U karanteni su nas svakodnevno bombardirali člancima o tome kako iskoristiti vrijeme socijalnog distanciranja da počistimo godine vlastite lijenosti iz svojih životnih prostora. Sestra moje cimerice reorganizirala je cijelu kuhinju, prijateljica je pobacala pola ormara, a ja nisam imala što reorganizirati ni baciti jer me mama naučila da ništa u životu nije dovoljno vrijedno da skuplja prašinu na policama ili se pohrani u ukrasnu kutiju ispod kreveta.
Moja je mama bila Marie Kondo prije Marie Kondo: kada sam imala dvanaest godina bezdušno je bacila cijelu moju kolekciju ukrasnih salveta u kantu za smeće. U mojoj su školi tada svi bili ludi za njima, mjesecima sam se potajno mijenjala s drugim curama za one sa zečićima i tulipanima te ih požrtvovno gomilala u staroj kartonskoj kutiji ispod televizora. Sanjala sam o tome kako ću jednog dana decoupage tehnikom ukrasiti svoju sobu, ali su te večeri svi moji snovi o shabby chic ormarima pali u kontejner, zajedno s ukrasnim salvetama. Za moju su mamu one bile materijalizacija negativne energije, nepotrebno smeće koje guši naš životni prostor. Bacala je sve što bi joj se našlo pod rukom, moje stare bilježnice s crtežima i spomenari nisu u njoj izazivali radost pa sam vrlo brzo ostala bez uspomena na osnovnoškolske dane.
Najstrašnije od svega nije bilo ni to što sam ostala bez svoje zavidne kolekcije salveta s pilićima i božićnim drvcima nego to što sam tu majčinu ravnodušnost prepoznala u samoj sebi. Sjetila sam se kako sam sa šest godina kod bake nabasala na neku knjigu u kojoj sam pronašla gomilu usahnulih tratinčica i ruža te kako me pogled na to beživotno bilje na beživotnim stranicama knjige toliko rastužio i razljutio da sam zasukala rukave i počistila sav taj nered: ravnodušno sam sastrugala sasušene maslačke i ljubičice u peć i otišla u vrt po novo cvijeće. Kada je moja sestrična vidjela što sam učinila njezinoj zbirci mrtve prirode, briznula je u plač, a ja sam tada u njezinim mokrim i razočaranim očima prvi put u životu vidjela sentimentalnost i ono što čini ljudima.
Nakon toga vidjela sam svoju mamu u svemu što sam radila. Čula sam je ponekad u svome glasu dok sam drugima objašnjavala zašto moraju koristiti podmetače za čaše ili zašto je važno prije pranja u perilici isprati sve tanjure. Na svoj dvadeseti rođendan slučajno sam krajičkom oka okrznula vlastiti odraz u staklenoj čaši za vino, u tri ujutro, dok sam pogrbljena nad usisavačem molila ljude da samo malo podignu noge tako da lakše usišem smoki koji su namrvili po tepihu. Od šoka mi je ispala drška usisavača iz ruku: u svom sam odrazu vidjela svoju mamu koja me sve ove godine tjerala da podove ribam na koljenima i koja je hladnokrvno bacila moje ukrasne salvete u smeće s ljuskama od jajeta i poderanim čarapama (tada još nismo reciklirali). Osvrnula sam se oko sebe i shvatila da sam s godinama postala baš poput nje - sve je bilo čisto i bijelo i nesentimentalno. Otrčala sam do svoje kuhinjske ladice i otvorila je, a unutra nije bilo ni jedne jedine ukrasne salvete, samo obični bijeli kuhinjski ručnici.
Po uzoru na mamu, bacala sam sve - i stara ljubavna pisma natopljena suzama, i stare tinejdžerske časopise uz koje sam naučila raditi trbušnjake i mrziti svoje debele ruke, i bižuteriju koju su mi poklanjali oni koji me nikada nisu razumjeli, i knjige koje su godinama skupljale prašinu na policama, i sve svoje stare dnevnike s pjesmama i patničkim fantazijama. Sve sam ostavljala u kanti pokraj zgrade. S prozora sam jednom gledala kako vjetar raznosi komade mog djetinjstva i moje rane mladosti po dvorištu. Puhao je i puhao, a sve ono što mi je nekoć bilo važno ležalo je na dnu kante ili letjelo zrakom napušteno i odbačeno. Problem nije bio samo u stvarima, jednaku sudbinu kao nepročitane knjige i ulaznice s koncerata imali su i moji bivši dečki. Kao i vlastitu sobu, smatrala sam da je važno redovito čistiti i svoje emocionalne prostore - osloboditi se svih odnosa koji nas guše i neprestano vraćaju u prošlost i u stanje očaja. Nisam imala problem s rastancima, kada je nešto gotovo, gotovo je, nema povratka.
