Monika Kos hrvatska je slastičarka koju, jednom kada je otkrijete, jednostavno ne možete zaboraviti. Razlog tome nije njeno ime niti upečatljiva crvena kosa, pa čak ni impresivna činjenica da već dvije godine radi u uspješnom restoranu slavnog izraelskog chefa Yotama Ottolenghija u Londonu. Kad ugledate prvi, drugi, treći, pa možda čak i četvrti kat jedne od njenih veličanstvenih torti ukrašenih raskošnim jestivim cvijećem, shvatit ćete zašto je Monika Kos zapravo puno više od slastičarke - ona je umjetnica.
Deserti su njena strast i područje koje je nakon završene ugostiteljske škole samostalno počela istraživati, a nakon brojnih online tečajeva, pravi je zanat ispekla kod najpoznatije hrvatske slastičarke Petre Jelenić u nekadašnjoj slastičarnici Mak na konac. Zaljubljenica u britanske slastice, u jednom je trenutku u Zagrebu otvorila i svoj kutak u Staroj Vlaškoj pod nazivom Cup&Cake, da bi je život sasvim slučajno odveo u London, iz kojeg više nije željela otići.
Tko se ikada okušao u profesionalnoj izradi kolača, zna da je slastičarstvo igra strpljenja, pogotovo ako, kao Monika, želite postati pravi majstor u vještini poput izrade cvijeća od šećerne paste ili pak jestivog wafer papira. Ova skromna 40-godišnjakinja kaže da ima još puno toga za naučiti, no zna da će joj se sav uloženi trud višestruko isplatiti. Smatra da se u Velikoj Britaniji ljudski rad, kreativnost i umjetnost puno više cijene nego u Hrvatskoj, što objašnjava ekonomskim prilikama, jer u Londonu žive ljudi koji to jednostavno mogu i primjereno platiti. A kada Monika svojim klijentima isporuči svadbenu tortu koja predstavlja jedinstveno umjetničko djelo posvećeno samo njima, sve brige o cijeni i tako padnu u vodu.
- Najčešće mi ljudi pošalju fotke s Pinteresta uz komentar: 'Ja bih to', ali moj proces je drugačiji. Ja kreiram baš za tu osobu i ta torta nikad nije ista kao prethodne. Istražujem obiteljsku povijest i kulturu, gledam kakvo će to biti vjenčanje i na temelju toga napravim svoj dizajn koji onda zaista odražava taj par. Ponekad provedem više vremena istražujući nego radeći tortu - opisala je svoj kreativni proces.
- Samo sam pristala jednom kopirati tortu sa slike, ali u drugim bojama i htjela sam plakati. To jednostavno kod mene ne funkcionira i to neću ponoviti. Takve upite jednostavno odbijam. Najbolja sam kad imam slobodu kreiranja i uglavnom uspijem klijente nagovoriti da mi se prepuste.
Budući da je jedna od brojnih Hrvatica i Hrvata koji su sreću potražili u inozemstvu i pronašli je u gastronomiji, zanimalo nas je kako se snalazi s obzirom na stanje u Velikoj Britaniji po pitanju pandemije koronavirusa, koja polako, ali sigurno jenjava. Tjedni provedeni u izolaciji nisu joj lako pali, no ubrzo je otkrila kako uživati unatoč ograničenjima. Spas je pronašla u šetnji, a scenografija njenih lutanja nije mogla biti zanimljivija - prazne ulice inače hektičnog Londona. - Živim u sjevernom Londonu, u divnom dijelu grada, odmah do palače Alexandra, koja ima park i prekrasna je sama po sebi. Izađem svaki dan s prijateljicom u šetnju i promatram te divne kuće, upoznajem London. Susjedstvo koje mogu prehodati u sat vremena toliko je raznoliko i ima ulice potpuno različitih stilova. Oduševljava me taj miks kultura i od prvog dana u Londonu sam se osjećala kao da sam napokon kod kuće - govori nam.
Uz šetnje, posvetila se i svojoj kreativnosti i novim tortama za brend Monika Kos Fine Art Sweets, čijim se dizajnom do sada nije imala toliko vremena baviti. Na njezin novi pothvat situacija s koronom nije toliko utjecala, jer je tek pokrenula cijeli biznis pa nije imala veliku štetu ni puno otkazanih narudžbi kao neki od njenih kolega.
- Još sam u procesu dogovaranja klijenata za iduću sezonu pa tijekom ove pauze, srećom, nisam imala gubitaka, samo sam razvijala brend. Kao i većina gospodarskih djelatnosti, tako i industrija vjenčanja doživljava brojne promjene uslijed zbivanja u svijetu pa nam je Monika, koja sve to promatra iz prvog reda, izdvojila nekoliko trendova te objasnila po čemu se njezin rad razlikuje od onog njezinih kolega.
- Iduća godina donijet će još više posla s vjenčanjima jer će se ona sada održavati cijeli tjedan, budući da je gotovo cijela ovogodišnja sezona odgođena. Vidi se i da se ljudi odlučuju za manje proslave i traže se manje torte za do 30 ljudi. Cijela industrija mora se tome prilagoditi, što nije lako jer moramo zadovoljiti svoju minimalnu cijenu, koja se do sada većinom definirala na temelju torte za 80-ak ljudi. Sada to treba pomiriti da svi budu zadovoljni. Što se tiče izgleda torti, još vlada veliki trend teksture i torti s efektom različitih vrsta površina koji se dobiva korištenjem fondana. Pritom dosta mojih kolega radi romantični engleski stil, od kojeg se ja pokušavam odmaknuti. Mislim da se ono što ja radim ustvari dosta razlikuje od ovdašnjeg standarda i namjerno želim biti drukčija - istaknula je.
Kako se život vraća u normalu, tako će i ona uskoro natrag na posao, u restoran Ottolenghi Notting Hill, za koji se 2018. prijavila pomoću životopisa i portfolija, dobila priliku pokazati što zna i ostala. Za kolege kaže da su joj i prijatelji i proširena obitelj, a tako se prema njima ponašaju i njihovi poslodavci, chef i autor brojnih kuharica Yotam Ottolenghi i njegovi partneri.
- Kad sam u Zagrebu pekla Ottolenghijeve kolače, nitko još nije znao za njega. Zaposliti se kod njega nevjerojatno je iskustvo i doista velika čast. Velika je stvar biti dio tima Notting Hilla, jer je to prvi restoran koji je otvorio Yotam Ottolenghi, najmanji je i ima najviše posla. U cijeloj tvrtki Ottolenghi danas je 400 zaposlenika, no i dalje se svi ponašaju kao jedna velika obitelj. Yotam je svaki tjedan u kuhinji, kao i ostali vlasnici. Sve nas obiđu i znaju nas sve osobno. Uvijek kada dođe, Yotam svakoga pita kako je i prokomentira aktualna zbivanja. Mene uvijek pita za Hrvatsku. Nisam ni znala da je jedna njegova kuharica prevedena na hrvatski, Yotam mi je rekao!
Pravi pokazatelj da tjeskoba oko korone popušta i da se život vraća u svoj ustaljeni ritam jutarnje su gužve, pogotovo kada je riječ o kavi, a one nisu zaobišle ni Ottolenghi: - Ljudi su jedva dočekali da imaju svoj kroasan za doručak, prije osam ujutro na ulici je red od barem 15 ljudi, što je lijepo i nevjerojatno vidjeti. Život je možda nakratko stao, ali moramo nastaviti gurati dalje i stvarati - optimistično je zaključila Monika Kos.
