Nedavno je na zagrebačkoj Ilici osvanuo crveni grafit s kojeg vrišti poruka: FALI PJESNIKA. Da je poezija bliža istini nego sama povijest, davno je izjavio veliki Platon. Jacques Prévert ju je još uzdigao rekavši kako predstavlja stvarnije i korisnije ime samog života. Položaj pjesništva u suvremenom društvu marginaliziraniji je nego ikada. Pa ipak, za poeziju bismo mogli reći da je izvan ovoga vremena i svijeta, i samim time zapravo besmrtna. Mi imamo predivni dokaz za to u obliku mlade, višestruko nagrađivane pjesnikinje Monike Herceg. Iako studira fiziku, ova 30-godišnjakinja impresivne biografije već je upisana u povijest hrvatske poezije i ne prestaje nas fascinirati. Zadnje iznenađenje je pobjeda među 166 pristiglih dramskih tekstova na Natječaju za suvremeni dramski tekst zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Tekst "Gdje se kupuju nježnosti" priča je o nasilju koje se, izgovoreno i neizgovoreno, učinjeno i naslućeno, prenosi generacijama, a njegova praizvedba održat će se 15. siječnja, čime će zagrebački HNK otvoriti 2021. godinu. Mediji su prepuni intervjua s Monikom, a nas je pustila u intimniji kutak same sebe u kojem smo promišljali ljubav, majčinstvo, brak, snove, gastronomiju, novac, fiziku i sam život u svoj njegovoj punini. Ova čudesna alkemičarka riječi nedavno je izjavila da se ne moramo nikad vratiti nikome, osim sebi. Sebi koji je uvijek bolji. Mi se još dugo želimo vraćati njezinom stihu i njezinoj riječi.
Što vam predstavlja pobjednička drama Gdje se kupuju nježnosti - jeste li pisanjem iste nešto razriješili, otvorili, zatvorili...?
- Sve više osvještavam da pisanjem tjeram, ali i prizivam svoje ponore. Nekad je nužno i jedno i drugo, s jedne strane kako bismo uvijek znali snagu ispred onoga što nas želi povući u svoj mrak, s druge strane da upoznamo taj mrak i da povjerujemo sami sebi kako on nije ništa drugo nego dio nas. Svaki mrak ujedno je i poziv da donesemo svjetlo. Tako da je meni ovo pisanje i otvorilo i zatvorilo jedan dio mene. Mislim da svi nosimo neke stalne rane koje je potrebno njegovati kroz godine, čistiti ih svako malo dok ne zacijele. Možda je ovo za mene bilo to - vidanje, iznova, opet.
Postoji li doživljaj u vama kome se najviše u djelima obraćate, osim samoj sebi?
- Mislim da su to nekad pisma samoj sebi, nekad voljenima, nekad i svijetu, onima za koje mi se čini da trebaju isto to što i ja trebam dati toj bjelini. Taj dijalog između čitatelja i nas izuzetno je bitan, oni na kraju završavaju sve što mi napišemo, ispisuju to ponovno u sebi.
Često stvaramo slike o književnicima i pjesnicima koje nemaju uporište u realitetu stvarnog života - kakvi ste privatno?
- Ja sam najviše ovisna o vlastitom miru. Kada se umorim, prestajem, mičem se, udahnem. Volim svakodnevice, rutine, te neke divne trenutke, pogotovo s djecom, kada o sebi učimo kroz njih daleko više nego što smo ikada mogli. Volim nježnosti među ljudima, taj potencijal dobra koje nosimo i zazirem od bilo kakvog cinizma i mržnje. Ne znam koliko moji tekstovi to govore, ali prije svega zaista vjerujem u ljubav. Onu koja nas sve veže, bilo da je riječ o obiteljima, prijateljima, prirodi. Ta velika Ljubav čini sve ovo podnošljivim.
Koji je bio najteži period vašeg života do danas i zašto?
- Mislim da svako teško razdoblje biva najteže kad smo tamo. Sad kad gledam unatrag, nisam u osjećaju toga kako je bilo, nego u sreći da je sve prošlo i da se nekako čovjek uspije izvući. U jednom trenutku depresija mi je onemogućila funkcionalnost u mnogočemu, ali zatražila sam pomoć na vrijeme pa mislim da je to prošlo lakše nego što je moglo.
Što generalno mislite o suvremenom životu koji živimo i koji živi nas - kakva je današnja stvarnost?
- Katolički sam odgojena i to je, zapravo, meni kao djetetu značilo mnogo loših stvari, a jedna od njih je zasigurno i bio taj stalni strah i potreba ugađanja Bogu za kojeg se činilo da nikad nije prisutan. S druge strane, s vremenom sam počela duboko vjerovati u tu prazninu, ali i poštovati je. Činjenica jest da je svemir predivan, prazan, hladan, a ipak mi postojimo tu i možemo činiti sve što činimo. Meni je to dovoljno da duboko vjerujem u život, ali i već spomenutu Ljubav. Čini mi se da je to samo po sebi dovoljno da je i religija. Ne zamaram se pitanjima postojanja nečega, čudo života je dovoljno da pokušamo svaki dan biti bolji, najviše jedni prema drugima. Što se tiče pitanja kuda idemo, i kako, fizika tu jednostavno objasni stvari. Sve je na koncu pretvorba energije, jedne u drugu, i uvijek vrijedi zakon očuvanja mase. Zamarati se što će biti s nama na kraju našeg puta čini mi se kao traćenje ljepote toga puta, a on je dovoljan. Zašto bi trebalo biti išta iza? Zašto ne ovaj život uzeti kao jedinu točku oko koje je bitno sve, truditi se da on bude što bolji, što ispunjeniji?
