Ako uzmemo umjetnost - posebno knjige, filmove, serije - kao odraz stavova i prevladavajućih osjećaja u društvu u određenom trenutku u vremenu, odnos čovječanstva s umjetnom inteligencijom obojen je pesimizmom i otporom, uz dozu fascinacije izdaleka. Jer kad pomislite na filmove i knjige o budućnosti u suživotu sa široko rasprostranjenom umjetnom inteligencijom, koliko njih nisu distopije? Za većinu nas je taj broj vrlo blizu nuli.
I to nam govori puno o općenitim stavovima prema umjetnoj inteligenciji. Doživljavamo je kao silu i prijetnju od koje treba strepiti jer će nas jednog dana nadvladati. Bojimo se svega što ne razumijemo i svega što nam je strano. Tako je upravo strah emocija koja često prevladava u poimanju umjetne inteligencije - strah od nepoznatog, strah od gubitka kontrole, strah od onog “drugog”, onog što je različito od nas. A strah i mentalno zdravlje? Kao alkohol i lijekovi, odnosi i laganje, noć i briga - loša kombinacija. Ali je li sve zaista tako crno-bijelo?
Nepobitno je da postoji niz strahova vezanih uz raširenu primjenu umjetne inteligencije. Jedan od njih je potencijal nestajanja iznimno velikog broja poslova, što može imati dalekosežne posljedice kako na društvenu stabilnost tako i na mentalno zdravlje. Poslovi su ne samo izvor prihoda, nego i važan faktor u organizaciji vlastitog vremena i pronalaženju životnog smisla za velik broj ljudi.
Zatim je tu strah vezan uz kontrolu. S jedne strane imamo strah od gubitka kontrole nad umjetnom inteligencijom, strah od nemogućnosti zaustavljanja njenog razvoja i njene primjene. U nekima od tih crnih scenarija dolazi do potlačivanja ljudske vrste i podređivanja tehnologiji, tehnologiji koja kao u priči o Frankensteinu nadrasta i užasava svoje vlastite tvorce.
Isto tako imamo strah od kontinuiranog nadzora i kontrole nad nama uz pomoć umjetne inteligencije. Kontrole koja uz to može biti i obilježena dodatnim oblicima diskriminacije i manjkom mogućnosti za borbu protiv njih. Bojimo se zloupotrebe mogućnosti koje umjetna inteligencija stavlja na raspolaganje, ako je koriste umovi sa zlim namjerama i isključivo sebičnim ciljevima. Da, puno je razloga za strah.
S druge strane, ako te strahove uspijemo barem privremeno staviti na stranu, možemo primijetiti i pozitivne primjene umjetne inteligencije. Posebice u zdravstvu i području mentalnog zdravlja, umjetna inteligencija ima veliki potencijal za pomaganje u dijagnostici i tretmanu različitih psiholoških poteškoća. Umjetna inteligencija u primjeni može biti pristupačan oblik pružanja psihološke pomoći, bilo kao uvod, nadopuna ili čak zamjena za kontakt sa stručnom osobom. Mnogima je psihoterapija i dalje nedostupna - zbog troškova, stigme, straha, manjka dostupnih psihoterapeuta. S većom dostupnošću različitih opcija u kojima je korištena umjetna inteligencija povećava se broj ljudi koji mogu dobiti pomoć onda kad im treba i u obliku koji im je prihvatljiv.
Umjetna inteligencija se pritom ne umara, nije u opasnosti od burnouta u kontinuiranom kontaktu s ljudskim emocijama i manje ili više teškim životnim pričama. Na raspolaganju može imati enciklopedijsko znanje i ogromne količine podataka u kojima uočava uzorke bolje nego što bi to ijedna osoba mogla. A upravo u tome i je glavna svrha korištenja umjetne inteligencije - ne zamjena ljudi, nego povećanje ljudskih sposobnosti.
Neka istraživanja pokazuju kako ljudima može pomoći otvoreno dijeljenje svojih misli i osjećaja čak i u razgovoru s chatbotom. Štoviše, nekima je ono što smatraju sramotnim i neprihvatljivim kod sebe lakše podijeliti upravo s robotom, jer u takvom susretu imaju manje prisutan strah od osuđivanja od strane druge osobe.
Iako je ovo područje svakako tek u začecima istraživanja, postoje naznake da u kontaktu između čovjeka i umjetne inteligencije može doći i do terapijskog saveza. Terapijski savez opisujemo kao odnos između terapeuta i klijenta koji se sastoji od slaganja oko ciljeva što klijent treba i želi promijeniti, slaganja oko zadataka potrebnih za ispunjenje tih ciljeva te osjećaja povezanosti između terapeuta i klijenta. Upravo se terapijski savez smatra jednim od ključnih faktora promjene i u klasičnom terapijskom odnosu, pa ako je takav odnos u određenom obliku moguće ostvariti i između umjetne inteligencije i čovjeka, to otvara veliki prostor za povećanje dostupnosti i proširenosti psihoterapije. A na dubljoj razini, ti nam nalazi opet govore nešto o ljudskoj čežnji za kontaktom i potrebi da slobodno izrazimo sebe, da budemo "viđeni" bez osuđivanja i da dobijemo podršku u nekom obliku, pa makar i od strane umjetne inteligencije.
Koji je onda zaključak? Jesu li umjetna inteligencija i mentalno zdravlje suparnici ili saveznici? Odgovor je - da, jesu. Oboje istovremeno.
Jedna od najboljih stvari koju možemo napraviti za svoje mentalno zdravlje je naučiti podnositi napetost koju u nama izazivaju suprotnosti i različiti krajevi ekstrema. Zauzeti ekstremnu poziciju može biti kratkoročno zadovoljavajuće i dovesti do olakšanja. Naš je mozak stalno u misiji traženja smisla i uzoraka pa tako i privremeno odahnemo kad nam se čini da smo pronašli određeni “istiniti” uzorak, kao što je to slučaj s ekstremnim pozicijama. Ali moći podnositi neizvjesnost i prihvatiti mogućnost da je više stvari istovremeno istinito - to su neke od ključnih vještina koja nam dugoročno povećavaju psihološku fleksibilnost i osiguravaju mentalno zdravlje.
Pesimizam ili optimizam. Strah ili vjera u pomoć. Suparnici ili saveznici. Rješenje nije u odabiru "prave" strane, nego u pretvaranju tog "ili" u "i" te prihvaćanju da život dolazi u svim nijansama, a na nama je da osnažimo svoje kapacitete nošenja sa svim tim nijansama.