#ženeujavnomprostoru

Mora li to biti naša svakodnevica? Ako šutiš i nasmiješ se onda to i želiš, ako reagiraš - provociraš

27. srpanj 2020.
Fotografije: Unsplash
Nikolina Krznar
Nikolina Krznar

Pridružite se akciji #ženeujavnomprostoru, koju su pokrenule Riječanke Marinella Matejčić i Marija Trcol iz Udruge PaRiter, i pokrenule lavinu koja pokazuje s kakvim se sve situacijama žene svakodnevno nose.

Pod #ženeujavnomprostoru društvenim se mrežama šire priče o uznemiravanjima na ulici, u javnom prijevozu, na poslu, u krugu obitelji koje vrlo jasno pokazuju kako izgleda ženska svakodnevica. Od svjedočanstva o pipkanjima i maltretiranjima u tramvaju, preko zlostavljanja na poslu pa sve do priča iz školskih klupa koje dokazuju da su žene i djevojke izložene seksualnom nasilju od rane dobi. Cijelu akciju pokrenule su Riječanke Marinella Matejčić i Marija Trcol iz Udruge PaRiter, i to nakon što je Marija na Twitteru podijelila još jedno u nizu iskustava koje je doživjela: vulgarno vrijeđanje od strane starijih muškaraca na račun njezinih tetovaža.

Rijetko koja od nas nije doživjela neku vrstu uznemiravanja u javnom prostoru na koju – ako reagirate se dovodite u još veću opasnost, a ako ne reagirate – ste same krive što niste reagirale. Okružene komentarima "zaslužila je", "provocirala je", "nije nimalo čudno da se baš njoj to dogodilo", naravno da rijetko govorimo o tome, osim u svojem krugu prijateljica, ali ova akcija zapravo dobro ilustrira koliko teška može biti ženska svakodnevica, koliko smo izložene uznemiravanju i zlostavljanju. Koliko opasan može biti običan povratak kući kasno navečer i zašto nam svi – prijateljice, roditelji, partneri – uvijek govore da se javimo kad smo stigle, da nazovemo kad hodamo ili da ni slučajno ne idemo same i da će oni doći po nas.

Čitajući brojne primjere različitih žena na Twitteru, sjetila sam se i vlastitih. O nekima sam glasno govorila, o drugima sam šutjela jer sam mislila da će me moj glas samo uvaliti u dodatne probleme. Šutjela sam kao 12-godišnjakinja, kada nisam razumjela koliko je pogrešno to što se događa, a i kada se reagiralo nije pomoglo jer razrednik nije vidio problem u čistom primjeru seksualnog zlostavljanja i govorio je onu dobro poznatu "boys will be boys".

Srednja škola je prošla uz povremeno dovikivanje i vulgarno gestikuliranje s bauštele. Ništa strašno, mislite. I ja sam tada tako mislila pa bih se osmjehnula, jer što mi drugo preostaje? Istovremeno bih ubrzala korak da čim prije izađem iz prazne ulice i dođem do trga na kojem ima barem još netko. Samo da ne budem sama. Uvjeravala sam sebe da se ne bojim i da se nemam čega bojati. Sve dok nisam jedne kasne večeri u Zagrebu, kao studentica, doživjela ono o čemu sam do tada samo slušala.

Rečenice "ne šeći sama prekasno, glumi da pričaš na telefon ako se vraćaš kad već padne mrak" i slične nisu mi mnogo značile sve dok se nije dogodila situacija u kojoj sam u strahu zaista posegnula za mobitelom (prazne baterije) kako bih glumila da je netko na drugoj liniji. Naime, nepoznati muškarac u automobilu je odlučio da će me povesti do stana (koji je udaljen pet minuta hoda) i u svojoj namjeri nije posustajao iako sam ja vrlo pristojno odbijala njegovu ponudu – koju je ponovio nekoliko puta. Nakon što sam pomislila da sam ga se napokon riješila, napravio je krug po kvartu, prepriječio mi put i još jednom postavio pitanje na koje je više puta dobio odgovor. Na sreću, možda i zahvaljujući glumi da je s druge strane mrtvog telefona moj dečko, odustao je. Bila sam sama, u mračnoj ulici, prvi put da sam se iskreno bojala. Situacija u kojoj ne možeš napraviti ništa, jer se nije dogodilo ništa – a dogodilo se sve.

Drugi put se nisam bojala, ali sam bila zaista ljuta. Trash party, 2009., gužva, svi plešemo, svira Nina Badrić i pjesma "Ja sam vlak što zgazit će te mali", a meni se neki mali već treći put trlja o stražnjicu nakon što sam ga dvaput odgurnula. Maknuo se tek kad sam se okrenula i opsovala, pa se u trenu do mene pojavio prijatelj "da me spasi kako ne bih, takva bahata, dobila batine". Pomislit ćete pa tko to nije doživio. Naravno, i to ne samo na partyjima. Možda i na stanici dok čekaš autobus, u tramvaju gdje se netko uporno naslanja i ne odustaje, u trgovini dok stojiš u redu, na poslu – kao sasvim slučajno – u prolazu. To nije nabacivanje, to nije flert ni zavođenje, to je čisto seksualno uznemiravanje.

Primjeri su to koji su se dogodili u različitim fazama mog života i to je samo njih nekoliko jer bi tekst bio predugačak da pišem o svim mjestima kojima sam se bojala prolaziti jer su me tako naučili drugi, ili lokacijama koje sam izbjegavala jer sam tako naučila kroz vlastito iskustvo, o brojnim dobacivanjima, onako usput - kad idem na posao, ili neprofesionalnim komentarima kolega koje više zanima izgled žene, od njezinih vještina i sposobnosti.

Od najranije dobi uče nas da moramo biti tiho, od najranije dobi uče nas da je ona to zaslužila, da je ona provocirala, da joj moramo postaviti 1000 pitanja prije nego joj povjerujemo. Ako šutiš i nasmiješ se onda to i želiš, ako pak reagiraš onda provociraš, ili si neodgojena i bahata. Nadamo se da će akcija #ženeujavnomprostoru barem malo promijeniti ili osvijestiti društvo o ženskoj svakodnevici.