Što mislite o ideji jednog partnera tijekom čitavog života?
- U našoj je prirodi da želimo dijeliti samoću, a i činjenica odnosa u kojem dajemo našim bićima da naprave zonu jednoga bića meni je toliko divna da mislim da bi ljudi, bez razmišljanja, uvijek trebali ići za tom ljubavi. Ne znam može li to trajati dok nas ima, ali ima divnih primjera kada je to tako. Mislim da se ni time ne treba zamarati.
Što je za vas ljubav?
- Mislim da je ljubav sve. Ali evo, ako slušamo znanost, kod zaljubljivanja je bitna molekula feniletilamin koja jako sliči molekuli amfetamina. Ona nas lišava racionalnog razmišljanja, dovodi nas u euforiju. Pa kažemo da je ljubav slijepa. No, ako se ovo prevlada, možda dođemo do ljubavi.
Jeste li željeli djecu i kakva ste majka?
- Meni su naša djeca (imamo dvoje) najdivnija bića na svijetu koju volimo svim što imamo, ali tako bi to trebalo i biti. Majčinstvo mi je važno iz nekoliko razloga, a jedan je zasigurno to bezuvjetno davanje ljubavi koje me veseli i ispunjava. Samo pitanje majčinstva je individualno, mene je ono napravilo daleko boljom osobom, ali to je za sve nas osobno pitanje i mislim da naša samorealizacija ovisi samo o našim afinitetima, ljubavima, željama, ne o majčinstvu. A upravo te želje nužno je slušati.
Kako si današnji čovjek može pomoći i može li uopće sam?
- Mislim da je psihoterapija jedan sjajan način da čovjek raznese svoj teret, a i riječ je o pomoći nekoga tko je za to educiran. Sve ostalo je za mene daleko od stvarne pomoći i vjerujem da nekad može napraviti i više štete nego koristi. Zacjeljenje, a to znači pomoć, mora biti dubinsko i mora biti napravljeno kako treba, inače samo zatrpavamo rane koje se opet mogu inficirati. Meni najviše pomaže pisanje i čitanje, ali to je svijet i način koji sam izabrala koliko je i on izabrao mene.
Bojite li se samoće i usamljenosti?
- Samoća je zapravo divna, a usamljenost je problem. No, ne razmišljam o tome mnogo, samoća mi je potrebna da rastem i slušam se, a starost, ako je bude, nadam se da će biti mirna i puna zagrljaja. To mi se čini dovoljno.
Koji je položaj žena u našem društvu?
- Žene su, u kontekstu povijesti, toliko malo vremena zapravo kao slobodne, da je teško govoriti o tim položajima. Ako baš i hoćemo, dovoljno je reći koliko je slučajeva nasilja nad ženama, koliko femicida, koliko žene posjeduju u ukupnom svjetskom bogatstvu, koliko su često potplaćene za iste poslove, a da ne govorimo o dijelu svijeta gdje žene ni nemaju prava ili su im se opet oduzela i smatra ih se nečim što se može posjedovati. Kad žene budu slobodne u svakom smislu te riječi barem tisuću godina, na cijelom planetu, moći ćemo govoriti o tome jesu li odgovorne. Ovako je to besmisleno.
Tko je prava manjina u našem društvu?
- Nakon onog groznog referenduma o braku, shvatila sam koliko je krhko sve to, pogotovo prava manjina. Dok ne bude jednakosti u svakom smislu, a ne samo ovom nekom nominalnom, mi ne možemo govoriti o neugroženosti. Dok se društvo potpuno ne riješi predrasuda. Dok god ima bilo kakvog nasilja, riječ je o ugroženosti. Tako da mislim da je to jedan od problema na koje svi mi trebamo reagirati.
Kako bi izgledao svijet u koji vjerujete?
- Pacifizam u koji vjerujem smatra i da nitko ne može imati moć nad nekim. Svijet u koji vjerujem jest svijet ravnopravnosti i istih šansi, bez bilo koga iznad nekoga.
Što vam znače vaši prijatelji?
- Meni su prijatelji moja utočišta. A to sve govori o tome koliko su bitni.
O čemu sanjate? I zašto pišete?
- Sanjam jedan sasvim dosadan život. Miran, predvidiv. Pun topline, ljubavi. Ostalo ionako ide nekim svojim zamahom. A pisanje? Meni je to način da razumijem sebe i pomirim se sa sobom, ali i da sebe stavim u kontekst svijeta. Nekad je i lijek. Nekad je i borba za život. Puno toga.
Što je spojilo vas i fiziku?
- Mislim da je to uvijek ljubav prema ljepoti. Svemir je kompleksan, ali je i jednostavan jer prati zakonitosti i meni se čini da je to čudesno, biti u vremenu kada imamo alate gledati u duboki svemir i razumjeti ga.
Izazovno aktualno vrijeme u vama proizvodi, dodaje i oduzima što?
- Povremeno stvara anksioznost, a povremeno i strah jer nam je svima jasno koliko je života ugroženo. Ali s druge strane, ovo vrijeme kupilo je samoće. Što je isto ponekad dobro, za učvrstiti temelje.
