi trebao bojati iskazati svoje emocije, trebao bi naučiti poštovati žene kao što poštuje svoju majku, primjenjivati snagu uma, a ne šake, biti odgovoran za svoje postupke, osloboditi se predrasuda, štititi slabije od sebe. Trebao bi biti jednostavno ljudsko biće koje poštuje druga ljudska bića.
Žene? Žene kao bića? Žene kao prijatelji? Ženska energija?
- Živimo na planetu dualnosti, muške i ženske energije koje su zapravo dva lica jedne energije. Imao sam sreću da su mi baka Vjeročka, moja majka Tamara i sestra Petra odmalena otvorile taj čaroban, ali i kompliciran svijet žena. Oduvijek se nekako više razumijem sa ženama, više im se povjeravam. Najbolje prijateljice u životu su mi upravo žene, zato me i dopala moja menadžerica Ema, a ne menadžer. Naravno, opet se vraćam na ono da tu nema mjesta dijeljenju na on i ona, koliko su žene ranjive toliko smo i mi muškarci, krase nas zajedničke karakteristike, komplicirani smo, jednostavni, suosjećajni, naporni. Da zaključim, žene su moja srodna duša.
Kako bi izgledala tvoja utopija?
- Pravda, jednakost, empatija, ravnopravnost, tolerancija, uvažavanje, moralnost, moderna, da znanje uvijek bude ispred profita, poštovanje, društvo koje osuđuje korupciju i procesuira nasilnike i kriminal, društvo koje brine o očuvanju prirode, ono koje ulaže u kulturu i sport…
Tko pripada tvojem prijateljskom plemenu?
- Uglavnom su to ljudi koje poznajem cijeli život, još od osnovne škole. Putem sam upoznao još neke prekrasne duše koje su mi prirasle srcu i mogu ih nazvati svojima. Prijatelje smatram familijom i vrlo sam odan, tu sam, tu smo si, uvijek i zauvijek. Nitko nikome ne postavlja uvjete, svi imaju svoj život, ne moramo se ni čuti svaki dan, ali se nekako osjećamo, znamo da možemo računati jedni na druge u bilo koje doba dana i noći. Ponosan sam na svoje prijatelje, to su ljudi koji su mi na neki način i uzori baš zbog toga što su takvi kakvi jesu.
U kojem smjeru ide ideja tvojeg energetskog usporavanja? Proganja li te nemir vezan uz starenje i samoću?
- Ne mislim se potpuno izolirati od društvenog života i ne imati nikoga, ali kada zatrebam vrijeme za sebe, sigurno ću se udaljiti. Što sam stariji, sve više vidim beneficije u "mojih pet minuta" ili "u moja četiri zida". To je trenutak čišćenja i revizije vlastitih osjećaja i odnosa. Biti sam za mene je duhovna higijena. Kada sam sâm, mogu dublje razmišljati i nekako se odmoriti od svakodnevnog emocionalnog i psihičkog naboja, jer stalno smo u nekom životnom blenderu koji nas melje. S druge strane jako ovisim o ljudima koje volim i uz njih lakše starim i samujem.
Osjećaj povjerenja u ljubav? Energija ljubavi?
- Ljubav mi je sve, peti element. Sve oko mene je ljubav i u svemu vidim ljubav. Zaljubljen sam u život, u ljude oko sebe, u prirodu, u glazbu, u svog psa. Ne mogu zamisliti život bez osjećaja. Koliko volim trenutak zaljubljenosti toliko volim i ljubav, koja je konstanta. Težim toj konstanti jer za ljubav vrijedi živjeti.
Opsesija plastičnim operacijama i estetskim korekcijama je dio naše stvarnosti? Odakle dolazi ljepota?
