Ponedjeljak je bio pomalo kaotičan; svi u redakciji vratili smo se s godišnjih odmora i počelo je pripremanje za novu sezonu, s novim temama i projektima. Tijekom dana urednica mi je predložila da napišem tekst o Vrtu ruža u Bijeloj kući, koji je nedavno redizajnirala Melania Trump, na što je dio Amerikanaca načisto poludio. Karikiram, jasno, ali da, ljudi su se uznemirili jer je Melania posjekla divlje jabuke Jackie Kennedy i posadila bijele ruže.
Tekst sam napisala, objavili smo ga, napravila sam ostatak svog posla i, ništa ne sluteći, izašla iz redakcije nakon radnog dana.
Odjednom zahtjev za poruku na Messengeru od nekog tipa, prema imenu ne čini mi se da ga poznajem. "Što je sad?", mislim si, već s laganim PTSP-om od frajera koji upadaju u inbox s dick picovima i sličnim glupostima. Ali ovo nitko nije mogao predvidjeti. Trebalo mi je nekoliko minuta da se priberem - frajer me izvrijeđao zbog teksta o ružama!
Kao što vidite, čovjek se baš potrudio, bio je i prilično kreativan u smišljanju uvreda koje bi me, valjda, trebale posramiti, uvrijediti, rasplakati? Nisam više sigurna koji je cilj takvih tipova koji rasipaju svoje mišljenje u inboxima nepoznatih osoba. A nagledala sam ih se. U novinarstvu sam devet godina, prošla sam nekoliko redakcija, od politike do scene i komentari kakve sam dobivala na tekstove tu su negdje kao i ovaj, najnoviji.
Fokusiraju se često na moj intelekt (odnosno, navodni manjak istoga), (ne)poznavanje hrvatskog jezika, nerijetko i na moj izgled, ali uvijek uključuju i neki oblik duboke mizoginije. Nisam, doduše, očekivala da ću dobiti hejt poruku na tekst o Vrtu ruža koji sam napisala i objavila na lifestyle portalu.
Na Gloriji Glam objavila sam i puno kontroverznijih tekstova, prepunih mojih subjektivnih stavova i mišljenja, suptilnih i ne tako suptilnih feminističkih komada, ali nikad nisam dobila ovakav feedback.
Za sve one kojima nije jasno o čemu ovaj gospodin govori (čije ime i prezime ipak nećemo objaviti ovdje zbog zaštite osobnih podataka, ali imate ga na mojim Instagram storyjima), čini se da se radi o pravom, hardcore QAnon fanu, koji nema pametnijeg posla nego reagirati na sve tekstove na internetima. Što je QAnon, pitate se? To je teorija urote američkih ultrakonzervativaca prema kojoj svijetom vladaju pedofili koji štuju Sotonu i kontroliraju, otprilike, sve. Od Hollywooda do visoke politike. Jedini koji im stoji na putu da konačno zavladaju cijelim svijetom je jedan, jedini i neponovljivi - Donald Trump.
Ta bi teorija objasnila neke stavove mog obožavatelja kojem nisam jedina žrtva. Čim sam objavila njegovu nakaradnu poruku, javila mi se kolegica s prijateljskog portala na kojem se objavljuju tekstovi iz showbiza, a kojoj je izvjesni gospodin također poslao poruku u kojoj ju je izvrijeđao do krajnjih granica. I ona je u svom tekstu spomenula Trumpa.
S obzirom na to da sam već naviknula na hejterske poruke, prijetnje smrću i silovanjem, brutalno vrijeđanje ljudi za koje znam da su ispod moje intelektualne razine i slično - jer svi su novinari na svijetu naviknuli na to, a oni koji se ne naviknu, odu iz ove profesije - mnogi se vjerojatno pitaju zašto sam se odlučila napisati tekst o tome. Treba ih samo ignorirati, ne treba im davati dodatnu pozornost, i tako dalje.
