Volimo biti pogledani kroz njezine oči. Volimo biti na njezinim fotografijama. Tada smo uhvaćeni stvarni. I uvijek nekako lijepi. Mare Milin i dalje u stvarnosti trenutka primarno pronalazi ljepotu. Jedna od naših najpoznatijih fotografkinja više od 25 godina surfa po sceni ogoljena urođenom posvećenošću. Njezina snimanja su šamanski rituali i gozbe u kojima joj se svi ogoljeno predaju. Ona je živa, glasna i vibrantna promatračica. Punkerica smijeha. Sočna performerica. Bogatstvo unutrašnjeg bića i slojevitost stanja Mare Milin utkani u 22.000 fotografija site specific principom sažeti su u 25 fotografija vrhunski isprintanih na pamučnom papiru najveće kvalitete i u okvirima izrađenim po mjeri. Manifestirane su na zidovima Galerije Kranjčar u izložbi pod nazivom "Godišnji odmor" otvorenoj u listopadu prošle godine.
Susan Sontag opisivala je fotografiju kao "nešto što nadilazi umjetnost u tradicionalnom smislu riječi". Tvrdila je kako je svaka fotografija memento mori, a snimiti nečiju fotografiju znači sudjelovati u smrtnosti, ranjivosti i promjenjivosti te osobe, stvari ili prizora. Mare svojim radovima upravo to doziva. Uperili smo reflektor na njezin intimni život žene i umjetnice. Osvijetlili smo njenu fotografsku evoluciju. Kroz fotoeseje. I riječi. Uvijek će nas zanimati Mare Milin.
Kako izgleda tvoja žena - što te čini ženom...
Možda najteže pitanje koje mi je ikada itko postavio. Zbog njega danima nisam mogla prići odgovaranju na ova tvoja pitanja, jer mi nikada neće biti jasno kako… jer jedno je kako ona stvarno izgleda, a drugo kako je ja živim. Ne doživljavam, nego živim. Doživljavanje ima previše veze s fizičkim, a ispod kože smo svi isti. Bez kože i kose potreban je forenzičar da nas identificira. Življenje, to je nešto drugo. Uče nas da je žena jedinka ljudske vrste koja u nekom trenu dobije menstruaciju. Nikad mi to nije išlo u glavu. Na taj dan, psovala sam, bijesno šutala kamenčiće i travu, trčeći iz vinograda doma da se presvučem - jedan pogled na gaćice, ljeto, vrućina, a ja sam bila ljuta i nesretna. I zadnja u razredu. Prvo kupovanje uložaka u lokalnom dućanu koji je imao tezgu, a prodavač je bio Vlado, propadala sam u zemlju. Toplo se nadam da to ne znači biti žena. Na svoj pomalo autističan način, prilično sam sigurna da sam ženstvena, ne mogu, niti znam nabrojati zašto i po čemu, ali intuitivno znam da jesam. Trebate si dati slobodu i hrabrost da mi se približite i to spoznate. Ne ujedam, osim kad me jako ugrozite. Pristupačna sam i znatiželjna. Nikad hladna jer nisam i ne znam to odglumiti. I kada mi kao nije stalo, stalo mi je. Volim ljude. Pred pedesetom sam (kud prije?) i svjesna sam da tek sada zapravo upoznajem sebe intimno, a i toga da me mnogi moji prijatelji, ustvari, uopće ne poznaju, ili me poznaju površno. Jedno znam, i svjesno i nesvjesno bježim od stereotipa žene koji mi nameće društvo. Svjedok sam ogromnih promjena u društvu, rođena sam 27 godina prije promjene stoljeća, svjedočim tehnološkom boomu koji transformira društvo, obitelj i ljude. I stereotipe. Ne sviđa mi se pojam stereotip i smatram da je, kao i svaki, iskrivljen i neprirodan. Samo živi, samo budi, rekao je Bare, i dobro je rekao. Kad ili ako dođem do tog stupnja, znat ću reći što me čini ženom. U ovom trenu, bez obzira na nepodnošljivost hormonalne promjene kroz koju prolazim (zašto nas je dragi Bog toliko kaznio?!), znam jedno - volim biti žena.
Poznaješ li svojeg unutrašnjeg muškarca...
Kao jako mala htjela sam biti dečko. Tada nisam imala pojma zašto, to je bilo nagonski i nema nikakve veze s mojom spolnošću, niti seksualnošću. Privlačio me njihov svijet, kao što me i danas privlači. Volim ih gledati kako se oblače, svlače, kreću, drže cigaretu u ruci, pregaču na sebi, kako njihove ruke rade iste poslove kao i moje, kako me gledaju njihove oči, kakva sam u njihovim očima, želim da me žele u svom društvu i da me žele kao ženu. Nijedna zabava nije zanimljiva bez njih. Dakle, kao mala htjela sam biti dečko. U glavi jedno, a na meni drugo: kečkice vezane bijelim mašnama na crvene točkice, haljinice, strasno igranje lutkama koje nisam voljela dijeliti ni s kim, čitanje "Maje" i balet.
