Svima nam je tada, početkom ožujka, trebala barem kap utjehe – prvotni šok zbog proglašavanja lockdowna, ili zatvaranja zbog koronavirusa tek je nastupio i svi smo bili pomalo izgubljeni, zbunjeni, kod kuće. Glazba i općenito kultura, spašavala nas je. U sličnom su raspoloženju bili Luka Vidović, član benda Pocket palma i Benjamin Strike, fotograf i socijalni radnik. Pocket palma, dvojac koji uz Luku čini Anja Papa, samo desetak dana prije imao je veliki koncert u Tvornici kulture, čime su potvrdili svoj status novog hit benda i osvojili nas svojom retro estetikom. Objavili su spot za singl "Sjećanja", koji je režirao upravo Benjamin Strike, a onda se sve zatvorilo. Prva pjesma koju su objavili bila je baš ta, Luka ju je izveo sam, uz gitaru i upaljene svijeće, pred Benjaminovim objektivom. Toplo, meko, baš kao kap utjehe – nastale su Drop of Comfort Sessions.
"Prvi u nizu naših utješnih sessiona uz komfor kućne atmosfere i zvuka kiše", stajalo je u opisu. U međuvremenu, pridružili su im se i drugi sjajni glazbenici, poput Luce, Nike Turković, Sare Renar, Irene Žilić, Ide Prester, Filipa Pavića, a sad na njihovom kanalu možete pronaći i obrade božićnih klasika. Novo ruho za novu godinu - a od Drop of Comfort možemo očekivati da će nas nastaviti tješiti i u ovom drugom valu.
Luka i Benjamin umjetnici su koji su ove godine, unatoč koroni i zatvaranju, pustili kreativnost da ih vodi i stvorili sjajne projekte. Otkrili su nam sve o tome kakva im je bila 2020., ali i što možemo od njih očekivati u 2021. godini.
Za početak - kako su nastale Drop of Comfort Sessions? Tko se prvi sjetio i kako je išla realizacija?
Benjamin: Zapravo se nitko toga nije sjetio već sam ja doslovno nagovorio Luku da ga snimim kako pjeva, sa željom da isto objavim na privatnoj Facebook stranici. Ja sam osmislio scenografiju sa svijećama i kada je vidio kako video izgleda bio je zadovoljan pa smo nadobudno osmislili cijeli koncept u jednu večer - od naziva, preko ideje da napravimo YouTube kanal i Instagram stranicu... Neki dan smo naišli na draft s idejama za ime, Drop of comfort se prvotno zvao "Uživo iz dnevnog boravka". Žešći cringe.
Sjećam se tih prvih dana karantene, svi smo nekako bili pogubljeni, ali relativno mirni. Tek kasnije, nakon potresa, krenulo je neko lagano ludilo. Kako ste vi doživjeli taj period? I kako su se vaša mentalna stanja odražavala na Drop of Comfort? Možda u izboru pjesama?
Luka: Sve je bilo nekako sivo i pomalo strašno, bilo je teško snaći se u novoj svakodnevici. Ali nekako smo se i na to naviknuli, a Drop of Comfort nam je puno pomogao da se osjećamo korisnima i da stvaramo nešto lijepo u područjima kojima se bavimo. Pjesme su bile neke koje su i Benjaminu i meni među najljepšim i najviše emotivnim pjesmama raznolikih izvođača. Nostalgija je nešto što prevladava u svim izvedenim pjesmama.
Benjamin: Znam da je ovo možda jako čudno za reći, no ja ću taj period života pamtiti kao mirno razdoblje, a na te videe gledam kao podsjetnik na njega. Svoj posao socijalnog radnika sam u to vrijeme obavljao od kuće. Period je bio neizvjestan, ali je taj osjećaj neizvjesnosti ipak bio negdje u pozadini. Planiranje snimanja i odabiri pjesama su me svakako uveseljavali u to vrijeme i davali mi osjećaj smisla.
Iako je produkt karantene, Drop of comfort ide dalje i nekako se više ni ne povezuje s tim periodom godine. Imate sad i goste povremeno. Imate li planova za dalje?
Luka: Zasad smo ugostili Niku Turković, Saru Renar, Matiju Cveka, Idu Prester, Irenu Žilić, Lovorku Sršen, Luce i Filipa Pavića. Imamo puno planova za budućnost Drop of Comforta. Uskoro završavamo drugu "sezonu", a za treću planiramo neke vizualne i audio promjene tj. čeka nas svojevrsni upgrade, ali nećemo sve odmah otkriti!
