Ulovili smo jednu od najboljih vokalistica i najzanimljivijih glazbenica na hrvatskoj glazbenoj sceni. Uspješnu kantautoricu. Intrigantnu kazališnu i filmsku glumicu. Jedinstvenu Maju Posavec. Na institutu Catalyst u Berlinu provela je više od godinu dana studirajući svoju muzu od djetinjstva – glazbu. Vratila nam se s tog zanimljivog umjetničkog istraživanja neka nova Maja. Maja piše pjesme od malena. Kad je prvi puta trebala nastupati na proslavi Dana škole, na probi je bila toliko loša da je nastavnica glazbenog odustala od nje. Bila je neopisivo sramežljiva i nije se mogla nostiti sa stresom nastupa. Da - to je ta Maja koja nas danas hipnotizira čim stane na scenu. Svojim moćnim autorskim potpisom. Svojom emotivnošću i svojim strasnim, budnim, životnim i snažnim vokalom. U pripremi je novog albuma “LEAVING A LOVER” koji će izaći tijekom 2024. godine. Prije toga ćemo ekskluzivno moći uživati u kazališno – glazbenom spektaklu kojeg će izvesti 19.12. u Klubu Močvara. Uz pratnju Ivana Kapeca na bariton gitari, Hrvoja Gallera na klaviru, Jurice Štelme na kontrabasu i Borka Rupene na bubnju, publika će čuti sedam novih pjesama koje se isprepleću s motivima iz bajki i suvremenim događajima.
TKO JE POMA…
- Poma je jedna dama koja se usudi reći što Maja možda prešuti. Nastala je kada sam se vratila s jednog putovanja iz Indije s pjesmama na engleskom jeziku. Ispočetka sam pod tim imenom objavljivala pjesme pisane na engleskom, a prije dvije godine sam polako osmišljavala koncept kojim bi Poma spojila kazališnu i glazbenu priču. Prije svega željela sam stvarati neometano od mojih prijašnjih kazališnih i glazbenih iskustava. Potaknula me je na igru. Imam puno ideja, i to nije rijetkost među glumcima i glazbenicima, no često nas prilike baš ne ohrabruju da ih ostvarimo. Umjetnički alias mi daje zamaha, nekako lakše izražavam ideje kada se potpišem kao POMA, i manje sam ozbiljna. Nije li to dio tajne svih pseudonima i umjetničkih imena.
Tko je POMA, pitali bi na koncertima? Moja prijateljica iz Indije koja piše pjesme. Nitko nije posumnjao.
MAJA U BERLINU - BERLIN U MAJI…
- Berlin je jedna iznenadna priča. Škola u koju sam se prijavila je izgubila moju prijavnicu i da sam prošla prijemni javili su mi dva mjeseca prije početka nastave. U to kratko vrijeme morala sam iseliti iz stana, naći stan u Berlinu, preseliti se i organizirati taj novi život. Bilo je to za moj bikovski temperament prebrzo, još se oporavljam i zato sam često u Zagrebu ili Đakovu, igram Mirjanu u Itedu i imam koncert u Močvari. Kad sam ipak tamo, iskorištavam maksimalno svoj boravak tako što idem na predstave, koncerte, sviram s kolegama na školi i naravno družim se s novim prijateljima. Berlin je intenzivan ali nakon nekog vremena kažu da se navikneš. Ja se eto još navikavam.
POVRATAK MEĐU NAS…
- Ja se stalno vraćam, vraćam se u Zagreb, vraćam se u Đakovo, vraćam se u Berlin (smijeh). Ne znam, voljela bi ostvariti neke planove u Hrvatskoj. Jezik je jaka veza, a ja sam ipak glumica. Dio sam ove sredine i ovog umjetničkog kruga koji je željan i vrijedan. Ima puno vrijednih i talentiranih ljudi, a srećom neki su i moji prijatelji s kojima želim raditi. Iako su prilike sve teže, vjerujem da su ljudi ti koji mogu mijenjati stvari. I sada već znam da se stvari ne mijenjaju samo pod svjetlima reflektora i kada smo “uspješni”, ono što zaista čini promjenu je iskra koja se prenosi i pamti. Primjerice, naša predstava "Hrvatski put ka sreći", koju smo radili u Kerempuhu s Bobom Jelčićem, nije baš imala dug kazališni život, i možda nije dobila prikladnu podršku, no za mene je bila transformativna. Rad s Bobom, kao i mnogim mojim kolegama, je ostavio trajan zapis kako pristupiti kazališnoj predstavi u potpunosti, beskompromisno i hrabro. Od ljudi za mene je to bio i Mladen Vasary, čije sam viđenje kazališta i glume upijala i nikad do kraja shvatila, on je imao taj dar da vrata uvijek ostavi otvorena, da ne zna odgovor na pitanje. Želim tu iskru i predanost prenjeti u svoj rad, a onda možda i na druge.