Ali onda su jednog davnog ljeta došle uši i posjet brici jer me nijedan salon takvu ušljivu nije htio primiti. Brici je bilo svejedno i mislim da sam u bogatoj ponudi frizura (za na kupanje, nogometna, na kockicu, malo duža), dobila onu za na kupanje. Sa svojim androgenim licem, i svojih 7, 8 godina, bez izraženih ženskih kretnji, s glasom koji nikada nije bio sopran, zvučala sam i izgledala kao malo muško. I tako je počela era fejk dječaštva. U autobusu su mi, kad bih se digla starijoj osobi, zahvaljivali s: "Hvala, dragi dečko!" Jedan dečko koji mi se strašno sviđao, i s kojim sam svaki dan dobrovoljno kilometrima hodala doma iz škole, godinu dana mislio je da sam muško, bez obzira na oblike glagola koje sam cijelu godinu izgovarala. Pobjegao je glavom bez obzira kad je shvatio da sam curica. 4. osnovne. I onda sam se začudila samoj sebi, jer uvijek sam se bunila i ispravljala ih i nisam uživala u toj "podvali". U autobusu, dućanu, bilo gdje. U takvim trenucima očajnički sam htjela biti curica.
Ta moja ženstvenost htjela je van, ili pak istina. Ipak, dandanas uhvatim se kako želim proletjeti ispod duge, poput Srne u "Dugi" Dinka Šimunovića, i postati dečko. Znam i zašto. Uvijek sam bila samostalna, divlja i vrlo nesklona kalupima, tvrdoglava i individualna, što nitko u mojoj okolini nije volio, niti razumio, ni odobravao. To je bilo "za dečke". I danas je tako. Stoga, biti muško, to je u mojoj maloj glavi bio naoko jednostavan način za bijeg u slobodu. Dečkima se više dopuštalo, opravdavalo ih se za sve njihove postupke, curicama se utuvljivalo. A ja sam samo htjela Slobodu. Više nisam mala, ali mislim da znam što je moj unutarnji muškarac: nisam perfidna kao što to žena može biti, ne volim afektiranje niti tepanje kod žena, niti onaj moment kukca na leđima. Niti tipično zavođenje atributima. Najobičnije šiljenje jamica na licu može biti itekako zločesto. Doživjela. Ne generaliziram, svih smo oblika i vrsta, ali mnogima je baš takvo ponašanje lakši izlaz iz njihovih situacija, kakve god bile. Nikad nisam bila takva. Nasreću ili nažalost, to se često pitam, jer praktičnost je jedna stvar, a istina druga.
Što ti izaziva bijes i agresiju... vlastite ljutnje...
Nemoj, Pandorina kutija. Ja sam ti mala, prgava Dalmatinka kojoj je posao kolerički se ljutiti. Međutim, kolerici brzo zaboravljaju. Planu, smire se i onda se cijelo stoljeće ispričavaju. Ja pamtim. K‘o slon. Po tom znam da Aristotel nije bio 100% u pravu dijeleći ljudske karaktere na 4 vrste. Jer svi smo mi puno više od toga. Ja bih da sam samo flegmatik. To bi bio blažen život. Svjesna sam ožiljaka koje nosim u sebi, jer me netko nepravedno povrijedio toliko da sam reagirala bijesom, agresijom, ljutnjom. Taj osjećaj da ti netko ruje po živoj rani, ne da je bolno pročisti, nego da je još više produbi, zagnoji, to je ono što me ubije, srećom nakratko. Kratak pad u mrak, iz kojeg je bez puštanja pare malo teže izaći. Para te digne na površinu, izbaciš je i snalaziš se s posljedicama. Ljuta sam uvijek najviše na sebe, jer sam nešto dopustila. Nešto što nisam trebala. Ali koja je korist od ljutnje, bilo na sebe ili druge, na duge pruge? Gle, rimuje se. A odgovor je: nikakva. Umiremo pamteći loše, zamjerajući, to nije čisto. Nije dobro. Nije zdravo.
Kako osuđuješ...