Obojica se bavite umjetnostima - Luka, ti si u bendu pocket palma, Benjamin, ti si fotograf. Kako ste doživjeli prestanak rada tijekom karantene?
Luka: Odjednom su nestali koncerti, intervjui, a u toj sam situaciji ostao i bez posla, tako da se u jednom trenu situacija činila pomalo beznadna. Međutim to je Benjaminu, meni, a i Anji - prijateljici i kolegici iz Pocket Palme - na neki način otvorilo oči. U tom smo se trenu bacili u rad na onome što volimo. Anja i ja smo počeli producirati glazbu drugim izvođačima i od toga živjeti. To se do danas dosta razvilo tako da smo čak i pokrenuli obrt i bacili se u biznis glazbenog studija.
Benjamin: Kao što sam rekao, ja sam prvenstveno socijalni radnik i taj posao je neka moja konstanta. Za vrijeme ovog perioda taj je posao još narastao, što svakako nije dobro, tako da je postao još stresniji nego što je bio. No, moj posao fotografa je jako patio i zapravo još uvijek pati. Jednostavno fotografske gaže ne postoje i da se bavim samo tim poslom vjerojatno bih trebao jako "stegnuti remen". Umjetnički posao je jako nesiguran, a to sam ponajviše osvijestio ove godine. Umjetnicima je jako teško, a imam osjećaj da nailaze na nerazumijevanje od okoline jer se na taj posao ne gleda kao na "pravi posao".
U svemu tome, ljudi su se nekako podijelili na pesimiste i optimiste; one kojima je ova godina najgora, i one kojima je najbolja ikad - u koju skupinu vi pripadate?
Benjamin: Meni nije najgora, daleko od toga, no to govorim iz svoje privilegirane pozicije. Ja sam, usprkos pandemiji, ove godine iznio dva vrlo snažna projekta, #volimtebezali, foto projekt u kojem sam fotografirao roditelje LGBT djece, a koji se pokazao kao jako popularan, ali i Drop of Comfort. Snimio sam po prvi put i dva glazbena spota, što dosad nikada nisam radio. Mislim da me ova godina baš pomakla u nekoliko stepenica prema gore u kreativnom smislu. Financijski je bila potpuni promašaj, no eto izrodili su se ovi neki projekti baš "za dušu". Nažalost, takvi projekti ne stavljaju "kruh na stol", no meni su svakako nabildali samopouzdanje za daljnji rad. Ja stvarno nisam mjerilo po kojem bi se ova godina trebala ravnati.
Luka: S obzirom na sve brze i impulzivne odluke, život mi se ove godine potpuno preokrenuo, ali moram priznati da većinom na bolje. Posvetio sam se onome što volim raditi i od toga napravio posao. Uživam u svakoj minuti rada, a o tome prošle godine nisam mogao ni sanjati.
Što biste rekli da ste naučili u ovoj godini, koju ćete lekciju pamtiti?
Luka: Definitivno pamtim da su neke stvari koje društvo od nas očekuje u većini slučajeva potpuno naučene i nepotrebne. Od sad pratim ono što osjećam da je pravi put za mene, a ne ono što mi okolina i društvo govori.
Benjamin: Da je bitno odvojiti vrijeme za sebe i stvari koje voliš. Ja sam ove godine baš to vrijeme dobio na poklon i mislim da sam ga iskoristio na najbolji mogući način i dopustio svojoj kreativnosti da se još više razbukta.
Luka, ove si godine doživio veliki uspjeh s prvijencem svog benda pocket palma, bio je tu koncert u velikom pogonu Tvornice kulture, hitovi koji se puštaju na radiju... Kako si sve to doživio? I kakvi su planovi za budućnost?
Luka: Taman predzadnji vikend prije lockdowna dogodio se prekrasan koncert u Tvornici Kulture na zadnji dan veljače - to je nešto što je stvarno za mene emocionalno obilježilo cijelu Anjinu i moju dosadašnju glazbenu karijeru od 8 godina. Tad sam zapravo osvijestio da stvarno postoje ljudi koji vjerno slušaju naše pjesme i koji baš jako uživaju u tome, pjevaju s nama i znaju tekstove… U tom trenu prvi put sam stao i razmislio o tome što se s Pocket Palmom događa i prvi put se stvarno osjetio uspješnim. To nas je toliko motiviralo da smo brzo nakon toga krenuli raditi na novom albumu koji ćete definitivno čuti već iduće godine.