Žao mi je što malo cijenimo svoje umjetnike, glumce, glazbenike, ni unutar naših struktura im ne dajemo prostora. To je dio nekog mentaliteta koji smo naslijedili i koji je savršeno sjeo na kapitalističku utrku za brzim novcem. Ali ne odustajem od ideala, pa makar bila zadnji slon.
MAJINA ZONA KOMFORA…I GDJE JE ZAPRAVO MAJIN DOM…
- Nina Romić - "DOM" - poslušati!
Uvijek sam mislila da ne bi mogla živjeti mijenjajući adrese svako malo, no evo sada je tako, I naoko sam izgubila svoj komfor, ali nađem ja svoje prostore i vrijeme. Recimo volim dugo piti kavu, i nikad, ali baš nikad ne štedim na hrani. To su moje zone koje za mene čine dom i komfor - hrana i topli napitci (smijeh).
U OVOM TRENUTKU…
- Voljela bih da prestanu ratovi. Ta besmislica me svakodnevno začuđuje. Ipak znam da je vjekovima tu, prisutna u ljudskom društvu. No, ja to ne razumijem.
LEAVING A LOVER…
- It is hard. Album je pisan za jednu ženu koja jedno jesenje jutro ostavlja svog ljubavnika. Sve pjesme su pisane u ključu bajki i prekida odnosa. No ne pratimo linearnu priču već emotivna stanja. Od strasti žudnje, ljutnje i straha do otpuštanja, odustajanja i utjehe. Ideja je nastala na koncertu Natalie Merchant, kada sam slušala njezin bend i koji me podsjetio na bend s kojim sviram već neko vrijeme. Većinom sviramo program "Večer s Leonardom Cohenom", i svaki puta toliko uživamo da mi je već dugo želja da snimimo nešto zajedno. U tom trenu u Westensu, slušajući Natalie, prijateljica mi je rekla, pa da možeš ti to! Imaš sve! I tako sam se upustila u to. Naravno, ništa bez Ivana Kapeca, koji je pristao napisati aranžmane i koji je drug i sudrug u svemu. Album ćemo odsvirati prvi put u Močvari, a nakon toga idemo u studio.
Uz album sam napravila malu knjižicu s crtežima jednog jesenjeg jutra i dijelovima stihova iz pjesama. Tako da će ljudi moći kupiti knjižicu u Močvari, to je nešto kao knjižica predstave. Jer "Leaving a Lover" je glazbena predstava na sceni, a kada se sluša je album. It is so simple.
OTKUD BAJKE…
- Bajke me prate i ja pratim njih. Puno se piše o bajkama, puno se koriste. Neiscrpne su, i uvijek mi se čini da se ne pročitaju do kraja. Dugo sam zamišljala kako ih uklopiti u neku glazbenu i kazališnu formu. Kada sam trebala na prijemnom ponuditi svoj umjetnički projekt koji bi bio dio mog istraživanja, bilo mi je logično da to budu bajke u glazbeno-kazališnoj izvedbi. Mogla sam im se napokon posvetiti u glazbenom-akademskom okruženju.
To istraživanje se razgranalo u više pravaca. Jedan od njih je "Leaving a Lover". Za završni rad vratit ću se na hrvatski jezik, jer ću se osloniti na hrvatske narodne bajke. Možemo reći da kroz ovakve projekte ja istražujem formu, a sadržaj i crpim iz bajki. U njima nema puno emotivnih trenutaka, junak ili junakinja može biti tužan ili tužna i može prolaziti kroz strah ili bol, ali bajka se ne zaustavlja na tome, ona uvijek ide dalje, neminovno kolo života teče. Ja želim zaustaviti te trenutke i dati im glas kroz pjesmu. Pratim emotivni život junakinje, priču svi znamo.
ASTROLOGIJA I TAROT…
- Navodno imam dara za astrologiju i tarot, ali fućkaš ga - guram mjuzu. Astrologija i tarot su za mene onaj stari dobar hobi, ne želim ga monetizirati. Želim biti vječni amater, redovito idem na edukacije, proširujem znanje, ali ništa se ne može samo tako naučiti, tu je puno niti koje treba spojiti iskustvom ili intuicijom. Divim se ljudima koji duboko uđu u to. Za mene su i astrologija i tarot duhovne discipline i kao takvima im pokušavam prići, a tako sam i učila od svojih učitelja. Naravno i meni je napeto predvidjeti budućnost, dobiti odgovore, no to na sreću ne ide baš tako lako.
BUDUĆNOST…
- Budućnost je neizvjesna, još ne znamo igramo li Mirjanu 11. i 12.1. u ITD-u; još nemam smještaj u Berlinu do kraja semestra. A opet sam redoviti ponavljač i neke razrede nikako da prođem. Tako da, something old, something new, something borrowed, and something blue - to je otprilike i budućnost.
STRAHOVI I SNOVI…
- Strah je tihi frižider, a sanjam da puno sviram i pjevam i da onda imam dug odmor u prirodi.
SLUŠAŠ…
- Feist, Multitudes, Cat Power, Cat Power sings Dylan
GLEDAŠ…
- Seriju "Znam kako dišeš"
ČITAŠ…
Toni Morrison, "Jazz"