Na kraju dana, sa sramom, jer sam si dopustila osuđivati. Ali tješim se izgovorom - osuđivanje, to je ljudski, ma koliko god bilo ružno. Mali smo i hoćemo biti veliki i zapamćeni. Često na kriv način. Volimo se igrati gospodara i onih koji lupaju šakom o stol. To nam daje neku moć. Kakvu?, pitam se, kad se saberem. To uopće nije moć. To je generalna proba za ulogu Boga, u teatru Bogu iza nogu. Sreća pa sam rođenjem dobila šus empatije u sistem, pa vrlo brzo shvatim da sam osudila, i osjetim se prljavom, šporkom. Nije dobar osjećaj. Živi i pusti druge da žive. Bilo bi bolje da ljudi shvate dubinu ove jednostavne izreke. Osuđivanje je zarazno. Kad osjetiš tuđi sud na sebi, kao da si se zarazio, hoćeš vratiti i kreneš i ti. Dobro je da su ljudi sposobni osvijestiti i pokajati se, ali ako se to ne dešava, ne, ne želim takve uza sebe. Takvim ljudima nemoguće je udovoljiti i oni te nikada neće voljeti, ako nije po njihovom. Dva nabrijana dida iz The Muppet Showa trebaju ostati tamo gdje jesu. Na televiziji.
Život, tjelesnost, seksualnost: reprodukcija, užitak ili kultura...
Daj se odluči što od ovoga, inače prisvajam cijeli magazin. Taman si lijepo izlistala dijelove ozbiljne tiskovine. Dajte mi godinu dana, dobru mjesečnu plaću i krećem. Vrlo sam iskompleksirana (da ne kažem zajebana) po pitanju svoje tjelesnosti jer smatram da može bolje, ta odgajana sam da uvijek mora bolje i više. Teško se mirim sa svim promjenama po pitanju vlastite pojavnosti, one neželjene prihvaćam teško ili nikako, bijegom i jakim osjećajem ne-voljenja. Ne upotrebljavam riječ mržnja. Već par godina bespomoćno (iako se trudim) promatram divljanje hormona u svom tijelu - koji su u finoj suradnji sa stresom u nekom trenu doveli do jedne bolesti, pa do jakog gubitka kose, zatim debljanja (ima tu i nešto inercije, ne samo hormona), promjena na mom licu. A imam odličnu genetiku, lijepu kožu, malo bora. Vitalna sam i fleksibilna. Svi udovi rade, i to dobro. Pravilno sam građena. Čvrsta. Ali, dvije krive riječi sa strane, jer ljudi su površni i govore i pitaju svašta, i ja bivam pogođena, a sve što volim na sebi potisnem. Ono prolazno i nevažno postaje važno. Vrišti u mojoj glavi, dobiva neonsku patinu. Naravno da sve to utječe na moju seksualnost. Znala sam hodati pravilno i ravno, dignute glave. Jedna kriva stvar i zateknem se kako sam sva zgrčena i skupljena, poput osobe u stojećem položaju fetusa.
U zrelim godinama učim samu sebe: budi nježna prema sebi. Pomazi se tu i tamo iznutra, blistat ćeš poput svile izvana. Volim čitati knjige, romane koji promiču zdrav odnos prema seksualnosti. Rađamo se goli. Zašto bismo se stidjeli stanja u kojem dolazimo na svijet. Živimo na Balkanu koji ima problem s javnim manifestacijama svih točki tvog pitanja. Teškom mukom sam sa sebe otrgnula dio tog bremena, jer s bremenom na leđima teško je plesati. Ples metaforički i za stvarno smatram za divan izraz seksualnosti. Želim proplesati. Tango za dvoje.
Teror ženske ljepote...
Mogla bi biti bogata žena da otvoriš psihoterapijsku praksu - dobro ruješ. Najprije, disclaimer. Svjesna sam da nisam lijepa ni po jednom opće prihvaćenom kanonu. A mogu biti i jesam lijepa po svom vlastitom. Živim tu gdje živim, na planetu Zemlji, gdje je ljudski rod osuđen na konformizam jer smo čoporativni tipovi. Drž‘ se drugih i nikako nemoj biti svoj, jer to ne prolazi I onda netko tko se prvi sjetio odredi što i kako, npr. Stari Grci (eto njih opet), a drugi se toga uhvate k‘o priljepci. I onda nastaju razni kanoni, npr. ženske ljepote, pa razna i nebrojena natjecanja ljepote, i činjenica da je opće prihvaćeno lijepim ženama često lakše hodati kroz život nego onima opće prihvaćeno ružnima.
Naslušala sam se svakakvih komentara na račun žena u životu. Najčešći su: Ajme što je lijepa/ružna! Izgleda da je ženska ljepota jako važna stvar. I ono što je opće prihvaćeno. Mi ljudi nadmoćno, čitaj nemoćno, odjeljujemo sebe od nekih vidova ponašanja životinja, konkretno od mentaliteta čopora. A on je u nama. Skupljamo se u te naše klike i čopore i stvaramo mjerila.
Društvene mreže su tu neizmjerno od pomoći, pogotovo platforme za hvaljenje sebe i drugih, posebno po pitanju izgleda i ljepote. Naslikavanju i adoraciji nema kraja. Žene tu prednjače. Svjesne su pojma ženske ljepote koja je ogroman issue. Najveći, usuđujem se reći. Koliko god tu pametujem i dociram, i ja sam u toj priči licemjerna. Jer dira me taj aspekt na vlastitoj koži. Neizmjerno. Oduvijek. 28 godina profesionalac sam u industriji koja 24/7 laska ljudima. Doduše, ja magazine nešto i ne čitam. Osim intervjua.
