Drama "Svjetlo pada" koja je od nedavno na repertoaru ZKM-a okrutna je i nježna, istodobno je i prikaz jedne disfunkcionalne obitelji rasute po sjeveru Engleske i duboka meditacija o smislu života koji najjače bljesne u blizini smrti. Uloga Mije Melcher je (nećemo spoilati!) u najmanju ruku snažna i velika. U svojemu "minimalizmu", a kroz filtere glumačke pravde i zaljubljenosti u moguće dohvate istinitog na sceni Melcher već godinama sukonstruira većinu vodećih predstava ovog, po mnogo čemu - i dalje najrelevantnijeg teatra u Hrvatskoj i regiji. O glumi, dohvatljivim i nedohvatljivim elementima ovog poziva, tutorima, inspiracijama i kreativnim razmjenama sa suprugom kiparom, Makom Melcherom, porazgovarali smo s ovom osebujnom umjetnicom glume.
Priča s glumom je počela puno, puno prije. Sjećam se naših druženja i vaše totalne zanesenosti... Ili je bolje reći ljubavi?
- Ljubav je i dalje tu, samo zrelija ljubav. Ljubav koja se na dobar način smirila. Tome valjda služe godine, da naučiš na što i kako trošiti energiju pametnije. Nisam više zanesena ali sam "unesena",unosim se jako i dalje u sve što radim. Ne znam drugačije. Zapravo mislim da ne postoji drugi način, kao i u vezi - ili si potpuno unutra ili nisi.
Što vam je bilo ili i dalje je "najteže", "najnedohvatljivije" u glumi?
- Zapravo, sve mi je jednako teško i lako. Kad pomislim da je nešto jednostavno ispostavi se jako kompleksno. I obrnuto. U puno zvanja čovjek stalno uči, a u glumi je uvijek nešto ispočetka. Kao da nikad nisi radio, a onda ispadne da su neke stvari uvijek tu i ako ih njeguješ i zalijevaš, na njih se uvijek možeš osloniti. A ako baš moram ulaziti u tu kategoriju, onda vam mogu reći da se jako teško mirim s tim da nisam dovoljno ambiciozna. Trebalo mi je puno godina da napravim neke fotke za portfolio, još uvijek nisam složila Show Real. Godine idu i vidim ljude oko sebe koji rade na tome, ja vrlo malo. Opet, s druge strane paše mi što sam našla neki centar u sebi i vidim puno bitnije stvari od toga oko sebe. Biti zdrav je jako bitno da bi se bavio glumom - mentalno i fizički, a sve ostalo će doći ili ne, i to je ok. Biti zdrav je bitnije od bilo koje uloge. Biti dobar, pokušati ispravljati svoje pogreške, ne govoriti ljudima što da rade, osim ako te nisu pitali, korigirati sebe u smjeru napretka i pokušati biti zadovoljan s onim što imamo.
Uloga u koju si najlakše "ušla", odnosno - od koje si se "odmaknula"?
- Od ničega se ne odmičem i u ništa ne ulazim na način da ne mogu van bilo kad i u bilo kojem trenutku. Sve mi je blizu i dovoljno daleko da mi ne škodi, a da mogu s tim sve što se od mene traži ili što ja tražim sama od sebe. Samo mi se desi umor kad sam u nečemu dva mjeseca. Mislim, u spremanju nove predstave. U ništa ne ulazim lako, ali opet kad to kažem, mislim da radim na lakoći. Da ne radim problem sebi nego da nađem problem "krajolika lika" kojeg igram i onda je sve samo igra, premda je i teško. Ne znam tko je to rekao, ali jako mi se sviđa "Mi u životu glumimo, a na sceni tražimo istinu", lijepo mi je to. Kad nije ništa lažno, onda se i ljudi u tome prepoznaju i onda u sve lako uđem, primaknem se i odem. (smijeh) Gluma meni nije teška, ljudi su nekad teški i ja sama sebi. Naime, postoje puno teže stvari u životu od glume.
Omiljeni glumački tutori?
