Kad se u hrvatskom javnom životu spomene "Lea", sigurna sam da većina ljudi pomisli upravo na nju, njoj prezime ni ne treba. Zovu je i Bobanica, iako se cijeli život preziva Lončar, jer se za Zvonu udala u općini u Milanu, a po talijanskom zakonu žena zadržava svoje prezime i nakon udaje. Slučajna emancipacija ili ništa u životu nije slučajno? Sebe doživljava prvo i osnovno kao mamu, a onda suprugu, domaćicu. Oduvijek je pomicala granice društvenih normi, govorila i o onome o čemu se ne govori, živjela i radila uvijek samo po svojim pravilima. Da je 90-ih bilo Instagrama i društvenih mreža, sigurna sam da bi Lea bila ultimativna influencerica, i ne samo u Hrvatskoj. Jer i tada, kao i danas, ona je samo svoja, posebna, kreativna, topla i pršti životnom energijom na kojoj bi joj pozavidjeli i mnogo mlađi.
Kakva si mama?
- Ja sam ti čušpajz mama, u svemu sam sva "zmješana". Nisam čak ni stroga. Zvonko je možda stroži, postavlja granice, muško je pa se pred njim povuku, gazda obitelji, nekad možda i rigidan, ali hvala Bogu da je takav. Ne kontroliram ih, oni se meni otvaraju, tako sam ih odgojila, ništa ne moram pitati, ali znam da će mi doći i sve reći. Nisam u životu uzela njihov telefon u ruku, i ako su kasno došli doma, nikada se nisam zabrinula da, na primjer, po noći zbog njih ne spavam. Nikada.
Tko ti je od djece najsličniji?
- Marta što je starija, sve mi više fizički nalikuje, a karakterno Ruža. Dok sam bila trudna, Zvone je stalno govorio - bit će lijepa na mamu, a pametna na tatu. A kad se rodila, onako mala, sitna, blijede puti i plave kose i očiju, bila je ista kao Zvonko. Samo sam mu rekla - evo, lijepa je na tatu, a pametna na mamu. Jako je empatična, svakog bi vodila doma i svakome bi pomogla. I ima duge mršave noge na mene.
Zvone i ti ste jedan od naših najpoznatijih parova, a opet ste nekako najvažnije segmente svog života sačuvali za sebe - nitko ne zna kako izgleda kuća u kojoj živite, niti koji auto vozite, ni kako vam djeca izgledaju, gdje ljetujete i zimujete, sve ono što ljude zapravo zanima o poznatim osobama. Kako ste to uspjeli?
- Ako se ne namećeš, pošteđen si toga. Druga stvar je ako želim izaći u susret nekome tko mi je drag i volim ga, napravim iznimku, kao evo i sada s tobom, ali u principu se ne nudim i ne potenciram da sam u medijima. Evo neki dan sam baš pozvala Ninu Badrić i naše društvo na ručak tu kod mene u restoran i ona nas je poslikala i stavila na Instagram da se u pozadini vidi naziv Boban. Ja uopće nisam išla za time, a na kraju je ispala fora reklama. Zvonko je odmah komentirao da se ja toga ne bih sama sjetila. Nisam tip za samopromociju. Ako imaš nešto pametno za reći, kažeš, ako ne, možeš se vrlo lako sačuvati.
U jednu ruku si toliko odana i posvećena majka i supruga, a u drugu vrlo emancipirana i svoja - što misliš o emancipaciji žena danas?
- Nijedan ekstrem mi nije okej. Poštujem svakoga i svačije izbore, ako mene ne maltretiraju s time. Ako mogu, svakom ću pomoći, nikad neću odmoći. Si luju mozak sa svime, svatko hoće nešto za sebe. Što nekog briga što ja kuham da nas za ručak? Živi i pusti druge da žive.
Može li žena biti istovremeno posvećena i obitelji i karijeri, možemo li sve što nam se nameće, a i što si namećemo same?
- Mislim da može, žena može sve. Ne agresivnošću, nego na jedan pametan, fini način. Barem ja tako uspijevam doći do svojih ciljeva. Ipak moramo u svemu zadržati dozu elegancije. Imamo te osjećaje, tu senzualnost, dimenziju više i zato žena može apsolutno sve. Ako želi, naravno.
Pratiš li i dalje modu?
- Obožavam modu. I kupujem. Nedavno sam bila u Milanu sa Zvonkom nakon dugo vremena. Zvone i ja smo shvatili da ipak ne možemo jedno bez drugog, ipak smo 33 godine zajedno, ne vjerujem u ljubav na prvi pogled, ali vjerujem u ljubav za cijeli život. Dapače, mislim da je još i bolja s godinama. Više se razumijete i poštujete, manje te smeta ono što te nekad izluđivalo. Krenuli smo autom do neke galerije u Madridu - rekli smo si, imamo sada vremena, idemo sami preko cijele Italije pa Azurne obale sve do Madrida i vratiti se ponovno do Zagreba, sve u pet dana. Kako smo se bili razdvojili, izgubili smo kontakt, a sad smo ga produbili, smijali smo se kao ludi zajedno, hodali po izgubljenim uličicama, jeli u slučajnim restoranima. Jako spontano, ništa ciljano, potpuno opušteno. Stali smo u Milanu, tako sam bila raznježena. Hodala sam po svojim starim dućanima i uživala.
Cijeli razgovor Mirele Forić Srne i Leonarde Boban pronađite u novom broju magazina Gloria Glam
