ŽENSKI RAZGOVORI: MILICA CZERNY URBAN
MJESTO KARANTENE: RIJEKA
KVADRATURA STANA: 75
KVADRATURA BALKONA: 2
ČLANOVI KUĆANSTVA: 5 (Damir (52), Milica (39), Malik (19), Istok (5), Iskra (4 mjeseca)
NAJVEĆA ČEŽNJA: TRČANJE
NAJVEĆI STRAH: PSIHOLOŠKO ZDRAVLJE DJECE
NAJVEĆA UTJEHA: LJUBAV
Milicu znam više od deset godina, i ona je jedan od onih tipova žena koje doslovno mogu sve- biti savršena pomajka (check!), biti savršena kuharica (CHECK!), biti podrška mužu umjetniku (check), biti savršena majka (check), biti savršena profesorica filozofije (CHECK) i biti najbolja prijateljica u svemiru (nema dovoljno velike kvačice kojom bih to čekirala). Zato me prilično šokira kad mi kaže da joj je najveći izazov izolacije upravo menadžeriranje života svoje obitelji. Čak i ona ima problem s tim, jer, kako kaže, “mislim da samo mame zapravo znaju koliko je koje dijete spavalo, koliko je koje dijete gledalo crtića, i koju hranu iz nutricionističke piramide mora jesti danas.”
"Navikla sam nabavljati hranu iz provjerenih izvora, oduvijek mi je bilo važno da je hrana, barem za djecu, iz ekološkog uzgoja. Sada to postaje izazov. Imala sam svoje mreže nabavnih mjesta i dostave, a sada moram pristajati na kompromise. To je jedno od polja na kojem sam najviše "popustila"- naprosto, djeca moraju jesti, a Dado jede ionako posebno jer je vegetarijanac. Ali, dobra stvar oko toliko posebnog kuhanja je što sam Istoka uključila u proces, i za sada mu je to zabavno."
A Dado?
Dado ne kuha, nije talentiran za kuhinju. S tim sam se davno pomirila. Problem je što su sada svi obroci, tijekom cijelog dana, samo na meni. Nema vrtića, nema restorana.
Što je za vašu obitelj "novo normalno"?
Malik (Dadin devetnaestogodišnji sin iz prvog braka) i Istok su imali svoj uređen tempo, koji je nestao u paramparčad. Nema škole, nema vrtića, nema faksa, ne postoji ništa "normalno", postoji samo iluzija - poput internet verzija obrazovanja - za koju se lovimo u nadi da zadržavamo strukture koje su od nas stvarale socijalna bića koja smo bili. Mene, primjerice, srce boli što Istok ne ide u vrtić. Ne samo zato što bi meni bilo lakše, već zato što mislim da je socijalni kontakt neopisivo važan za razvoj duše naše djece. Ako bi morala birati, osim činjenice da sam postala menadžerica naših života, to bi mi bio najveći strah ovog razdoblja. Naime, mi smo odrasli ljudi i naša je psiha konstruirana. Njihova nije. Ne želim da mi dijete odrasta u svijetu u kojem je "normalno" da je socijalni kontakt opasan. I što da kažem Iskri jednom? Prvi zub ti je izbio za vrijeme korone?
Kako se djeca slažu sad kad su stalno zajedno?
To je jedna od ljepših stvari koje su nam se dogodile. Malik i Istok puno više vremena provode zajedno, i Malik je doista dio obaveza oko Istoka preuzeo na sebe. Puno sudjeluje, zabavlja ga, igra se s njim. Ta povezanost će im ostati u miraz, nadam se.
Koja vam je najveća frustracija kao obitelji?
Nitko nema ni prostor ni vremena za rad. Moja osobna sreća u nesreći je što sam ja na rodiljnom dopustu, iako u ovom vremenu mogu zaboraviti na pisanje doktorata, što je bio neki plan. Ali Dadi je jako teško. Umjetnici ne rade planski, nemaju radno vrijeme. I dakako, teško stvaraju u kaosu. A sad ne može pobjeći od nas u studio, u neku garažu, na koncert.
Kako to rješava?
On ima fascinantnu sposobnost da se isključi. Lovi trenutke mira. Kad Iskra spava, kad je Istok na crtićima. Ta sposobnost je za njega neopisiv blagoslov, a za nas ostale… (smijeh)
Koliki je eksponencijalni rast obiteljskih svađa?