Međutim, čula sam, nekim sam ljudima pomogla da više zavole sebe jer nisu ni znali da su ipak lijepi (!). Istina, grčevito pokušavam uočiti i spoznati ljepotu u svemu i svima oko sebe. Teško je svaki dan odgurivati zidove koji se preko noći oko tebe stisnu toliko da jedva dišeš kad se probudiš. Jaka sam i često uspijem. Tada sam sretna jer se osjećam obogaćenom. Ljepota nije simetrija, priroda nije tako postavljena, ljepota je stvarno stvar dubine i sitnih čestica koje čine cjelinu. Ponosna sam što su moji kanoni ipak postavljeni drugačije. Dokaz: moj Instagram.
Koju priču nosi tvoje tijelo...
Već smo načeli to pitanje… Svako tijelo nosi priču o nečijem životu. Toga sam postala vrlo svjesna snimajući godinama seriju fotografija golih, anonimnih žena, za temu Volim svoje tijelo, za magazin Sensa. Gledala sam izložena tijela žena, slušala njihove priče i doživjela ih, da bih ih uopće mogla snimiti. Vidjela sam puno toga. Tada sam počela shvaćati koliko naše odluke i sudbina ostaju zauvijek zabilježene na pojavnosti našeg tijela, poput godova na stablima. I moje tijelo nosi na sebi biljege mojih ishitrenih odluka, mojih grešaka, ali i mojih pobjeda, jer u svakom od nas postoji Feniks, samo ga treba pustiti van, da od zapuštenosti i loma obnovimo sebe i poletimo dalje. Divim se činjenici koliko naša tijela reagiraju na to kada ih volimo i ponašamo se prema njima s poštivanjem. Obnavljaju se brzo i čudesno. Doslovno procvjetaju. Treba doći do toga, i taj put je mnogima težak, uključujući i mene.
Najljepši dio tebe...
Fizički - oči. Ostale su iste. Ona mala koja se rodila buljeći prije skoro 50 godina još gleda istim pogledom. Jedna fotografija iz mog ranog djetinjstva dokaz je toga, gledam, nesvjesna ičega, u svom filmu, ravno u objektiv, ali ne marim za to i gledam kroz, dalje od stakla i kućišta aparata. I toliko puta suočim se s tim istim očima i istim pogledom i sretna sam zbog toga. Iznutra - prilična psihička snaga i prilična mogućnost empatije zbog koje često patim i ranjava me, ali ona me istovremeno čini boljom i bogatijom.
Opiši manifestaciju vlastitog srama - kad se sramiš, kako se sramiš, zašto se sramiš...
Sramim se zbog gluposti. Jesam li ili nisam dobila pet kila, jesam li natekla preko noći, jesam li na eventu imala krive cipele, je li moja frizura bila kako treba - to su gluposti. Nisam starleta i ne živim tu istinu. Sramim se zbog nevažnog. Znala sam biti i "medvjed u staklarni" i reći nešto krivo, ne znajući. Sramim se zbog zanemarivog. (Ako mi netko to neće tolerirati, njegov problem.) Moj stvaran sram leži u tome kad se zateknem kako sam nekoga ili nešto osudila. Bilo da je pravedno, bilo nepravedno, s ogovaranjem, bez ogovaranja, užasno se stidim tog čina i toga da sam si to dopustila. Duboko u sebi znam što sam napravila, grizem se i teško mi je zbog toga. To me beskrajno prlja iznutra i blati izvana. Najradije bih propala u zemlju. Kad se sramim, maknem se i nema me. Sakrijem se.
Okrutnosti suvremenog svijeta...
Ne bih to nazvala samo okrutnošću suvremenog svijeta jer sva okrutnost oduvijek polazi iz jedne ljudske osobine koju se maskira u riječ želja, a to je pohlepa. Za čim - svejedno. Ljudsko biće hoće nešto na silu i to uzima. Moć, vidljivost, novac, nečije tijelo, dušu, hranu, piće, život… Upakirana u suvremeno ili antičko ruho, ona se uvijek manifestira jednako - oduzimanjem. Mira, slobode, života, privatnosti, imovine…
Razlika je jedino u tome što se okrutnost danas bolje i više vidi. Nekad je stup sramote, kamenovanje, gladijatorski show… vidjela određena količina ljudi i amen, danas se gledanost/vidljivost nečije sramote, siromaštva, pogibije, mučenja, intime, oduzimanja slobode vidi mjereno u raznim K i M. Ne, ne govorim o kilometrima. Sve se svelo na tisuće, milijune i milijarde. Pogleda. Snimaju se ratovi, pogubljenja, otimanja, silovanja, nečiji seksualni odnos. Prikazuju se dok ih netko ne makne. Prekasno.
