U svakodnevnom životu, čovjek pretežito pažnju usmjerava na ono što može vidjeti. Naknadno si možemo predočiti i riječima dohvatiti ono što smo vidjeli, i kad kažem "zamislite veliku, crvenu, ciglenu kuću", svi ćemo više ili manje zamisliti sličnu kuću. Ali epiteti nisu toliko od koristi kad pokušavamo opisati nečiji miris ili ga prizvati u sjećanje, pogotovo ako je riječ o prirodnim mirisima nekih ljudi ili prostora. Možemo se prisjetiti naše emocionalne reakcije na njega, ali samog mirisa - teško. Miris rijetko kada dopre do svijesti - uglavnom tek onda kad postane jako intenzivan - i mnogo smo puta čuli, ako ne i doživjeli, kako je tijesno povezan s privlačnošću: s kriterijem po kojem biramo partnere, i to na biološkoj, instinktivnoj razini. U razgovoru o tome na površinu često ispliva i riječ "feromoni", takozvane kemijske poruke koje jedno tijelo šalje drugom tijelu, molekule koje životinje luče za potrebe komunikacije ne samo u kontekstu parenja već i u kontekstu upozorenja, poziva i ostavljanja tragova. No, iako sve upućuje na to da i čovjek lučiti feromone, tema je još uvijek pomalo sporna jer nisu pronađene takve molekule, odnosno "fizički" dokazi koji na to ukazuju.
Naime, feromoni su u životinja prepoznati tek prije nekoliko desetljeća, dok se u slučaju čovjeka još od tada nitko nije detaljno i konkretno pozabavio tim problemom. Čovjek u kontekstu mirisa oslobađa i do 1000 različitih molekula, i iako neke od njih jesu prepoznate i opisane kao feromoni, nitko ih nije zaista dubinski proučio (pogotovo ne svih tisuću) i opravdao taj zaključak. S druge strane, provode se istraživanja kao što je ono u kojemu se žene izlagalo različitim mirisima, nakon čega je zaključeno da je čovjek "programiran" da traži od sebe različitog partnera jer su mirise upravo takvih muškaraca žene smatrale najprivlačnijima. Otud je i krenuo mit o tome da se suprotnosti privlače, no istraživanje je, tvrde neki znanstvenici, provedeno na premalom uzorku da bi bilo učinkovito. Također, velik se broj znanstvenika slaže s time da feromone treba tražiti na razini molekule, a ne na razini ljudske reakcije.
No miris u podsvjesti zaista djeluje skrivenim putevima, i ako ste se nekad zatekli u nagloj promjeni raspoloženja koju niste mogli objasniti, lako je moguće da vam je nos "uhvatio" neki miris kojeg niste u potpunosti svjesni, a koji vas asocira na neku pretrpljenu traumu. Naravno, može biti i suprotno - postoje oni mirisi koji bude prekrasne uspomene i sjećanja koje volimo ponovno proživljavati. Riječima stručnjakinje za aromaterapiju Amy Galper, tijelo u susretu s nekim ugodnim mirisom proizvodi hormone i kemikalije koje tijelu "poručuju" da se opusti. To potvrđuje i istraživanje koje je 2018. godine provela Američka psihološka udruga, u nastojanju da se otkrije koliko i kako miris utječe na stres. Ispitanice (njih 96) se izložilo trima različitim mirisima - mirisu njihovih partnera, stranca i neutralnom mirisu - s ciljem da se izmjeri razina stresa koju osjete prilikom svakog od tih podražaja. Uočena je smanjena razina stresa kod žena koje su bile izložene mirisu svog partnera, a razine kortizola, hormona koji se povećava pri stresu, bile su povišene kod žena koje su bile izložene mirisu stranca.
Ipak, čitava situacija nije tako jednostavna da je možemo svesti na tvrdnju da čovjek luči molekule feromona zbog kojih se parntneri ili partnerice lijepe na njega prepoznajući ga kao hodajuću seksualnu atrakciju. Daleko od toga. Prije svega, za detekciju i obradu feromona, većina životinja ima zaseban organ - Jakobsonov odnosno vomeronazalni organ - koji u čovjeka ne postoji ili barem nije više aktivan. To ne znači da se molekule feromona ne mogu obraditi i nosom, ali ljudi imaju tendenciju ne iskorištavati puni potencijal svoga osjeta njuha. Također, ljudi su jako racionalna bića: prilikom upoznavanja potencijalnog partnera puno ćemo više pozornosti usmjeriti na način na koji se izražava, na fizički izgled, na interese i hobije, na to poštuje li žene, kakav mu je odnos s prijateljima itd. Da ne govorimo o davnijim vremenima kada vlastite preferencije nisu ni bile važne, već se bračne partnere biralo na temelju klasnog statusa i obiteljskih, državnih i pravnih dogovora. Feromoni, dakle, već tisućljećima nisu "na snazi", a treba imati na umu i da pronalazak spolnog i životnog partnera niti ne može funkcionirati na istim temeljima.
Ipak, marketinška je industrija, posebice u periodu kad su feromoni tek otkriveni krajem pedesetih i početkom šezdesetih, velike napore uložila u to da čovjeku proda ideju kako su feromoni molekule koje se mogu rekreirati i nanijeti te na temelju kojih će lakše uspijevati pronaći seksualne partnere. Naravno, to ne može biti slučaj jer pravi i dokazani feromoni u čovjeka još nisu ni pronađeni. Riječ je o jako specifičnom i skliskom terenu na koji se nije lako otisnuti, a iako neka društveno provedena istraživanja ukazuju na to da nam je pri izboru partnera miris važan, nikako ne možemo govoriti o tome da je presudan (pogotovo uzevši u obzir da danas malo tko miriše u potpunosti "prirodno" i da mirise često vežemo i uz emocionalnu rekaciju odnosno okolnosti u kojima smo se zatekli kad smo se prvi put susreli s tim mirisom).
Dakle, ako se negdje netko u vašoj blizini počeo razbacivati riječju "feromoni", pristupite tome sa skepsom. Prvi feromon otkriven je kod dudovog svilca nakon dvadeset mukotrpnih godina istraživanja, a čovjek još nije ni došao na red - tek čeka da bude istražen. Partnera u svakom slučaju birajte na temelju njegovih osobina i eventualno intuicije, a činjenica da vam fino miriši vjerojatno ima više veze s aftershaveom i parfemom koji koristi nego s time da smo "isprogramirani" da tražimo ovakve ili onakve partnere.