Benjamin, ti si ostvario jedinstven foto projekt, #VolimTeBezAli, koji si realizirao na Instagramu. Fotografirao si roditelje i podijelio njihova iskustva nakon što su im djeca priznala da su gay. Kakav je bio odjek i jesi li postigao ono što si htio tom izložbom?
Benjamin: Taj prvenstveno Instagram projekt je nenadano postao izložba. Ja sam fotografije objavljivao na svojoj privatnoj Instagram stranici, i već su s prvom fotkom stvari „izmakle kontroli“. Ljudi su dijelili fotografije, komentirali i lajkali, broj followera mi je porastao za preko tri tisuće... Nisam se tome nadao ni u najluđim snovima. Dobio sam uistinu jako puno medijskog prostora, kao i sami roditelji koji su bili na fotografijama, a koji su inače u medijima gotovo u potpunosti nezastupljeni. Drago mi je što sam bio poligon kroz koji su dobili svojih pet minuta slave i progovorili o temi o kojoj se kod nas ne razgovara. Najviše su mi značile poruke ljudi koje bi dobio u inbox; o tome da su se zbog ovog projekta outali svojim roditeljima ili poruke od drugih roditelja... Bio je to baš emotivan period godine.
Mnogi umjetnici još uvijek imaju zazor prema društvenim mrežama. Kako ih vi promatrate u kontekstu svog posla, ali i privatno?
Benjamin: Moram priznati da sam Instagram napravio ugodnim mjestom za sebe. Otpratio sam sve ljude zbog kojih se osjećam loše, pratim hrpu fotografa, gledam memove s mačkama i iz RuPaul’s Drag Racea i super mi je. Kao što sam već i rekao, Instagram je za mene bio platforma preko koje sam u svijet pustio #volimtebezali projekt... Ako društvenim mrežama pristupaš pametno, mislim da od istih možeš profitirati. Ja periodično objavljujem stvari, nemam baš vremena biti previše aktivan, što je zapravo i dobro jer sam više fokusiran na ovaj ne virtualni život.
Luka: Društvene mreže na mnogo načina olakšavaju i uljepšavaju život umjetnicima u poslovnom, ali i u privatnom životu. Sve nam je nadohvat ruke, a isto tako smo i mi nadohvat ruke svojim fanovima, što sam primijetio da oni dosta cijene. Zbog društvenih mreža imam osjećaj kao da smo prijatelji i jako volim njegovati taj odnos. Tu je naravno i mračna strana društvenih mreža, ali to se lako sreže - svi si mi sami biramo sadržaj koji će nas ujutro dočekati na mobitelu ili kompjutoru. Ono što ne želimo vidjeti ili čuti nikad nije bilo lakše blokirati ili unfollowati.
Obojica se u svom radu koristite retro estetikom, s time ste počeli i prije nego što je ova godina donijela boom retra i vintagea. Sada se čini kao da nam sve što je retro pruža određenu utjehu. Kako biste vi opisali svoju estetiku? I kakve osjećaje u vama izaziva nostalgija za 90-ima i 00-ima, koja je sad jako trendi?
Luka: Pocket Palma je započela kao neka vrsta putovanja u 80-e, a često sadrži i neke elemente 90-ih i 00-ih. Ja sam rođen 1995. tako da ni 80-e ni 90-e nisam baš osobno doživio, ali jesu moji roditelji tako da sam već sredinom osnovne škole počeo slušati glazbu iz 80-ih i 90-ih i tako na neki način valjda stvorio svoj budući ukus u glazbu, modu i filmove. Kad bih mogao birati najdraži osjećaj mislim da bi to za mene bila nostalgija. Ništa u meni ne proradi tako jako kao osjećaj nostalgije, često i za vremenima u kojima nikad nisam živio nego ih je netko drugi proživljavao, tako da nostalgija za flip-phoneovima i prženim CD-ima kod mene je na vrlo visokoj razini.