- Nemam neki stav o plastičnim operacijama, filerima... Svatko je vlasnik svoga tijela i neka radi što ga je volja. Ako mu to daje neko samopouzdanje ili korigira neki estetski nedostatak, onda je to u redu. Više volim prirodnu ljepotu, one male nesavršenosti koje čovjeka čine posebnim. Sve je danas postalo trend i užasava me kada vidim da i mlade djevojke posežu za estetskim zahvatima jer se danas "nosi" određeni tip nosa, jer usne moraju biti pune, jer ne smiješ imati bore smijalice. Od malih nogu treba učiti djecu da ljepota dolazi iznutra, a ona površinska je prolazna i kada ona nestane, ostaje duša.
Teror fizičke ljepote. Što nekog čini lijepim po tvojoj osobnoj hijerarhiji?
- Lijepim ljudima se možda prije otvaraju vrata, ali da bi ostao i zadržao pažnju na sebi, treba ti više od ljepote i fizičkog izgleda. Koliko ljepota može biti prednost, toliko nas je povijest naučila da može biti i prokletstvo. Pobornik sam zdravog pristupa životu, fizičkoj aktivnosti i kvalitetnoj prehrani. Tijelo je naš hram i prema njemu se moramo odnositi s poštovanjem. Ne kaže se uzalud da si ono što jedeš. U svemu treba imati mjeru, glavni cilj svakome bi moralo biti zadovoljstvo samim sobom, jer tada zračiš dobrom energijom koju onda svi i primjećuju.
Virtualna manija?
- Društvo je evoluiralo, sve nam je na dlanu. Koliko nam olakšava život toliko s druge strane snažno utječe na njega. Mijenjaju se vrijednosti. Teško je naći mjeru kad ti je nešto tako lako dostupno. U jednu ruku društvene mreže nas povezuju, a u drugu otuđuju. Povezani smo s cijelim svijetom više nego ikad dok sjedimo sami na kauču i skrolamo. Mreže su korisne ako se znaš njima služiti, na kraju i sam ih koristim, ali isključivo za potrebe posla. Ima predivnih profila, poučnih, prekrasnih fotografija, priča, ali isto tako i profila koji stvaraju lažnu sliku savršenog života. Mladima ne treba braniti društvene mreže, nego ih educirati i razgovarati o njima, pokazati im da postoji život i izvan Instagram storyja i feedova. Naša stvarnost se može opisati i riječima da smo tužna generacija sa sretnim fotkama na društvenim mrežama.
Ispričaj nam priču o tebi, Visu i kuhanju?
- Kuham od malih nogu. Moja majka Tamara je izvrsna kuharica i tu je ljubav prenijela i na mene. Kad sam u kuhinji, ništa drugo ne postoji. Moji kolege u Fabrici znaju reći: "Ti se cijeli uneseš kad kuhaš, doslovno ti je glava u teći". I to je istina. Kad nešto radim, nikad to ne radim polovično pa je tako i s jelom - ne odustajem dok ne bude kako sam zamislio.
Još kao dječak, sjećam se jednog ljeta kada smo ljetovali u Komiži, rekao sam s današnjeg gledišta proročansku rečenicu: "Ovo je moj otok". I tako bi. 2011. sam nastupao na Komiškoj fešti i otada se stalno vraćam na Vis. Bez nekog velikog plana i očekivanja s još dvoje prijatelja ušao sam u avanturu zvanu Fabrika. Nismo imali novca ni za kakva ulaganja, ali smo imali luđačku volju, želju i nešto sreće. Gradili smo priču od početka kako smo najbolje znali. Moja sestra nam je dala ruke u uređivanju interijera, sklepali smo ga po sistemu daj šta daš, sami izrađivali namještaj od paleta, skupljali stari namještaj od mještana s otoka. I tako već deset godina furamo svoj film i, ono najvažnije, gosti su zadovoljni i vraćaju nam se. Prošle godine uzeli smo i susjedni lokal, predivnu kavanu Hum koja je povijesni biser grada Komiže. Pretvorili smo je u odličnu pizzeriju, jedino mjesto na otoku gdje se može pojesti prava pizza napoletana. A Vis kao otok priča je za sebe, za mene najčarobnije mjesto na svijetu, nakon Splita i Zagreba moj dom.
