Mira Banjac je u pravom smislu te riječi – legenda – jugoslovenske, srpske, slovenske i hrvatske kinematografije. Sve njih, kako god bile zvane, nagradila je svojom predanošću, talentom, posvećenošću. Osvojila je sve (doista sve!) relevantne nagrade. Beogradski Atelje 212 obilježio je njezino kazališno djelovanje u kojemu je, kako kaže, igrala najrelevantnije komada svjetske i regionalne književnosti. Sada pak se, s 92 godine života, pojavljuje u novom hitu velikog Duška Kovačevića. Nova komedija "Nije loše biti čovjek" (potpisuje scenarij i režiju) s elementima trilera autora kultnih "Maratonaca", "Ko to tamo peva" i "Balkanskog špijuna" na kojoj je snage udružio s Bajagom od danas kreće u hrvatsku kinodistribuciju. Tim povodom napravili smo ovaj kratki, ali vjerujemo – supstancijalan razgovor.
Povod ovomu razgovoru novi je film Duška Kovačevića u kojemu imate malu, ali značajnu ulogu. Volio bih da podijelite s nama impresije o ulozi i iskustvo snimanja?
- Imala sam malu ulogu, rađenu u čast Dušku Kovačeviću koji je moj vrlo dobar, intiman prijatelj. Čast mi je što sam bila u kadru s jednim jako dobrim glumcem, nažalost sada pokojnim Milanom Gutovićem. Dosta sam s Kovačevićem filmova radila - od "Balkanskog špijuna", nadalje. Duško je izniman čovjek: tih, miran, ali vrlo promišljen i sjajan prijatelj. Ovaj naslov filma govori više o autoru nego što je mogao zamisliti. On je kao čovjek i kao autor istinski humanist. Morao je imati ljude od povjerenja. Promišljen je i bilo je sjajno. Cijeli film, cijeli prosede je Duškovo mišljenje o ljudima.
Znamo da život ljude "uči"glumi, ipak – što ste vi iz glume primijenili na "život" van scene? Čemu vas je gluma naučila za svakodnevni život?
- Svakodnevni život išao je paralelno. Ne uvijek uspješno ili briljantno. Gluma me naučila mnogim mudrostima, da "prođem" kroz neke ljude, otkrijem neke nove stvari u njima koje ne bih lako mogla u ovoj drugoj stvarnosti. Uvijek sam se trudila da otkrijem taj jedan "embrij" u čovjeku, odakle kreće, i da ga pokrijem toliko koliko sam u mogućnosti.
Jedna od mnogih formula vlastite emocionalne i profesionalne vitalnosti koju ste spominjali situirana je u sintagmi "da je meni mene..." Djeluje kao feministička formula.
- Tako je, ostalo je do danas. Morate se znati rasporediti. Treba znati što je važno, što je manje važno, odnosno što je ono gdje morate dati "sve". Mladi koji danas puno snimaju se zapravo vrlo brzo troše. Čovjek treba imati ili naučiti imati osjećanje vlastite snage. To su ta životna promišljanja i zaključci iz istih koji dođu kasno, a bilo bi dobro da su došli ranije u životu.
Trema ili to nešto što se možda zove glumačka anksioznost – je li u glumačkom biću inherentna?
- Ne uvijek. Morate shvatiti gdje ste, što morate i što je ono što trebate dati, a što su sitne stvari s kojima se ne treba opterećivati. Tu negdje nestaje trema, u toj racionalizaciji.
Termini kao što su "sreća" i "ljubav" često su zamijene za riječ "scena" u glumačkom vokabularu. Kako ste se vi odnosili spram tih "sinonima"?
- Kada je umrla moja majka, a ja sam ostala sama sa svojim sinom, mnogi su se pitali kako ću ja sav taj život podnijeti sama. Uvijek sam im odgovarala: "Mene će čuvati glumci. Oni su moja obitelj". Pokojna Mira Trailović, velika umjetnica i direktorica pokazala nam je doslovno cijeli svijet s Ateljeom 212. Bili smo na svim kontinentima. Kako bih ja to kao mlada, siromašna glumica sebi mogla priuštiti? Svom Ateljeu sam iznimno zahvalna zbog svega, ali sam se sada preselila u Novi Sad jer naprosto, puno mirnije živim.
Žene koje ste portretirali uglavnom su bile difamirane te okarakterizirane kao "obične". Gdje su te žene danas, jesu li se takvi likovi značajno emancipirali?
- Iako sam igrala sav najvažniji svjetski i domaći repertoar, ostala sam vjerna "svojim" ženama. Mislim da sam tim ženama dala snagu. O onima o kojima sam malo znala, istraživala sam i puno o njima razgovarala. Igrala sam sve naše žene iz bivše zemlje. One su moj spomenik. Iako se ni s jednom nisam mogla identificirati, one su ipak bile moj svijet, moj mali svijet koji sam dobro poznavala.
Pratite scenu, čitate – što vas oduševljava od novih tendencija u suvremenom kazalištu, umjetnosti?
- Mislim da je naš, doslovno ističem jugoslavenski teatar, ušao u sam vrh Europe. Jaki smo. Ali u sustavima, našim mikro sustavima kazališta nisu na mjestu na kojem bi trebali biti.