Benjamin: Ja sam više nostalgičan za 90-ima, nego za 00-ima, možda i zbog toga što mi još nije sjelo da su 00-e bile prije 20 godina. Ja imam osjećaj da to razdoblje i dalje traje. Jako mi je simpatično promatrati kako se trendovi mijenjaju i super mi je gledati taj bum koji se sad događa, ali bi ipak volio da neke stvari ostanu tamo gdje su i bile i ne vrate se u modu. Ne znam sjećate li se onim ovratnika koji su se u 90-ima stavljali na obične majice?
Koji retro trend koji ipak ne biste nosili i ne biste željeli da se vrati?
Benjamin: Kao što sam rekao; fejk ovratnici, ali stvar broj jedan koja mi je najgora su fudbalerke. Zapravo sve frizure iz 80-ih i početka 90-ih bi trebale i ostati tamo. Volio bih da se na kratko u modu vrate cik-cak razdjeljci na kosi koji su bili popularni u 90-ima.
Luka: Unaprijed sam znao što će Benjamin odgovoriti na ovo pitanje jer osjeća nekakvo gađenje prema fudbalerkama, međutim ja sam kroz svoje odrastanje mrzio puno trendova u modi i glazbi, a sada je toga sve manje i sve sam nekako prihvatio. Npr. bilo mi je dosta gadljivo kad bi dečki nosili naušnice što je u 80-ima bilo pod obavezno, a sada… pa evo me s jednom u uhu. :)
Kako promišljate o modi?
Luka: Otkad sam bio mali roker duge kose u poderanim trapericama, starkama i majicama na bendove, moda mi je puno značila u tome da se ostvarim kao individualna osoba. Prošao sam puno faza, a sada nekako kombiniram sve najdraže iz svih njih. Obožavam se na taj način izražavati, a bitno je i za moju karijeru u Pocket Palmi.
Benjamin: Modu i trendove općenito nikad nisam baš pratio, volim se obući lijepo i udobno. Najdraže su mi košulje s uzorkom i izblijedjele traperice, a zapravo bih volio biti malo više otvoren što se mode tiče, no kad pokušam mislim da izgledam smiješno.
Ekologija općenito je sve važnija tema, posebno među mlađom generacijom. Kako vi pristupate toj temi i je li vam važna i u kojem smislu?
Luka: Dosta sam osviješten po toj temi i trudim se koliko uspijevam. Ponekad pokleknem jer živimo u društvu dosta neprilagođenom tom načinu života, ali uvijek se vratim na taj put. Mislim da je bizarno kakvim se stvarima ljudi na vlasti bave i pomalo strašno koliko su ljudi nesvjesni toga što im se pred nosom događa. Godišnja su se doba potpuno pomiješala, životinjske vrste izumiru, događaju se požari i užasna zagađenja mora i kopna - sve od navedenog snosi jako velike posljedice za budućnost čovječanstva, a ljudi su toliko usmjereni na novac da nisu spremni odvojiti deset minuta i razmisliti o tome što zapravo rade i koje su posljedice.
Nije izravno povezano, ali na neki način vidimo i povratak nekih negativnih retro vrijednosti u našem društvu, ali i na globalnom planu. Kako to doživljavate? Osjećate li da je društvo kliznulo u veću konzervativnost i što mislite, zašto je to tako?
Benjamin: Kada govorimo o estetici, retro estetika uvijek će buditi jedan osjećaj nostalgije, bez obzira jesmo li živjeli u tom prošlom vremenu ili ne i to je ok, ali kada govorimo o ljudskim pravima, ekologiji ili pravima životinja npr., retro nije ok. Određeni političari, nažalost, vrlo vješto koriste ljudski strah od nepoznatog kako bi došli na vlast pa se tako za uništavanje planeta, globalnu nejednakost i siromaštvo nude rješenja koja će braniti ljudima da vole, da odlučuju o svom tijelu ili da nađu sigurno utočište bježeći od rata i siromaštva, ukratko, nude se rješenja koja su potpuno kriva i besmislena. Tko još vjeruje da će takve zabrane spasiti planet i svima nama donijeti bolji život?! Pokušavamo, usprkos svemu, biti optimistični i vjerujemo u bolje sutra.
Što gledate/čitate/slušate?