Jer postoji još jedna vrsta okrutnosti, koja je vezana samo za današnje doba, a to je da se sve što se objavi online javno i masovno može komentirati. Govor mržnje je jedna od najvećih manifestacija okrutnosti. Doživjela sam je na svojoj koži i po tome znam da nisam sposobna mrziti, jer u životu nisam odgovorila na to smeće, niti bih to napravila drugoj osobi. Ajmo dalje, ima toga još, mogla bih pisati još tri dana, ali boli me.
Muški šovinizam - Ženski šovinizam...
Tu smo gdje jesmo, u godini u kojoj jesmo, okruženi svim blagodatima svijeta, a možemo se samo diviti nekim antičkim i izumrlim civilizacijama (recimo australskim urođenicima) koje su se izdigle iznad puke podjele svijeta na Muški i Ženski. Zato i jesu ostavile toliki pečat u ljudskoj povijesti. Živimo na Balkanu koji šovinizam uzgaja i njeguje, u svim pojavama: nacionalni, vjerski, muški, ženski. Ne razumijem, ne podržavam, ne želim u svojoj blizini. Svi smo tu iz nekog razloga, bez obzira na spol i pripadnost. Svi nešto znamo, možemo i stvoreni smo da nečim što dobro radimo na prihvatljiv način oblikujemo svijet u kojem živimo.
Pri tome ponekad trebamo pomoć i prožimanje. Ovisimo jedni o drugima. Živimo jedni s drugima. Spol nema ništa s tim. Baš ništa. Ljudi bi trebali ravnopravno živjeti jedni s drugima. Ali ne, jer zašto netko ne bi, s jedne strane, iskorištavao komparativne prednosti suprotnog spola, a onda ih zbog istih ugnjetavao i mučio?
Nisu mi jasni muškarci koji preziru spol koji ih je u bolnom procesu rađanja donio na svijet. Ili odbacuju žensko dijete. Pa tko će vas rađati, budale jedne? S druge strane, žena osuđuje drugu ženu zbog iste patnje koju i sama doživljava. Što, ako je izgovori kao tuđu, njena se umanjuje? Opet ne razumijem. Simbioza i suradnja - svete riječi. Šovinizam - ružna riječ.
Tvoja usamljenost - tvoja samoća...
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
Oblak, Dobriša Cesarić
Dijagnoza hrvatskog društva, bez anestezije...
Ako na ovo odgovorim po savjesti, morat ću izmoliti 100 Očenaša i 100 Zdravomarija, trčeći oko zgrade i na 6. kat, jedno 100 puta. Jer odgovor bi imao bar 100 stavki i oko 5000 psovki. Tako da, dat ću dvije, koje su možda i polazna točka za mnoge
druge:
1 - Jedna od najlošijih varijanti kapitalizma. Uzeli smo sve najgore. Prosječan hrvatski kapitalist, pogotovo ex goljo koji se toga stidi, napravit će sve da se nagrabi, da ponizi, ukrade, pokrade, potplati, zaprijeti, uništi, prevari i da uvijek i u svakom trenu istakne mišlju riječju, djelom - da je Gazda i gospodar.
2 - Uništeno i srozano novinarstvo, a ono je ogledalo i edukator društva. Poslovi novinara dobivaju se po vezi i prijateljstvu. Na kavama. Studenti 3. godine novinarstva u Zagrebu ne znaju tko je Inoslav Bešker, to sam čula od jedne novinarske legende, svojim ušima, ljetos. I tako, mnoge tiskovine donose nečitljive, instant tekstove, pisane po receptu: upali internet, prokopaj, kopiraj i zalijepi. Dodatno obogati pejorativima i eufemizmima u naslovu i podnaslovima jer takvi naslovi su najprivlačniji. Znači, palimo se na ružnoću. Bolesno. I huškački, usuđujem se reći. Takve tekstove mlad (a i stariji) Hrvat koji se tek uči životu shvaća kao zdravo za gotovo i nema potrebu za ikakvim širenjem vlastitih horizonata, jer nedostatak ambicije koje ti netko kroz takav uradak stavlja ravno u usta, a ti ga spremno gutaš, parazitski nastani u tijelu.
Sve ovo vrijedi i za televizijsko novinarstvo, čast iznimkama, ali znamo o kakvom kalibru govorim. Sreća pa mali broj vrhunskih novinara koji imaju tu sreću, ipak rade, inače ne bih već četiri dana odgovarala na ova pitanja.
Pokora: 1x trčanje oko zgrade i 6 katova penjanja. Bila sam dobra.
Za što je kasno u tvojem životu...