- Svaki put kad je dobar spoj onda je to uvijek kolega s kojim igram ili divni redatelj/prijatelj. Malo je divnih redatelja, ali ih ima! Oni koji znaju što žele i bave se s tobom, naime u procesu nikad nisi sam. Kao dobar odgoj životinja u prirodi. Vrlo snažan kratak odnos koji te nauči malo drugačije misliti i onda te napušta i to se više nikad neće ponoviti. Iako svi mi ostanemo isti u istom kazalištu, ali nikad isto. Nikad neće biti isto. Onda bi moj odgovor bio: divni redatelj, kolege, prijatelji, mladi ljudi, profesori, prolaznici, djeca, sjajni filmovi, dobre knjige, serije, slike, glazba sve. Kao što se može primijetiti, nemam omiljene tutore. Najbolji tutori su mi sav sadržaj koji konzumiram.
Diskurs kritike je skroman. Ipak, prijeko potreban našoj kazališnoj i šire umjetničkoj zajednici. Što ste najviše naučili iz kritika svog rada?
- Mogu o tome govoriti dva dana. Žao mi je što je ima vrlo malo, čast hrabrim primjerima. Zapravo se ne zna čemu služi, da je bar ima u više kategorija, jasnih kategorija. Stručna, informativna, ona koja služi nama glumcima da iz pozicije nekog tko nas ne poznaje privatno, čujemo konstruktivno mišljene. A nemojmo se lagati, svi se poznamo i teško je imati takvu vrstu odnosa kritičara i glumca. Ali sve dok poznati kritičar npr. piše hvalospjev svojoj curi, a svi iz profesije to znamo - sve postaje smiješno. Naravno da je divno pročitati pozitivnu kritiku, ali ne uzimam ništa k srcu. Za mišljenje pitam ljude koji su mi bitni. Relativno nedavno sam dobila spontanu analizu vlastitog rada od profesora s Akademije, i to mi je bilo divno. Mislila sam da mu nikad nisam bila nešto naročito bitna, baš mi je zbog toga to toliko sjelo.
Komad "Svjetlo pada" vam je osvijestio... mrsku prolaznost, ili? Meni barem je...
- Uf, sa smrću imam veliki problem. Baš veliki, pa mi je divno kako mi je ovaj tekst i ovaj rad na predstavi bez imalo naprezanja ponudio neku vrstu rješenja. Barem za mene. Ponudio mi je ono mirenje, ali stvarno mirenje s odlaskom. Naravno da se nikad neću prestati pitati zašto, ali više ne čekam odgovor, samo pitam, zašto dijete ostaje bez mame, zašto se netko ubije, zašto se nemamo priliku oprostiti. Zašto? Pustim da postoji, nisam više u grču, tužna sam i plačem i to mi nitko neće zabraniti. Ali drugačije mi je, vraćam se opet na zdravlje, jer je toliko ljudi bolesno, toliko prijatelja i obitelji. Onda sve prestaje imati smisao i ovaj tekst s kojim se trudim reći sve što mislim, karijera, sve. Sada iz ove perspektive, sve osim - umjetnosti. Taj blagoslov da mogu biti mali dio toga, da sreću možemo naći u ljudima koji su teški. Da sve može postati lakše u prihvaćanju. Još ne znam, ali učim. Naučit ću. Ova predstava mi je definitivno to pružila.
Ima li priče o slozi u toj drami, o ljubavi unutar disfunkcionalne obitelji?
- Ima tu puno svjetla. Ova predstava mi je divna jer se vide sve boje jednog gubitka. Vidi se sva ironija, pogotovo taj engleski humor koji u sebi dobro nosi tu "lakoću sranja" kojeg živimo. To je divno, predstava je zabavna u svojoj težini. Sve jest i nije, svako od tih članova obitelji dožive neko malo, ali ključno katarzično, preobraćenje koje vodi u mir. Toliko je divno smijati se našim glupostima, odlukama i rečenicama. Taj čovjek toliko dobro piše, a Janusz Kica toliko jasno osjeća što želi da samo sjedneš na taj "brod na moru" i voziš se. Neka vrsta samo njima poznate sloge ima. Da. Svaka obitelj ima neku svoju frekvenciju, a ova obitelj ima više njih, ali u svakoj se možemo prepoznati. Svi imamo nekog člana obitelji koji je sve razbucao, rastavio ili "popio" i tu potrebu da se svatko sastavlja na svoje mjesto i to vrlo često, krivo. I onda ako budemo sretni pa imamo partnere ili dobre prijatelje koji ti pomažu i ne odustaju od tebe, a ono najvažnije da ti nisi odustao od sebe, onda svijetlo ne pada, nego raste. Tu svijetlo padne samo u kazalištu, na kraju predstave.
Koje uloge van glume su vam osobno najintrigantnije, najteže, najzahvalnije?