Nula. Nismo se posvađali ni jednom do sada. Smatram to velikim uspjehom, pogotovo jer je Malik upravo u ovom trenutku odlučio naučiti svirati gitaru… (smijeh)
A eksponencijalni rast screen timea za Istoka?
Uh, velik. S tim ćemo se, kad se stvari vrate u normalu, morati ozbiljno pozabaviti. Dopuštam doduše većinom samo crtiće, odnosno televiziju. Tako se tješim. Mobitel mu dajem u ruke samo ako nešto pretražujemo, tražimo odgovor na jedno od njegovih tisuću pitanja.
Kako rješavate problem njegove energije?
Nemamo vrt, balkon nam je malen. Balkon ionako većinom koristim da bih uspavala Iskru, jer je ona, paradoksalno, upravo dijete koje je najbolje spavalo u pokretu, što je sada nemoguće. Prije ove situacije znala sam sate i sate provesti s njom u šetnjama. Sad ju tresem na dva kvadrata balkona. A Istoka pustim u dvorište fakulteta preko puta zgrade svaka dva do tri dana. Većinom vozi romobil, a ja cijelo vrijeme razmišljam kako će ta sjećanja utjecati na njega.
Kako misliš da izolacija utječe na žene?
Žene su sasvim sigurno prva linija obrane obitelji u ovom trenutku. Organiziraju, a sada su i tete u vrtiću, profesorice u školama, bedinerice, kuharice, čistačice, utjeha, organizatorice, voditeljice obiteljskih timova. Ja sam osobno jednu karantenu prošla u prvoj trudnoći koju sam morala čuvati na kauču, uz vrlo restriktivan odlazak čak i do kupaonice. To je za mene jedno od najtežih i najtraumatičnijih životnih iskustava. Moram priznati da me ovo stanje podsjetilo na tu fazu, i to me prestravilo na početku. Ali sreća u nesreći je ta da sam, kad sam rodila Iskru u jedanaestom mjesecu, vrlo brzo ostala sama s bebom u kući, jer je Dado radio cijeli dvanaesti mjesec, svirao po cijeloj regiji. Na određeni način mi je to bila priprema za ovo što je slijedilo. Sada pronalazimo način u novoj normali da ostanemo prisebni. Čudi me da još nisam plakala jer sam prvu trudnoću na kauču proplakala cijelu. Valjda je taj majčinski instinkt kod mene sada duplo jak pa me štiti. Ono što me najviše emotivno razara je nedostatak fizičkog kontakta s ljudima, i to što ne mogu do mame, što joj samo ostavljam hranu ispred vrata.
Misliš da su društvene mreže nova mjesta prijateljstva?
Moje najbolje prijateljice Ana, Ana i Jelena - znaš dobro koja (smijeh), ionako žive u Zagrebu, i WApp, Facebook i slično već su dugo naša mjesta druženja. U tom smislu ne patim jako, jer sam zbog fizičke odvojenosti bila prisiljena tako održavati odnose. No, srž dječjeg razvoja je fizički kontakt s drugima, i to me brine. Istok jest dijete koje voli biti doma, i ispunjen je time što smo jako puno zajedno kao obitelj, ali, nije prirodno da je samo s nama. Cijelo vrijeme gledam Kinu i činjenica da su izašli iz karantene mi daje nadu. Također, smijem se puno, čak i najglupljim šalama na internetu. Sve dok se smijem, mislim da sam dobro.
Što si kuhala danas?
Istok i ja smo zamijesili kruh, naručio je juhu (dakle, juhu od goveđeg repa) i lazanje sa špinatom.
Koja je tvoja beauty tajna u vrijeme izolacije?
Jaooo, našla si mene koja sam zadnji puta kod frizera bila prije pola godine i bila naručena na dan kad su sve zatvorili. Dakle, kosa mi je trenutno slaba točka. Šampon za suho pranje - spas. Još ako pretjeram, kosa mi divno "posvijetli" pa izrast nije tako stravičan.
Što je najgore što si spoznala o sebi za vrijeme polukarantene?
Da smo svi zapravo sebični kad dođe do toga da je ugroženo naše "slobodno" vrijeme i da mi kao obitelj nikad nećemo postati oni divni uredni ljudi.
A najbolja?
Da smo složni i strpljivi, što mi se u ova vremena čini kao ultimativan dokaz ljubavi.