Za nedostatak hrabrosti i samopouzdanja da presiječem, pustim i ostavim, onda kad je trebalo i kad se moglo. Nisam to napravila iz osjećaja dužnosti i iz zablude da volim nekoga zauvijek. Konkretno, bio bi to odlazak u zemlju u kojoj bih ljepše i češće kreativno cvjetala. I s više poštivanja prema meni i mom radu, bila primjereno plaćena za svoj predan rad, bez prijetnji i ucjena uskraćivanjem daljnje suradnje, jer to se stalno i sve češće dešava.
Ova hipsterska varijanta društva (sreća pa polako nestaje) ne voli ljude koji ozbiljno doživljavaju svoj posao. Trebaš biti lepršav, šarmantan, nehajan i ležeran, pomalo drzak i bezobrazan, a produkt tvog rada je manje važan jer ionako svaka informacija traje koliko i jedan prelazak prstom po zaslonu mobitela. Ako primijete da se previše i svim srcem zalažeš, postaješ iritantan i ispadaš. Jebi ga. Kako bilo, trenutak za veliki rez je postojao, bio i prošao. Dobro se sjećam koji.
Taj kad se mojim poslom mogao baviti stvarno učen profesionalac, prije ovog cijelog cirkusa s digitalcima i digitalizacijom, internetom, društvenim mrežama, kamerama na mobitelima i tabletima, itd., itd. Tada kada je trebalo znati staviti film u aparat, znati koji i kakav film i zašto, ukratko, poznavati svoj zanat, svjetlo i njihove izražajne mogućnosti, bez korištenja slova A na aparatu. A znači automatika. Eto, zbog toga žalim, jer nisam ni probala. Možda bih se vratila doma podvijenog repa. A možda i ne bih.
Kako ćeš izgledati u starosti... opiši nam sekvencu vlastitog starenja...
Ajmo jednu idealnu. Imam malu kuću na moru (već sam rezervirala jednu). U Diklu, na šetnici. U sretnoj sam vezi, opuštena i voljena. Večer je, ljetna i opojna od mirisa jasmina i ružmarina u zraku. Taj dan provela sam plivajući u tirkiznoj, pustoj uvali do koje sam se dovezla svojim brodićem. Vraćam se doma, slana i zdravo umorna. U vrtu postavljamo dugačak stol iznad kojeg su upaljene žaruljice koje vise između stabala bora. Dolaze nam prijatelji. Iznosimo na stol jednostavnu hranu i vino, pijemo, plešemo, ljubimo se i sretni smo što smo živi. Sutradan postavljam izložbu fotografija mlade autorice i čitamo pjesme zrelog pjesnika, u mom čudesnom baru u kojem se kuhaju četiri obroka dnevno, piju dobra vina, jede kruh s maslinovim uljem, plešu stiskavci do zore i voli, ili barem uči voljeti život.
Comfort zone Mare Milin... kakva je tvoja sloboda, tvoj mir, tvoja energija...
Trenutačno samo mislim na svoj comfort madrac, pola 5 je, ja sam upala u deadline s ovim tvojim pitanjima, a sutra mi se još i slikati. Ajme. Moja zona komfora je više toga. Moj stan. U stanu se zavučem pod dekicu, legnem na svog Muža i gledam filmove. I moj auto.
U autu se znam dobro izvrištati ili derati na sav glas, pjevam, ne vičem bezveze. Ali oni znaju biti i poprište mojih drama. Ono što je za mene najveći mir i sloboda, bez drame, ono što me liječi je onaj tren kad se zateknem u mirnom moru, za bonace, kad mirno i bez ikakve primisli plivam i pjevušim bezveze jer sam "se zaboravila". I kad zaronim glavu pod more i sve je mekano, prigušeno i osjećam samo svoj dah i udaranje srca. I kada se sva smanjim i nesvjesno uđem u tu svoju kameru u kojoj postoji samo opažanje i refleksna reakcija pritiska na okidač, izazvana time što sva moja osjetila u tom trenu primaju i daju na van.
Što fotografiju čini umjetnošću...
To što stvarno dobru fotografiju, onu koja izaziva emociju, prelazak u neko drugo stanje, može stvoriti samo umjetnik. Osoba s osjećajem za vizualno, za trenutak, kompoziciju, za estetsko. Osoba koja 3D stvarnost zapažanjem i bilježenjem preobražava u nešto svoje, i postavlja to u 2D svijet, konkretan otisak na papiru. Takav artefakt ponuđen je oku promatrača da prihvati, doživi, proživi i sve to obogaćeno vlastitom emocijom, ma kakva bila, vrati cijelu priču u 3D svijet, a ponekad i u 4D svijet, svijet osjetila. Nedavno mi je jedan prijatelj rekao da mu je jedna moja fotografija s izložbe mirisala na more i da je na sebi, gledajući je, osjećao vlagu i mir mora predvečer. I da ga je tinjajuće sunce na njoj ispunilo mirom. Ja to zovem 4D doživljajem.