Povijest tebe i kazališta. Što ti ono predstavlja u životu i zašto si mu stalno u blizini?
- U kazalište me uvela Senka Bulić, s kojom trenutno radim već na trećoj predstavi. Naši počeci sežu još u 2010. kada me kao iz vedra neba pozvala da glumim Aladina u istoimenoj predstavi. Naravno da sam u sekundi odgovorio: "Hoću". Došao sam na čitaće probe i kad sam ugledao s kim sjedim za stolom, trebala mi je čaša vode sa šećerom. Redom Ana Karić, Špiro Guberina, Ana Vilenica - pitao sam se što ja radim tu. I k tome, tekst Enesa Kiševića. Blokirao sam se od straha, treme, nesigurnosti, ali sam sâm sebi rekao: "Sad si tu i nema nazad, dobio si šansu i iskoristi je". Kad smo krenuli s čitaćim probama, predivna Ana Karić me uzela pod svoje. Dolazio sam k njoj, u njen stan u Malom Vatikanu u Martićevoj ulici. Jasno se sjećam ogromnog gospodskog stana, čak i miris mogu prizvati. Skuhala bi nam tursku kavu, malo bi ćakulali i počeli raditi na tekstu. Nije htjela da joj persiram i od prvog dana smo prešli na ti. Tek sam kasnije shvatio kakvu sam privilegiju imao. Sve je počelo sjedati na svoje mjesto. Na dan premijere noge su mi se odsjekle od straha, gluma ipak nije bila moj teren. Pitao sam je: "Ana, jel‘ tebi trema prije predstave", jer mi je ostavljala dojam smirene i ležerne osobe pred izlazak na pozornicu. A ona meni: "Luka moj, imam toliku tremu da svaki put kad treba izaći na scenu, poželim da me nema". U tom trenutku sam odahnuo jer ako velika Ana Karić ima tremu, mogu je imati i ja. Premijera je prošla fantastično, kao i sve daljnje izvedbe. Nakon Aladina nakratko sam uletio u mjuzikl "Mamma Mia" glumeći Skya u kazalištu Komedija. Posljednji angažman bila je predstava u režiji Senke Bulić za njezino kazalište Hotel Bulić u monodrami "Kako je Potjeh tražio istinu". Bio je to za mene veliki izazov jer se radilo o monodrami u kojoj sam istovremeno glumio više likova s raznim glasovnim intervencijama i različitim karakterima. Bilo je vrlo iscrpljujuće, ali u isto vrijeme i oslobađajuće. Trenutno Senka i ja pripremamo predstavu po fenomenalnoj postmodernoj drami Heinera Müllera "Hamletmašina". Riječ je o još jednoj monodrami s vrlo specifičnim, nekonvencionalnom i šokantnim tekstom. Nadam se da ćemo je uspjeti pripremiti do kraja godine.
Ovo bi svi pitali na početku, ali mi ćemo time zaokružiti priču. Iza nas je dvadeset godina tvojeg rada. Koji nas rituali očekuju i kako ćemo slaviti tvoje postojanje?
- Krajem rujna pod imenom "Ludilo brale" izašao je moj šesti studijski album. Njegov izlazak ujedno se poklopio s mojih dvadeset godina rada pa je sve to skupa bio i povod za mojim velikim koncertom pred zagrebačkom publikom u Tvornici kulture. Skladbe autorski potpisuju Branimir Mihaljević glazbu, dok je za tekst bio zadužen njegov otac Mario Mihaljević. Album smo radili bez nekih rokova i pritisaka skoro četiri godine i od osam pjesama sedam ih je kroz formu singla publika imala već prilike upoznati. Ovo je nekako najmediteranskiji zvuk kojeg sam do sada snimio. Radi se o albumu koji govori o mom gradu, mentalitetu koji ga krasi, o životu, prolaznosti, ljubavi, emocijama.
