Nakon studija modnog dizajna na TTF-u upisao je smjer Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti na kojoj je i diplomirao. Dobitnik je Rektorove nagrade za veliki znanstveni i umjetnički grupni rad. Sudjelovao je na grupnoj izložbi studenata Akademije dramske umjetnosti, Nova Imena 2016. i 2017. godine. Izlagao je i fotografsku seriju naziva ˝Dlaka˝ na izložbi ISPIT u Galeriji SC. Diplomski rad naziva ˝Radite to u svoja četiri zida˝ izlaže 2019. u ADU Galeriji f8 te u sklopu festivala Poreč Dox. Fotografija iz diplomske serije izložena je na billboardu 2020. godine u sklopu programa "Ploha/Površina 6".
Svoj dosadašnji fotografski rad opisao bih kao...
- Suočavanje s kolektivnim i individualnim identitetom i probadanje vlastitih ideja koje su društveno uvjetovane. Zadržavam one radove u čijem procesu stvaranja bivam promijenjen. Nadam se da se bar dio toga reflektira kroz rad na publiku.
Što želim ili mislim da želim da moja fotografija komunicira?
- Želim da promijeni ili barem preispita poziciju s koje se polazi. Ne mislim da fotografija nužno mora biti lijepa; impresija bi trebala biti više od prolaznog, usputnog i površnog sviđanja. Ono je sasvim u redu, ali nije ono za čime idem.
Fotografsko istraživanje za mene znači...
- Ulaženje u temu na razmeđi istraženog i nepoznatog. Kada stvaram želim hodati na granici koja mi ostavlja dovoljno prostora kako bih istražio meni strano unutar teme kojom se bavim, ostajući svjestan da krećem s određene pozicije vođen interesom za tu problematiku. Istraživanje je za mene interes koji je nastao proučavanjem kroz gledanje, slušanje, čitanje, često između redova; uglavnom tražim prešutno ili općeprihvaćeno, neku društvenu paradigmu koju želim logički preispitati. Ne postoji konačan odgovor i uvijek ostaje prostor za neodgovorena pitanja koja tek treba postaviti. Zato mi je važno kako rad komunicira s drugima te rado dajem uvid u proces nastajanja rada kako bi daljnje preispitao poziciju s koje polazim i načine na koje pristupam temi i vizualnim rješenjima prikaza iste. Puštam druge da pogledaju gdje sam i da mi daju svoje ideje i osvrte. Ne moram se nužno složiti s njima, no volim preispitati svaki aspekt rada. Često mi stvari promiču ispod nosa.
Što ste preko kamere ponajviše naučili o ljudima?
- Usudim se reći ništa. Mislim da sam najviše naučio o ljudima u direktnoj komunikaciji, pogotovo onom dijelu gdje šutim i slušam, koliko god rijetko to bilo s obzirom na to da mi jezik vodi svoj život i tu ponekad mogu sam tiho plakati u sebi i moliti ga da prestane. Mantra: šuti i slušaj. Ne pretpostavljaj, pitaj. Rijetko tko je prirodan ispred kamere, a opuštanju uvelike pomaže održavanje komunikacije, korištenje humora, uključivanje ljudi oko sebe u proces stvaranja.
O sebi kao "psihologu – dizajneru - storytelleru" kao dodatnim, zamišljenim funkcijama koje fotograf obavlja u svom poslu.
- Ljudi vole direkcije! Ja pogotovo.Tu sam morao poraditi na tome da ponekad moram dati neke smjernice ljudima, i sa svakom osobom funkcionira nešto drugo. Potrebno je postati neki oblik komunikacijskog kameleona da se osoba s druge strane opusti. Obožavam čuti prijedloge i vidjeti kako bi se to moglo uklopiti u priču koja se stvara. Uvijek pokušavam naći nešto autentično i onda se osloniti na to za dalje. Kada se ostvari opuštena atmosfera, stvaranje teče s lakoćom. Jedina napetost koja je potrebna je ona kreativna.
Odnos prema fotografijama koje predstavljaju ili prenose, simboliziraju nasilje?
- Zanimljivo pitanje. Podsjeća me na ono o fotografskoj istini. U širem smislu sama fotografija je nasilje. Od prolaznog trenutka čini trajni zapis, ako se prikazano uopće i dogodilo, te ga svodi na plošni prikaz. Kad govorimo o prikazima nasilja valja pak definirati što nasilje jest. Shvatio sam da je jezik jako nezgrapan oblik komunikacije. Percepcije onoga što mnogi pojmovi predstavljaju su prilično individualne. Tu je komunikacija ključ. Eksplicitno nasilje nad drugim, kao i sve ostalo, treba gledati u kontekstu, a njih je više. Od povijesnog do geopolitičkog, klasnog, rasnog, rodnog pa nadalje. Za kontekst su važni svi akteri ispred, ali i iza kamere, kao i svi koji sudjeluju u procesu publiciranja i reproduciranja takvih fotografija, sve do osobe koja gleda tu fotografiju i načina na koju istu iščitava u ovisnosti na kontekst koji se uz fotografiju u pravilu nalazi - u obliku teksta. Prostora za manipulaciju je previše. Fotografija može postići mnogo u promjeni percepcije nekoga ili nečeg, no samu promjenu radimo sami, kao pojedinci i kao društvo. Fotografija može biti katalizator. Ikonični prikaz. Simbol. U suštini nije potrebna, ponekad je i suvišna. Ako vidimo da se brojnost fotografskih prikaza nasilja umnogostručuje bez da isto za sobom donosi promjenu na bolje, moć fotografije blijedi i potrebno je pronaći nove pristupe djelovanja, one koje donose promjene. Tu je fotografija postala eksploatatorska i sama sebi svrha. U tom smislu prihvaćam fotografije s prikazom nasilja tek ako im je jedina svrha dokidanje, a ne perpetuiranje nasilja. Odgovornost za nasilje naše je kolektivno nasljeđe ako ne prepoznamo procese koji do njega dovode. Ako ne osvijestimo na koje načine sudjelujemo u stvaraju nasilja, samo ga tiho podržavamo. Zato je potrebno kontinuirano učiti o uzrocima nasilja koji su kompleksniji od samog čina nasilja.
Uloga autoportreta u današnjoj hipermedijskoj realnosti koju živimo – prvenstveno Facebook i Instagram.
- Ona koju joj damo. Nešto kao ljudsko lice nam nikad neće dosaditi.
"Trendi fotografija", odnosno kada je ona umjetnička? Tko su arbitri umjetničkog?
- Što je uopće umjetničko i može li isto imati arbitra? U konačnici o tome odlučuju osobe na poziciji moći. Za umjetnost to su prvenstveno institucije i kustosi. U trend upada ono što je sveprisutno i dostupno. Na koncu je sve isprepleteno.
