Tamo negdje na samom početku šezdesetih godina 20. stoljeća, u SAD-u su se pojavili umjetnici čiji rad je bio potpuno ili barem u velikoj mjeri, drugačiji od tada dominantne forme umjetničkog izražavanja. Minimalisti, kako su određivani i proklamirani željeli su umjetnost i umjetničko izražavanje, umjetničku praksu u potpunosti osloboditi svih izvan - umjetničkih sadržaja. Namjera je bila omogućiti promatraču da u umjetničkom predmetu - objektu sagleda jedino ono što se okom vidi. Korišteni su bazični geometrijski oblici, a tu je i strategija repetitivnosti kao temeljna karakteristika. Ideja kao takva našla se ispred majstorstva izrade rada – a to je ujedno i jedna od tema s kojima je minimalizam proširio ˝granice˝ umjetnosti 20. stoljeća, a njegovi glavni protagonisti – kreatori, autori bili su, između ostalih: Carl Andre, Donald Judd i Robert Morris.
Minimalizam je kao pokret, važno je reći, bio reakcija na avangardni ekspresionizam i modernizam. Kada se govori o njegovoj ekstremnosti, govori se u kontekstu redukcije tema i motiva, a to je uvijek i nužno, redukcija ˝života˝ koji se uspijeva prenijeti kroz određeni umjetnički medij, kroz žanr odnosno uvesti u umjetničko polje. Kao i svaki žanr i motivski okvir unutar istog, tako je i ovaj kooptiran i preuzet u lifestyle okvire konzumerističke kulture. Dakako da minimalizam kao takav ima poprilično jasnu i detaljnu uputu: manje je više; ne treba nam puno da bismo živjeli lagodno. U mnogim je primjerima ta radikalizacija životnih praksi preuzela razne zelene i eko, vege ideje proizvodnje i konzumacije svakodnevice. Princip npr. zero – waste, solidarna vege prehrana, odnos spram okoliša koji je znatno osvješteniji, odnos spram prijevoza i šire politike svakodnevnog življenja znakovite su za ovaj oblik (ekstremnog) minimalizma kao modusa života. U engleskom jeziku je posebno živa fraza (˝I identify with˝- identificiram se sa, ili ˝I identify myself as˝- identificiram se kao) što u nekom širem ˝zahvatu˝ shvaćanja treba posebno precizno uvažiti.
Samoodređenje sebe kao minimaliste ima podosta visoko postavljene ciljeve spram života koji ne samo da nisu laki za sprovesti nego su nerijetko neizvedivi, a sama namjera izvođenja istih ili doslovno - praktično izvođenje često odaje dojam ekskluzivnosti, moralne nadmoći, svojevrsnog intelektualnog elitizma pa je stoga socijalno ne-inkluzivno. Sa svim velikim idejama uvijek je isto, treba uzeti ponajbolje elemente njih i pokušati ih što je realnije moguće sprovesti. Svaki ekstremniji životni pothvat naprosto je oblik nasilja i izvjestan militantni atak na spontanost života, svakodnevlje koje ne smije biti odveć organizirano jer nužno vodi u distanciranije socijalne odnose, u oblik samodostatnosti koji više nego išta odgovara narcizmu kapitalističkog poretka. A taj narcizam je posebno ˝otrovan˝u ovim pseudo- političkim receptima života. Upravo mjesto asketizma koje se nadaje iz minimalističkih principa života je direktno kontra svih suvremenih tekovina i standarda življenja koji nisu nužno dobri ili najbolji, međutim – zaustavljanje života poradi radikalnih estetsko – etičkih prohtjeva, možda i nije toliko interesantno. Što želim time reći? Ne znam zašto se uvijek čini da takvu vrst estetike i etike zagovara privilegirana klasa, a ona koja taj minimalizam u njegovoj doslovnosti živi, dakle potkapacitirana sirotinja – ni ne zna da isti postoji.