Benjamin: Slušam najviše ženske izvođačice koje stvaraju melankoličnu muziku, najviše Tori Amos, Florence + the Machine, Kate Bush. Uz njih koje su neka konstanta trenutno sam opsjednut s novim albumom benda Washed Out - Purple Noon. Posljednje što me oduševilo od serija je Queen's Gambit, a seriju The Crown toliko volim da nisam mogao spavati dan prije izlaska 4 sezone. Fascinira me način kadriranja u The Crownu, toliko je centriran i ugodan oku. Od knjiga trenutno čitam roman Tatin sin o (između ostalog) problemima milenijalaca, a koji je napisao Dino Pešut.
Luka: Obožavam Queen’s Gambit, iznenadio sam samog sebe kad sam shvatio koliko me priča o junakinji koja igra šah uvukla u sebe i koliko sam se u cijelu priču uživio, a uz to moda i interijeri su toliko perfektno riješeni da nemam riječi! Nažalost, zadnjih godina ne čitam knjige, ali nedavno sam čitao mangu Death Note nakon što sam progutao cijeli anime na Netflixu, a svako ljeto na moru obavezno pročitam nekoliko brojeva svojeg najdražeg Dylan Doga. Što se tiče glazbe, trudim se da svaki tjedan barem djelomično preslušam sve nove izdane albume skoro svih žanrova. Tako često naiđem na neke predivne izvođače ili naučim nešto o produkciji i pisanju pjesama. Ali ono što najviše slušam u zadnje vrijeme je The Midnight, a dosta se vraćam i u rane 00-te pa si priuštim malo Linkin Parka i Evanescencea.
Mentalno zdravlje sve više dolazi u fokus i o njemu se sve češće govori u javnosti. Što za vas to znači?
Luka: Iako se u svijetu o mentalnom zdravlju sve više govori u javnosti, ono je i dalje neka vrsta tabu teme. Pogotovo u manjim prostorima kao što je Hrvatska, imam osjećaj da većina populacije ovdje ne vjeruje da mentalne bolesti poput depresije i anksioznosti postoje već ih pripisuju nečijoj lijenosti, manjku motivacije i problematičnim ličnostima. Međutim bitno je da se o tome nastavi sve više pričati kroz godine, kako se mlađe generacije ne bi našle u tolikom neznanju što učiniti ako kod sebe ili kod bližnjih primijete recimo znakove depresije.
Benjamin: Briga o mentalnom zdravlju za mene prvenstveno znači odvojiti vrijeme za sebe. Ja ne smijem predugo zanemariti svoju kreativnu stranu, tada primijetim da nisam dobro. Razgovor s prijateljima mi također uvijek pomaže. Osoba sam koja je sklona overthinkanju. Imam realne prijatelje koji me uvijek malo spuste na zemlju.
Imate li neke self-care rutine koje vam pomažu da sačuvate svoj mir?
Luka: Sve svoje frustracije najbrže i najkvalitetnije liječim odlaskom na trčanje uz Linkin Park na slušalicama, ima nešto u tim tekstovima koji otvoreno pričaju o borbi s anksioznosti ili recimo toksičnim ljudima, lakše je ispustiti emocije u takvoj situaciji. Ako sam samo malo tužnjikav, ništa me ne podigne kao album "Dangerous Woman" od Ariane Grande. (smijeh)
Benjamin: Slušam muziku i mazim se sa psom, smišljam scenarije za spotove koje ću snimati u budućnosti.
Benjamin pita Luku: Koju stranu zvijezdu bi htio ugostiti na Dropu i kako bi za nju osmislio večer u stanu?
Luka: Teško je odlučiti se za samo jednu, ali volio bih ugostiti The Midnight - Tylera i Tima i s njima uz vino popričati o glazbi, puštati im neke svoje pjesme, popričati o životu i tome što nas je odvelo na puteve na kojima se trenutno nalazimo, volim slušati životne priče ljudi o kojima ne znam puno!
Luka pita Benjamina: Zamisli neograničen budžet i izbor bilo koje slavne osobe kao modela i opiši nam kolekciju fotografija koju bi stvorio.
Benjamin: Volio bih fotografirati Florence Welch, a osmislio bi nam scenografiju po uzoru na motive kakve su slikali umjetnici Prerafaelitskog udruženja slikara, koji su svoje nadahnuće tražili u Bibliji i klasičnoj mitologiji. Mislim da bi ona bila zadovoljna jer ona već izgleda kao da je ispala s tih slika. Ja bi ih samo pretvorio u fotografije.
