Self made estradna ikona. Ovako bi otprilike zvučao logline naše najveće estradne zvijezde Maje Šuput. Njezina je autentičnost izdržala test vremena i postala karakterističnim obilježjem bezvremenske privrženosti publike. Ona zasigurno jest jedna od najvećih domaćih superzvijezda, ona je i pametno osmišljen brend, ona je fenomen zabavljačke kulture, ali je prije svega iskonski darovita performerica koja se na sceni osjeća kao u majčinoj utrobi. Danima, noćima, tjednima, mjesecima, godinama i desetljećima ona poklanja naciji vlastitu energiju i esenciju radosti. Oni joj u savršenoj koreografiji vraćaju taj poklonjeni osjećaj ekstaze. I to je idealna razmjena na tržištu života. Zašto volimo Maju Šuput i kad mislimo da je ne volimo? Zato što je stvarna. Istinska šljakerica bez socijalne maske. Ukrali smo malo njezina najintimnijeg prostora. Nakon nekoliko sati provedenih u njezinu stanu, ispred kojeg me dočekalo šarmantno poveće brdo tenisica i cipela raznih brojeva i modela koje sam obećala zatajiti, ali nisam odoljela, mogu se samo prikloniti sektoru obožavatelja. Uz sina u naručju, slomljeni zub, puno kave, malo mlijeka i jedan keks zavela me svojom iskrenošću. Laserom smo operirale tijelo, ljubav, strahove, majčinstvo, brak, celebrity kulturu, samoću i rastale se kad su nam već jezici otekli od smijeha.
Koju priču nosi tvoje tijelo?
- Zvučat će brutalno. Moje je tijelo prepunjena memorija softvera i hardvera. Čisti overload! Prema tijelu se nikad nisam odnosila s poštovanjem jer ga koristim kao oružje za rad. Maksimalno ga iskorištavam zbog prirode svojeg posla. Ono je moj alat za egzistenciju. Zaista imam osjećaj da sam ga već potrošila. Često me i ono samo podsjeti na to kroz fizičku bol ili ubrzani rad srca. Počevši od toga kako se hranim, zaključak bi bio da ne poštujem ni tijelo ni organe. S druge strane, živim aktivnije od nekih vrhunskih profesionalnih sportaša. Što se fizičkog izgleda tiče, trudim se vježbati i prilično sam aktivna, ali me život na dnevnoj razini demantira. Nastupi, probe, snimanja i poslovni sastanci u koreografiji s privatnim životom i majčinstvom – eksplozija izazova. Mantra je stalno u glavi da se ne bismo zavaravali. Vježbaj, brini o koži, osvijesti hranu koju unosiš u svoj hram, ali me stvarnost svakodnevice prečesto odnese u nekom potpuno drugom smjeru. Onom kojeg valjda nazivaju hedonizmom nesvijesti. Meni je taj dio koji se zove hedonizam organski jako blizak. I često mu se predajem bezuvjetno.
Kako tebi samoj ono izgleda uz promatrački odmak?
- Ne divim mu se. Nije mi prelijepo niti savršeno. Jednostavno, takvo je kakvo je. Onakvo kakvo sam dobila od života i prirode. Poštujem ga u mislima jer je dio moje egzistencijalne suštine. Još moram naučiti kako da ga u potpunosti poštujem i kroz djela.
Transformacije tijela u trudnoći? Je li to jezovita sekvenca za nekog iz celebrity svemira?
- Ne. Ali da se deformiralo, deformiralo se. (smijeh) Moj trbuh nije mogao biti veći, mislila sam da ću se raspuknuti. No, to je ipak toliko organska promjena i za nju imam puno nježnosti.
Proganja li te nemir vezan uz starenje, usporavanje i energetsko gašenje koje nam se svima kad-tad dogodi?
- To je tema koju božanstveno vješto guram pod tepih. Postoji taj strah, ali je čitav moj sistem programiran da se o tome ne razmišlja unaprijed. U tome mi najviše pomaže nedavno iskustvo majčinstva. Otkad sam osjetila potrebu da se brinem za svojeg sina, kao da sam regenerirala vlastite stanice. Sad je u meni prisutna još moćnija želja da budem vitalna, snažna i aktivna jer sam njemu potrebna. Ono o čemu priča cijela new age kultura, ja zapravo živim od straha. (smijeh) Ovdje i sada. Bez projekcija budućnosti. Samo da su sve njegove potrebe namirene do maksimuma.
