Ako smo se prije koronavirusa pitali, nakon pojave pandemije je postalo sasvim jasno - bez kulture nema života. Možda zvuči dramatično, no kako bismo održavali psihičku stabilnost na nekom nivou da nam nije bilo knjiga, filmova, serija, virtualnih izložbi, snimki kazališnih predstava i online koncerata? Prilagodba na digitalizaciju za mnoge nije išla jednostavno. "Nije to - to", najčešći je komentar. Ipak, to je bilo sve što smo imali. Danas su stvari ipak malo otvorenije i lakše, a kultura u najvećoj mjeri postoji i opstaje na dvije fronte - u nekom manjem opsegu uživo, s ograničenjima, a zatim i digitalno, online.
Kulturni radnici i radnice, s druge strane, još uvijek nisu sigurni kakva je budućnost - no svatko ima svoju viziju. Svatko, jasno, promatra situaciju iz svoje perspektive, no svi se u jednom slažu - bez kulture i umjetnosti nema ni nas. Kako je pandemija utjecala na stvaralaštvo i inspiraciju domaćih umjetnika možete pogledati na YouTube kanalu Ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj koji je - u sklopu projekta Europakultura - otvorio raspravu o ulozi kreativne industrije u izazovnim vremenima.
"Mislim da nam je u ovakvim izazovnim vremenima umjetnost jedina pružala utjehu. Nikad se nije dogodilo da imamo toliko kvalitetnog online sadržaja - od streamanja predstava, opera, baleta, raznih kulturnih sadržaja. Zanimljiv je taj moment u našem društvu, gdje je kultura uvijek nekako zadnja rupa na svirali, a u stvari filmovi, serije, predstave i knjige bile su ono što nas je za vrijeme izolacije spasilo. Toliko o tome koliko je to nebitno i kolika nesvijest postoji oko toga - da je kultura sadržajni dio naše svakodnevice", rekao je glumac ZKM-a Dado Ćosić.
S njime se slaže i sveučilišna profesorica te književnica Đurđica Čilić.
"Osobno, knjige su me više puta spašavale u privatnim kriznim situacijama, a u ovim globalnim kriznim vremenima knjigu vidim kao uistinu spasonosan prostor slobode. U toj izolaciji postoji prostor kreativnog stvaranja u kojem možemo promišljati ono što jesmo. Možda je ova kriza, koja puno više pogađa one deprivilegirane, trenutak u kojem se možemo resetirati i ponovno početi razmišljati kako možemo biti dobri, korisni i solidarni jedni s drugima, a ne samo paziti kako da očuvamo svoju privilegiranost", rekla je Čilić, koja je prošle godine objavila svoju prvu knjigu, "Fafarikul", temeljenu na autobiografskim zapisima s Facebooka.
Da su društveni mediji također dijelom olakšali život, ali i dijeljenje kulturnog sadržaja u koronakrizi smatra glazbenica Irena Žilić.
"Imam dojam da su ljudi možda i više koristili kulturne sadržaje jer su postali svjesni koliko je lako doći do nekih izložbi, koncerata... Teško mi je reći kakva je budućnost kulture u Hrvatskoj. Ograničena sredstva mogla bi natjerati ljude da budu ekstremno kreativni, a onda će samim time postati izbirljiviji", kaže Žilić.
Optimistično na budućnost gleda i Dado Ćosić.
"Da nisam optimističan, promijenio bih profesiju. Mislim da se jedino iz toga može dogoditi neka promjena. Ako svijet ne gledaš s cinizmom i ogorčenosti, nego počneš mijenjati stvari u sebi, zatim kod svojih kolega, u svom kazalištu i dalje, možeš nešto postići", vjeruje Ćosić.
A kako na kulturu, njezinu sadašnjost i budućnost gledaju oni koji stvaraju pravila na visokoj razini? Željana Zovko i Biljana Borzan zastupnice su u Europskom parlamentu, a obje priznaju kako im je kultura značajan dio života.
"Budućnost kulture nije digitalna, ali mislim da kulturnjaci trebaju iskoristiti ovu situaciju da bi se sadržaj digitalizirao. Inače bi moglo doći do zaglupljivanja, da se tako vulgarno izrazim. Ne smijemo dopustiti da prevlada jednostavan i ne inspirirajući sadržaj. Kulturnjaci mogu stimulirati svojim sadržajem i tako proširiti utjecaj u digitalnim medijima", rekla je Zovko, inače članica Odbora za kulturu i obrazovanje Europskog parlamenta.