Tvoja obiteljska konstelacija... atmosfera djetinjstva i odrastanja...
Moja obitelj je jedna od onih koje su sazdane od dobrih ljudi i volim je od sveg srca. Sve sami pošteni, radišni, moralni ljudi iz okolice Zadra. Moje porijeklo je jednostavno, nismo se makli od zadarskog arhipelaga (Iž Veli i Kolan na Pagu) te neposredne blizine Zadra, iz Bokanjca, i na kraju mog Dikla. Odatle su moji geni. Odrastala sam u maloj kući u samom centru Dikla, na moru, u kojoj je nas šest spavalo u dvije spavaće sobe, dok je dida Pere bio živ. Poslije sam ja spavala s babom u postelji. Živjeli smo čisto dobro, bez nekog luksuza, ali bila sam stvarno sretno dijete. Moja obitelj je topla i temperamentna. Imala sam sigurno djetinjstvo, roditelji su radili, baba i dida su nas čuvali i pazili, hranili i mazili. Igrali smo se vani, sigurni od svega, vraćali se doma umorni, ogrebanih ruku i nogu, po mraku, lastavice bi još letjele po nebu, a iz kuća je odjekivalo: Marko, Marija, Loreta, Dora, Robiii, Ante, Ivicaaaa… ajmo večerati! Hranili smo se kao što danas jedu najbogatiji, zdravo i domaće, baba je kuhala najbolje na svijetu.
Moje djetinjstvo bilo je puno iščekivanja odrastanja, poput bujice pitanja iz pjesme "Que sera, sera". Dandanas ga osjećam kroz osjetila mirisa, okusa, sluha. Osjećam ga kroz glazbu koju smo slušali doma na radiju i s gramofona Trubadur te u autu. Kada danas čujem pjesmu "Monia", rasplačem se. Vrati me u to doba bezbrižne neizvjesnosti. U rano ljeto žicali smo roditelje da nas voze u Šibenik na Festival djeteta, a događaj ljeta bio je Splitski festival i dolazak teta, tetaka i rođaka iz njihovih dalekih inozemstava. Kad mi je bilo 10 godina, Marko i ja dobili smo bracu Ivana i život je postao još bolji. To je malen osvrt na moje rano djetinjstvo, ono koje sanjam kad sanjam svoj rani dom, a to što se kasnije dešavalo, stvar je naglog odrastanja jer od 1984. život se zarotirao za 180 stupnjeva i postao nešto drugo. Dvije hrabre žene ostale su same, bez muškaraca, udružile se i unatoč parajućoj boli, odmah stale na svoje noge, nekako dovršile nedovršenu, novu kuću, odgojile troje djece i ispali smo dobri. Život je ispao dobar. A djetinjstvo i obitelj moja još veća svetinja.
Patologija virtualnog svijeta... uspoređivanja, laži, maske...
Od malih nogu me uspoređuju s nekim. Zašto ne ono, nego ovo? A zašto ne kao ova ili ona?… proživjela, zapamtila i nikada se ne navikla. Tada, misleći da je to tragedija, ni slutila nisam u što će se svijet izroditi. U jedan veliki karijes/decay. Mislim i na hrvatskom i na engleskom, jer decay koja označava karijes označava i gnjiljenje.
Ne lažem kada kažem da mogu biti istinski sretna i slobodna u takvom svijetu. Osjećam se progonjena i promatrana, mjerena, vagana i prosuđivana svaki trenutak otkad stupim na cestu do povratka doma. Ni u vlastitom autu više nisi na miru. Jednom sam vozila, netko me je snimio za volanom, nisam ni znala, i to mi je poslano. U skandinavkama izlaze razne, neprihvatljive (zanatski i estetski) varijante mene, koje je netko snimio bez moje dozvole i autorizacije. Na inače pustoj plaži me neka žena snimi golu do pasa i krene to stavljati na svoj Facebook. Dobro joj nisam glavu razbila tim mobitelom! Osjećam se izložena i gola. Izbjegavam gužve i događanja u kojima se ne mogu utopiti u gomili. Poznata je moja nesklonost sudjelovanju u ritualima društvenih mreža. Ajmo se slikati! Neću. Sada znate i zašto. Je l‘ to iz pankerskog revolta, inata ili iz stvarnog nedostatka želje, moja stvar, moja volja. Poštujte je.