Tvoja vulkanska energija podržava te u svemu što radiš. Ona je zarazna, inspirativna i kameleonski obnavljajuća. Koje je njezino podrijetlo?
- Ta gotovo luđačka energija prisutna je od samog rođenja. Bila sam nevjerojatno vesela, vragolasta i znatiželjna kao dijete. Znate onaj klišeizirani prizor djece koja uzimaju mikrofon čim u kuću uđu gosti. Ja sam bila ta. Okružena prijateljima. Opuštena performerica i zabavljačica. Poslije je ta energija samo rasla kroz posao kojim se bavim. Vjerojatno bi bilo koji drugi bio i nezamisliv. Uzbuđuje me rad. Uzbuđuje me aplauz. Moj poslovni ego tjera me na skokove u vis. Na neki me čudan način i sam stres uzbuđuje jer sam svjesna činjenice da mnogi ljudi to nemaju. Tu moć da ponesu, potegnu i pokažu. Cijeli život slušam samo jednu rečenicu: "Pa otkud ti snaga?" To je za mene kao korida. Borba s bikovima. Kao da mi je matador mahnuo crvenom tkaninom. Tek onda krećem u još veći napad. Kad je moja scenska energija prepoznata, onda je imam još veću potrebu pokazati. Moje su omiljene riječi: "Idemo!", "Mogu!" i "Možemoooo!" Neizlječiva sam ovisnica o adrenalinu. I jedino takva se mogu baviti ovim poslom.
Misliš li da ponekad prelaziš i pregaziš vlastite granice izdržljivosti?
- Prečesto. Ali ne mogu drugačije. Još uvijek uživam u tom svojem kaosu i ne pogubim se u njemu.
Koja su te životna iskustva najviše polomila i slomila?
- Apsolutno tatina bolest. Imao je moždani udar kad sam bila jako mlada, imala sam 21, i narednih 17 godina je ostao teško bolestan. Tu sam odrasla preko noći i cijela se obiteljska situacija transformirala. Tata više nije mogao raditi. Mama je morala prestati raditi kako bi se mogla brinuti o njemu i tu sam ja svjesno preuzela ulogu financijskog pater familiasa. A bila sam dijete. U tom trenutku to je bilo toliko neprirodno, ali nije bilo izbora. I onda sam se tako navikla raditi kao neki odrasli muškarac. Htjela sam svojima osigurati bolje uvjete života i tatinog liječenja. Uskoro sam dobila krila i shvatila da sam sposobna zaraditi. Rođena šljakerica u duši. To je bilo moje pogonsko gorivo. Mene je život smjestio u tu bolnu situaciju, a zapravo mi je otkrio vlastiti potencijal i kreirao mi egzistencijalnu životnu priču i sudbinu. Tata se nikad nije oporavio. I dan danas kad mislim o tome, jednostavno je neprirodno i nije normalno da dijete mora brinuti o tati koji je dotad bio ne samo alfa i omega nego sve, sve na svijetu za našu malu obitelj. Što god ti zapne u životu – zoveš tatu. I onda to više u sekundi ne postoji. Uvijek sam mislila: "Ok, sad je on jako bolestan, ali oporavit će se i vratiti na staro." Dugo, dugo mi je trebalo da se pomirim s tim da se to neće dogoditi. To mi je najteže životno iskustvo. I predugo je trajalo...
Kako si pr(e)oživjela tatin odlazak?
- Znali smo da je odlazak neminovan jer je tri godine bio u nekom obliku vegetativnog stanja. Posljednje tri godine je imao 24-satnu skrb. Bilo je to nepodnošljivo bolno za gledati i samo se nadam da on toga nije bio svjestan. I znali smo da će doći taj trenutak, ali kad se stvarno dogodio, bio je potresan. Uz jedno ogromno olakšanje što više ne mora patiti. Kroz prvo desetljeće bolesti mogao je komunicirati i kretati se po stanu, tako da smo imali priliku razmijeniti puno ljubavi i nježnosti, a ljubav uvijek pronađe svoj put.
Hoćeš li nekim spontanim evociranjem prošlosti upoznati sina Blooma s djedom kroz priče i sjećanja?