- Kakvo pitanje, nastavak na citat da glumimo samo u životu, ha! Pa relativno dobro glumim ženu, to zapravo Maka morate pitati on to gleda (smijeh). Nisam mislila da ću biti neka supruga nekome. Uloga koja sve to nosi, ta obiteljska i sve što je u nju upisano, definitivno je najizazovnija! Uloga prijatelja mi ide, to mi je uvijek išlo, kao i uloga kćeri i s tim sam dobro. Kako koji put ali mislim da su načelno Jasna i Dado, moji roditelji – sretni. Umorim se sebe, naporna sam sama sebi i onda dođe ono najsmješnije da si nedostajem. Ona Mia bez tih uloga, životno bitnih, ali priuštim si to tu i tamo, a i predstave mi pomažu u povratku k sebi. Sretna sam što radim to što volim, nikad ne radim a radim stalno.
Za čim žudite u umjetničkom polju? S glumom, ili van nje?
- Želim snimati, nedostaje mi snimanje, voljela bi da imam priliku nešto snimiti, što me uzbuđuje jednako kao predstave u kojima glumim. Spletom okolnosti imam priliku igrati u svim predstavama koje mi se sviđaju privatno. Nema svatko tu priliku, biti zaposlen, a kamoli raditi u kolektivu koji ti se sviđa. Kad to kažem - neke velike stvari su se otvorile prije korone i nikad se nisu otvorile ponovo. Sve ima svoje zašto pa tako će se valjda otvoriti i takva prilika. Mogu reći da sam baš sretna gdje radim, taj ZKM je stvarno neko sveto mjesto koje su nam ostavili na brigu kolege prije nas ili kolege koje su nekada radili a sad rade u drugim kazalištima. Na nama je da to kazalište zadrži tu kvalitetu i prije svega društvenu odgovornost za ono što se i kako se radi!
Suživot s kiparom – podijelite molim vas anegdote iz ta dva dijametralno suprotna umjetnička izričaja i procesa, osobnosti. Kako si pomažete tj. odmažete?
- A to ste ostavili za kraj!?(smijeh) Pa svakako si pomažemo i odmažemo. Prvenstveno smo si podrška. Imamo ozbiljne izazove, koji se reflektiraju na nas. Meni je bilo logično da naše ugodno druženje u ovom razgovoru obilježimo uz Makove radove. To mi je toliko blisko, to što radi, zato što me jako uključuje. Puno više Mak mene pita i zahtijeva od mene stav za svoje radove nego ja od njega za svoje. Nakon moje premijere zna proći po nekoliko dana da on ne kaže ni riječi. Prije me to zbunjivalo i znala sam biti povrijeđena, ali on sam od sebe bez nekog uvoda krene u duboku analizu. Uvijek prvo s vizualnog aspekta i onda mi otvori neke nove vizure, jer nismo samo mi na sceni. Tu je taj veliki znak, ta scenografija koja je jako bitan segment. Nikad mi ne podilazi, ali jako rijetko analizira mene. Od njega sam naučila, vrlo bitnu strategiju gledanja. Na početku sam ga često pitala zašto uz njegove apstrakcije koje su često moćne i velike ne stoji neka legenda, objašnjenje. "Mia ako moram pisati o svom radu onda se bavim krivom umjetnošću, nemam potrebe pričati o tome što radim, o procesu da, ali o radu ne, vidiš sam za sebe događa li ti se nešto ili ne. Tako je jednostavno, zar ne?" On radi stalno, po malo, zapravo u tempu koji si sam odredi, a ja u nekim valovima intenzivnije pa je teško uskladiti naše vrijeme koje nam je bitno da provedemo sami. Imamo oboje priliku vidjeti kako je nekome tko ovisi o drugima i kako je nekome tko se referira sam na sebe i na materijal. Nekada sam ljubomorna na taj mir, nekada mi smeta što teško mogu objasniti zašto bolesna idem na gostovanje. Ali generalno jako puno učim iz promatranja njegove radne etike. Osobno nikako ne bih mogla biti tako dosljedna u radu da sam prepuštena sama sebi. Za to je potrebna disciplina. Imam je, ali u skroz drugom kontekstu. Od kad smo zajedno bolji smo umjetnici i ljudi, a to je najvažnije. On je zbog mene otvoreniji, a ja zbog njega mirnija. A mir sam zapravo uvijek tražila, samo to nisam znala.