Imam pravo na to. Dovoljno se dajem ljudima svojim radom, ovo drugo ne trebate. Jedan broj ljudi se osjeća kao ja, drugi baš i ne. Pojava i eksplozivan razvoj tehnologija koje pogoduju i računaju na ljudsku taštinu učinila je svoje. U ljudskoj je prirodi želja za slavom, popularnošću, obožavanjem, laskanjem, slavljenjem, hvalom. Svi žele biti netko. Dobro, razumijem, svatko to ima u sebi, netko u mikro, ali netko u mega, nezajažljivom obliku. Problem je što se taj mega oblik često javlja kod ljudi koji ni po čemu nisu posebni. Nekad se trebalo dobro pomučiti da netko čuje za tebe. Danas su platforme za samoreklamu posvuda. Ne treba ti ništa. Samo mala rupica na mobitelu koja se zove objektiv i dostupnost internetu. Ne trebaš znati ni čitati, ni pisati. Ne trebaš imati nikakvo obrazovanje. Bitan je prst i tipka podijeli. I krećemo u svijet luđi i nabrijaniji od ijednog Avatara, gdje inače normalni ljudi moraju iz političkih razloga laskati i pisati panegirike ljudima koji su opsjednuti svakodnevnim višekratnim postavljanjem svog lika. Netko ima razlog za to, netko nema nikakav. Ali kada uroniš u to, ne shvaćaš jednu stvar - toliko je more toga da se više nitko ne ističe, niti je poseban. Svi plivamo u istom tom moru i natječemo se tko će dobiti više lajkova i pratitelja. I sve se vrti u istom, nezdravom krugu. I možda sam luda ako tako osjećam, ali kao da živa u barometru sve više raste.
I jednog dana će sve ili otići u neku nezamislivu krajnost jer više nećemo znati što ćemo od sebe samih, jer samo sebe i percipiramo, ili će nam glave eksplodirati. Mnoga srca već jesu i umjesto njih u grudima stoji praznina. Ne želim biti dio te praznine koja ustvari dominira kaosom virtualnog svijeta. I dalje gledam oko sebe, a ne samo prema sebi. Krug ima 360 stupnjeva, a ne samo 1. A koliko ja znam, krug je i dalje simbol savršenstva. Valjda će ovo zadnje opaliti u nečiju taštinu. Samo da me krivo ne shvate.
Kakve vrste ljubavi poznaješ... povijest tvojih ljubavi...
Na mom ramenu je istetoviran mali simbol. Bilo je to još 1994. ili 1995., niti interneta, niti valjanog hrvatsko-japanskog rječnika u blizini. A ja sam silno htjela imati jedan japanski simbol na ramenu. Uvijek me privlačila japanska i kineska kaligrafija. I tako, nekim (ne)sretnim slučajem jedna prolazeća Njemica, profa japanskog, nažvrljala je riječ Ai, ja sam je sva sretna odnijela kod Senfa u tattoo studio i ona je osvanula na mom desnom ramenu. Ta riječ i na japanskom i na kineskom označava onu pokretačku, opću, svu i svaku ljubav ovog svijeta. I onda je 2006., dok sam u Santa Monici bila gošća u jednom umjetničkom programu, jedna Hachiko iz Japana krenula čitati simbol na mom ramenu i zagrcnula se. Kunem se, ove 2022. godine, nakon skoro 30 godina, ja ću dotičnu tetovažu prekriti jednim crnim krugom.
Vjerujem u simboliku. Stavljanjem crnog kruga preko simbola koji nosim stavit ću možda točku i na povijest svih svojih žudnji za ljudima koji me nikako ne mogu voljeti, ili su napravili druge odabire iz kojih ne mogu ili ne žele izaći. Stavit ću možda točku i na povijest žudnji onih koji me žele voljeti, ali ja im ne dam blizu. Stavit ću možda točku i na povijest svih trenutaka kada se nisam usudila prići nekome, iz straha od odbijanja.
Moje ljubavi, koliko god trajale moje veze, nisu bile potpune, i koliko god su se činile ispravnima, uvijek je nešto falilo i osjećala sam se sama i osamljena u vezi. Mislim da je to jedan od gorih osjećaja. Jednostavno se nismo našli. Nitko nije kriv. Čovjek se u kavezu koji je sazdan iz krivog odabira krene ponašati poput zatočene životinje. Istovremeno, poznajem roditeljsku ljubav, osjećam je na sebi kroz majku i nekad davno i prekratko, oca. Bez maminog glasa ne mogu živjeti. Spašava me. Znam za prijateljsku ljubav, bratsku ljubav, rodbinsku ljubav te jednu nezaboravnu vrstu bezuvjetne ljubavi kakvu je moja baba Nevenka imala prema meni. To je kao nekakvo bestežinsko stanje. Kao da sam istinski produžetak nje. Htjela bih pronaći makar malu sjenku te ljubavi u partnerskoj ljubavi, jer za nju mislim da ne može biti posve bezuvjetna. Samo mi nemojte rezati krila, poštujte me i ja sam sretna. Želim naučiti voljeti kako treba. Želim biti voljena kako treba. Bez toga život je neostvaren. I na kraju, moj mali, istetovirani simbol htio je značiti svašta, ali ne znači ništa. Bio je napisan bez jednog sastavnog dijela koji označava srce.