Znam, jasna mi je logika toga. I sama sam ju prakticirala. Štoviše, kad mi je došla ova poruka, počela sam se smijati i u nevjerici čitati je naglas kolegama s kojima sam stajala ispred redakcije. U novinarskom je krugu to već postala šala; gotovo se natječemo tko je dobio bizarniji i nakaradniji hejt komentar i valjamo se od smijeha. Ne dotiče nas.
Činjenica da pišem tekst o tome ne znači da sam cijelu noć proplakala jer mi je neki random tip rekao da sam glupa. Znam da nisam. Znam da dobro radim svoj posao i upravo zato takve me poruke i komentari ne dotiču na osobnoj razini. Kao, vjerujem, ni druge kolege i kolegice. Na kraju, nisam ni zagovornica toga da se potpuno ukinu svi komentari ispod novinarskih radova. Naš je posao javan i kao takav uvijek podložan ocjeni javnosti. No, koliko je komentara zapravo ocjena nečijeg rada, a koliko je to ispoljavanje nečijih frustracija na internetu?
Jer tek sam kasnije, kad sam stavila sporni komentar na svoj Instagram, shvatila koliko je ta situacija nenormalna. Ljudi su mi se počeli masovno javljati, izražavati gađenje i šok zbog toga što sam doživjela; jedna mi je kolegica napisala da joj je stvarno žao. Nasmijala sam se - pa meni to nije nikakva novost! A onda sam shvatila da to zaista nije normalno. Ne može biti normalno.
Ovim tekstom ne želim ni sebe prikazati kao neku žrtvu ni tražiti od čitatelja da plaču jer je netko bio nepristojan prema meni.
Ono što želim je skrenuti pozornost na činjenicu da se ovakve stvari događaju stalno, svaki dan, i ne samo novinarima, nego svima koji koriste internet, a pogotovo onima koji na njemu izražavaju svoje mišljenje - ili čak činjenice. A kad govorimo o novinarima, treba spomenuti da je to samo pokazatelj odnosa društva prema našoj profesiji. Dovoljno je, recimo, napisati "ACAB" na Facebooku da vam policija pokuca na vrata, ako zaprijetite nekom političaru bit ćete u policijskoj postaji u roku hitro.hr, a novinaru možete reći što god želite pa će on odlučiti hoće li vas tužiti privatno ili ne.
Govori to mnogo o našem društvu, u kojem su svi novinari, kao što su svi pravnici, ekonomisti i nogometni izbornici, odnedavno i epidemiolozi, a svi drugi su kreteni, posebno oni kojim se tim poslom bave godinama, desetljećima. Ne znam kako vi, ali meni ne bi palo na pamet doći u kemijski laboratorij i reći tipu u bijeloj kuti da je kreten i da nema pojma što radi, zaprijetiti mu silovanjem i usput reći da je ružan i glup, baš kao i njegova mama. Ali, novinarima možemo, to nije problem.
Možemo i drugim javnim osobama; pjevačima, pjevačicama, glumcima i glumicama. Zapravo, svima koji se bave bilo kakvim oblikom intelektualnog rada jer oni, sami po sebi, ne rade ništa, nego postoje kako bi ih ostatak nezadovoljne nacije vrijeđao i smijao im se.
Zanima me, recimo, da je neki inženjer elektrotehnike ostao bez posla zbog koronavirusa, bi li mu netko ponudio da vadi krumpire, kao što je, na zabavu cijele nacije, ponuđeno Nini Badrić, jednoj od najuspješnijih domaćih estradnih umjetnica u posljednjih 20 godina?
Ovim tekstom želim potaknuti na razgovor o ovom verbalnom nasilju koje mnogi od nas doživljavaju svaki dan, na razne načine. Zašto bismo o tome šutjeli i pravili se da ignoriramo? Na taj se način problemi ne rješavaju.
Za kraj, želim apelirati na sve koji imaju potrebu vrijeđati kolege novinare, kolegice novinarke i sve druge javne i slavne osobe - kako biste vi reagirali da dobijete baš tu poruku koju ste natipkali? Mislim, naravno da vi niste glupi i ružni kao ta osoba kojoj pišete, to se podrazumijeva, i pametniji ste od nje/njega i uopće se ne može uspoređivati, ali... Nije baš ugodno, zar ne?