Njezina kolegica Biljana Borzan slaže se s time te dodaje da se neki sadržaji naprosto ne mogu u potpunosti prenijeti u digitalni svijet.
"Meni najviše nedostaju ljudi. Volim otići na koncert i osjetiti tu energiju mase. Nije isto gledati taj koncert kod kuće. Lijepo je, ali nije to-to. Kad uđeš u kazalište, osjetiš taj miris, vidiš baršun u HNK, to je cijeli doživljaj, pa se još dotjeraš - nije isto kao kad ste kod kuće u pidžami i udobnim papučama. Mislim da bi život bez kulture bio bez boja, okusa i mirisa jer ona potiče sva naša osjetila. Baš zato mislim da je slogan Europske unije, 'Ujedinjeni u različitosti', najljepši jer vjerujem da nas učenje o drugim kulturama obogaćuje", rekla je Borzan. Željana Zovko dodala je i kako ne može zamisliti život bez kulture.
"Bez kulture ni Europa nema smisla i budućnosti. Najduži mirovni projekt na svijetu je upravo Europska unija, ali ona nije samo tržište. Projekt je uspio zahvaljujući kulturnom povezivanju", smatra Zovko. No kako bi se što prije oporavio kulturni sektor u Europi koji je radi Covida-19 ostao na koljenima, europarlamentarci su se izborili i za obilniju financijsku podršku umjetnicima. Od 2021. do 2027. projektima u kulturi kroz program Kreativna Europa na raspolaganju je 2,2 milijarde EUR, odnosno 600 milijuna EUR više od prvotno planiranog iznosa – upravo zahvaljujući Europskom parlamentu.
Obje eurozastupnice ističu važnost rada Parlamenta u prepoznavanju važnosti kulture i umjetnosti u Europi, a jedan od važnih ciljeva upravo je javna rasprava o statusu i ulozi kreativnog sektora u društvu. U to bi ulazili i književni radovi koji se bave proteklom godinom, krizom, usamljenošću i samoćom. Donosimo zato fragmente tekstova koje su napisali Ante Zlatko Stolica, Boba Đuderija i Korana Serdarević - čitajte, promišljajte o kulturi i umjetnosti te se uključite u raspravu. Za više #EUROPAKULTURA videa posjetite YouTube kanal Ureda Europskog parlamenta.
Zima
Prvi je dan nove 2020. godine. Izašli smo van iz kluba, dan je već dobro svanuo, zrak je oštar, zovemo taksije, pozdravljamo se. Neki su još ranije otišli, a neki tek izlaze, pratim ih. Kako tko izađe, vidim da na glavi ima masku, a kako mi priđe bliže, vidim da je nema. Svaki put nanovo pomislim - Ne, zbilja, ovaj sad stvarno ima. A onda mi priđe bliže i vidim - nema. Treba se nekako dokopati kreveta.
Nije me baš uvjerio. Ja sam jako loša u sklapanju stvari. Nikad u životu nisam uspjela ništa sastaviti. U rastavljanju sam nešto bolja, moj bivši muž je živi dokaz za to.
Osim maske s kisikom, poslovođa Nikola uručio mi je još i radne čizme, kacigu, radno odijelo, tešku vatrootpornu jaknu, zaštitne naočale i zaštitne rukavice. Sve sam to morala staviti na sebe prije mog prvog radnog dana na platformi kemijske industrije na istoku Francuske. Zaposlila sam se kao prevoditeljica za francuski i mislila kako će sigurno biti zabavnije raditi prevoditeljski posao na „baušteli“ nego u nekakvom zagušljivom, dosadnom uredu. Malo me brinula maska s kisikom, ali, pomislila sam, Francuzi su sitničava nacija i drže do forme.
Da se može, bila bih sada slobodna, kunem se da je tako, i zagrlila bih tog stranca koji je ostao bez daha. Išla bih i k njemu i drugima. Evo, vidim se kako grlim glazbenike u gradu o kojem oduvijek maštam, kamo bih otišla da smijem otići. Sada znam da su prije granice bile otvorene.
Stan je čist i prazan. Nema nikoga. U zgradi, na hodniku, sretnem povremeno susjeda s kata iznad. Ne bi mi smetalo ni njega sada zagrliti, i da me nije strah naše sline, odmah bi mu išla pokucati na vrata. Na uho bih mu se popela pa bih mu rekla: drži me da ne budeš sam. A na sebe bih mislila.