Kada ih više nisam mogla čuti ni kako dišu, kada su preglasno žvakali i presporo jeli, kada su držali vilicu na krivi način i pritiskali krivi gumb za pozivanje lifta, kada su sve njihove radnje u meni izazivale neobjašnjivu žudnju za preokretanjem očiju, znala sam da više u meni ne izazivaju radost. Primila bih ih u ruke kao stari kaput i bacila u vreću za recikliranje. Netko će ih drugi uzeti, kod nekog će drugog sigurno izazvati radost, mislila sam.
Iako Marie Kondo tvrdi da je njezina metoda jednostavna, da je potrebno samo zagledati se u ono što (ne) želimo baciti i pitati se izaziva li u nama radost ("does it spark joy?"), čini mi se da je život često mnogo složeniji od toga. Mi kao ljudska bića podložni smo svakojakim varkama, često je teško razlučiti pravu radost od snage rutine. Poznajem neke ljude koji se teško opraštaju sa svojim stvarima, čuvaju stare pulovere iz srednje škole i haljine u koje nikada nisu ni mogli ući. Sve u njima izaziva radost - sve ih podsjeća na prva pijanstva i na onaj izlazak kada su upoznali onu osobu s kojom su se kasnije ljubili na klupi u parku i jeli sladoled od vanilije. Kao i stari ofucani pulover, čuvaju i brojeve od bivših, godinama održavaju veze koje su se već izlizale kao đonovi onih oksfordica koje su kupili u Londonu prije deset godina samo zato što im ritam rutine pruža sigurnost, a sigurnost je mnogima radost.
Nostalgija je poput ljetne izmaglice, u njenom nježnom i snenom zagrljaju sve mračne i ružne stvari koje želimo zaboraviti postaju meke i odjednom se, listajući stare leksikone, više ne sjećamo cura koje su nam u školi lijepile kosu ljepilom za papir. Ima nešto slatko i zavodljivo u prošlosti, kao kada se ljudi vraćaju svojim bivšim ljubavima jer se sjete one jedne vožnje biciklom kroz ljetno polje ili kada su se satima u tišini ljubili na kauču, a pritom zaboravljaju na sve one iscrpne svađe i neugodnu tišinu prije odlaska na spavanje.
Kada provedemo toliko vremena s nekom osobom naravno da će se i neki komadi naših života ispreplesti međusobno kao prsti naših ruku u šetnji. Ista je stvar i s bilježnicama iz osnovne škole i plišanim igračkama - teško je opraštati se s predmetima i osobama koje imaju djelić nas samih u sebi i koji nas podsjećaju na ono što smo nekoć bili.
Onog dana kada sam vidjela kako vjetar trga moju staru bilježnicu iz hrvatskog i vuče je po blatu, došlo mi je da se vratim i rukama iskopam sve ono što sam bacila u kantu za smeće. Dok sam sjedila u svojoj velikoj i praznoj sobi, sjetila sam se svoje prijateljice Sanje koja je oduvijek skupljala sve i svašta i u čijoj si sobi mogao prolistati Okej iz '99. i u starom leksikonu pogledati što si htio biti kada odrasteš u drugom razredu osnovne. I osjetila sam neko smirenje, nisam baš sve pobacala - sačuvala sam prijateljstva, nekoliko lijepih bilježnica, dva fotoalbuma i jednog plišanog dalmatinera (koji je prošao puno bolje od svog prijašnjeg vlasnika). Bez obzira na mamine rigorozne metode čišćenja, naučila sam s godinama da neke stvari ipak trebamo i sačuvati.
Neki ljudi bacaju, a drugi skupljaju. Čini mi se da je zapravo najteže u moru smeća u kojem živimo razaznati pravu radost od iluzije. Možda su pospremanje i emocionalni odnosi zaista povezani, ne znam, ali sigurna sam da je važno ponekad napraviti mjesta u životu i za nove haljine i nove ljubavi (ako su to uopće dvije odvojene kategorije). Sjetite se samo onog osjećaja kada legnete u čiste plahte, to je prava radost.