- Apsolutno. Dakle, Bloom je isti on. Fizička kopija mojeg tate. To je upravo nevjerojatno. Kad god ga vidi, moja mama ne može vjerovati. Ja sam ženska kopija svog tate, ali ovo su dva muškarca kopije. I to mi ispunjava srce nekom toplinom. Kao da je i tata na neki način ovdje i prisutan kroz njega. Mislim da bi ga moj tata naprosto obožavao i da se od njega ne bi odvajao. Bloom nosi taj njegov zavodnički osmijeh, uvijek gleda žene malo "ispod oka". Oni su neke srodne duše.
Bez obzira na bezuvjetnu samostalnost, borbenost, egzistencijalnu sigurnost koju emaniraš, jesi li kroz ljubavno partnerske odnose ipak tražila zaštitu u obliku muške energije?
- U tom smislu ne, nikad. No, jako volim imati muškarca uz sebe. Iz puno razloga. Volim imati partnera, volim osjećaj sigurnosti. Ispunjava me atmosfera zajedništva. Volim to stanje. Pogotovo u mojem poslu. Sama žena – javna ličnost. To je vrlo nelagodan osjećaj u našem društvu. Vjerojatno u svakom. To je ona druga strana "slave". I nakon toliko godina iskustva, dok hodam sama po cesti, i dalje se osjećam nesigurno. Prilaze mi ljudi, žele mi se obratiti, možda me samo potapšati i izraziti neki oblik komunikacije, nešto reći. Može biti i najpozitivnije, najbenignije, ali je nelagodno. Mase muškaraca žele s tobom imati bilo kakav odnos samo da mogu izigravati frajere. Dovoljno im je da se dopisuju s tobom. To im daje neki lažan osjećaj da su posebni. Neku moć. Meni je to oduvijek bolno i na neki čudan način zastrašujuće. I onda je puno lakše biti u vezi s nekim kome sto posto vjeruješ. Ne volim spavati sama. Ne volim biti sama. Jedino se u hotelima osjećam sigurno. To je ta neka moja bizarna ljubav s hotelima. Vjerojatno mi prisutnost drugih i činjenica da me samo zid sobe od njih dijeli daje osjećaj zaštićenosti. U hotelima bih dovijeka mogla biti sama, ali u životu doista ne. Ili barem teže.
Jesi li ikad prošla kroz istinsko iskustvo samoće?
- Pet godina sam bila single. Prije nego što sam upoznala supruga. Tih pet godina nisam stala s poslom. Isključivo sam radila i nakon svirki bježala na putovanja sa svojim društvom koje nazivam "internacionalno društvo". Moja braća i sestre po putovanjima. Od Ibize, Mikonosa do Londona i New Yorka... To je jedno značajno razdoblje mojeg života i veliko iskustvo. Bila sam ko "momak". (smijeh) I tad sam tu samoću zapravo kompenzirala na neki način. Ali u meni postoji iskustvo samoće i usamljenosti. I ono me još dublje izgradilo.
Kratki sadržaj ljubavne priče sa suprugom?
- To je ljubavna priča u nekoliko nastavaka, ali sama si to tražila. Prvi sam ga put upoznala prije nekoliko godina kad sam za vikend otišla s prijateljicom u hotel u Šibenik. On je bio direktor hotela. Došao nam je poželjeti "dobrodošlicu". Ništa se senzacionalno nije dogodilo u tom trenutku. Bio je iznimno ugodan i simpatičan, ali sam ja tad bila duboko uvjerena da ću se udati za stranca. Imala sam viziju o tome da nikad neću biti s domaćim čovjekom. Nekim tko će možda i nesvjesno biti sa mnom samo zato jer sam poznata. Ježila sam se od tog koncepta. Moj je san bio da me netko voli organsku kakva jesam, a ne zato što sam poznata. No, on je prišao. Donio bocu šampanjca i popričali smo na bazenu hotela. Kad je otišao, na recepciji sam pitala: "Tko je ovaj čovjek?" Oni mi kažu: "Direktor hotela", a ja sam tad samo pomislila: "Kako ovaj frajer samo miriše..." Imao je takav miris... Senzacija, nemoguće za opisati. Evo i sad ga nosim u nosnicama. Tu završava prva sekvenca.
*Cijeli intervju s Majom Šuput pronađite u izdanju Gloria Glam magazina koje vas očekuje na kioscima!
