Nije rijetkost da tijekom mučnog razgovora koji podrazumijeva prekid, odjednom iskrsne krucijalno pitanje: "Možemo li ostati prijatelji?" Ta rečenica može pobuditi niz uzavrelih emocija, od ljutnje i bijesa do zahvalnosti i olakšanja. Kako se s njime nositi, što ono podrazumijeva i koje su naše opcije u trenutku kad se zateknemo pred takvom dilemom objasnila nam je Ivana Peršin, edukantica gestalt psihoterapije i certificirana stručnjakinja za gestalt coaching.
Prije svega Ivana upozorava: odgovor nije jednostavan, a pogotovo nije univerzalan. "Svaka veza je veza za sebe i ne postoje pravila koja bi jasno mogla odrediti možemo li ili ne možemo ostati povezani u drugom obliku odnosa ako je ljubavno-partnerski završio. U svakom odnosu postoji dvoje ljudi koji su individue u svojoj jedinstvenosti i imat će različit ili sličan pogled na to što žele."
Ipak, izdvojili smo tri ključne točke u procesu traženja odgovora na navedeno pitanje - tri postprekidne faze kroz koje se mora proći kako ništa što osjećamo ne bi ostalo zaglavljeno "ispod tepiha". Te tri točke su (re)uspostavljanje komunikacije sa sobom, postavljanje granica i neizbježno tugovanje.
(Re)uspostaviti komunikaciju sa sobom
Ljudi u vezama nerijetko imaju tendenciju, pogotovo ako je odnos bio vrlo intenzivan i/ili dugo trajao, zanemariti neke dijelove sebe. Ako nam je partner bio praktičan i puštao nas da hodamo po oblacima, zaboravili smo razmišljati logički; ako nam je bio dobra utjeha, možda smo zaboravili kako sami sebe utješiti. Jedno je sigurno: nije jednostavno naučiti funkcionirati sȃm nakon što smo navikli funkcionirati kao par. Ključno je reuspostaviti komunikaciju sa samima sobom ako je ona bila narušena ili oštećena tijekom veze - moramo vidjeti, kaže Ivana, što je to što mi želimo, što mi trebamo, osjećamo i u konačnici - jesmo. "Odnos može (p)ostati prijateljski ako to obje osobe žele i ako su očekivanja u vezi tog odnosa jasna. No, ako postoji otpor, odnosno ako su potrebe osoba unutar odnosa različite, onda bi stvari mogle biti intenzivnije. Tada ima smisla pričekati s otvaranjem teme nastavka odnosa kroz prijateljstvo i fokusirati se na ono što je sada moguće, ali i ono što je svakoj strani potrebno u procesu razilaženja."
Zapitati se - i iskreno si odgovoriti na pitanja koja se tiču naših najranjivijih trenutaka, gubitaka, razočarenja i potreba korak je broj jedan. Tako ćemo zaštititi i sebe i drugu osobu od potencijalne neravnoteže u očekivanjima. Moramo moći pred samima sobom priznati što nam manjka i što želimo kompenzirati nastavkom prijateljskog odnosa, pritom imajući na umu da od laganja nema nikakve koristi. Tek nakon što smo si obećali da ćemo prema sebi biti prije svega iskreni i lojalni te da ćemo činiti samo ono što nam je potrebno kako bismo zacijelili i oporavili se, možemo precizno postaviti granice naših očekivanja.
Postaviti granice
Suočiti se s tom strašnom riječju "očekivanja" nije jednostavan proces. Baš kao što ni biti iskren prema samom sebi nije jednostavan proces. Mehanizmi samozavaravanja snažni su u svojoj borbi za opstanak. Njima štitimo svoj ponos, ali i osjećaje. Rado ćemo si reći da smo spremni, dovoljno jaki i hrabri, da nam nije više stalo, da smo preboljeli i da nam to ne znači ništa, a sve kako bismo se zaštitili od ponovne mogućnosti povrede. S druge strane, ponekad smo i očajnički uporni u nastojanju da osobu koju volimo zadržimo u svom životu, svjesni da time pristajemo na kontinuirano čačkanje žive rane. Zato je važno očekivanja ukalupiti, formirati i postaviti im čvrste granice. Koliko dopisivanja je previše dopisivanja? Spominjanje novih partnera - da ili ne? A što s razgovorom o emocijama kroz koje prolazite? Tek ćete s odgovorima na ova pitanja točno znati na čemu ste.
"Ako postoji potreba da odnos koji je bio ljubavni postane prijateljski, možemo se zapitati iz kojeg dijela nas dolazi ta potreba. Ako dolazi iz straha od razdvajanja onda je upitno ima li taj prijateljski odnos potencijala. I u konačnici - što je to što stoji iza tog straha od razdvajanja i odlaska, jer moguće je da stoji strah od usamljenosti što je osjećaj koji čak nema puno veze s osobom od koje se rastajete, nego s vama samima i vašim dubljim strahovima. Ima smisla voditi se onime da nećemo moći promijeniti drugu osobu, ali možemo mijenjati sebe kroz osvještavanje ovakvih situacija.
Prije nego što se prepustimo u prijateljski odnos s bivšim partnerom, probajmo razmisliti što to za nas znači i kako se osjećamo kada razmišljamo o toj mogućnosti. Ako je potreba za prijateljskim odnosom zajednička i ne postoje očekivanja u tom odnosu, dvije osobe mogu biti to što jesu u tom trenutku. Tada ima smisla krenuti i pokušati, jer je to krajnji način da saznamo možemo li ili ne. No postoji i mogućnost da se u prijateljskom odnosu jave isti obrasci ponašanja iz partnerskog odnosa ili da se aktiviraju neki osjećaji iz prošlosti. Ako dođe do toga onda ponovno promislite da li je to ono što vam je sada potrebno i jeste li bili spremni na drugačiju vrstu odnosa."
Granice koje smo postavili sebi moramo postaviti i bivšem partneru, a svaki prelazak istih - bilo da se odvija eksplicitno putem razgovora ili samo u našoj glavi - trebamo shvatiti kao red flag koji upućuje na to kako možda ipak nismo spremni na takav odnos.
Odtugovati
Vrlo je važno prepustiti se procesu tugovanja, ne zatomljavati svoje osjećaje i dozvoliti si - ma koliko to trajalo - da jednostavno budemo žalosni. Preskakanje tog procesa redovito čini više štete nego koristi, a potiskivanje je katalizator svih trauma. Da bismo iz pogrešaka naučili, a bol preobrazili u priliku za osobni rast, moramo dozvoliti umu, duhu i tijelu da procesuira to što se dogodilo. Gubitak se očituje u raznim sferama života, piše nam Ivana: "Gubitak podrške ili prisustva druge osobe, dijeljenje financijskih sredstava u kućanstvu ili planova za budućnost koji su uključivali drugu osobu - svatko za sebe može nabrojati koje gubitke je doživio.
Potrebno je osvijestiti ih i odtugovati. Bilo bi dobro da smo pritom nježni prema sebi, da istražimo što osjećamo i da te osjećaje priznamo kao nešto normalno što nam se događa. S druge strane, možemo vidjeti i što smo dobili tim prekidom: više slobodnog vremena za sebe, mogućnost provođenja dodatnog vremena s prijateljima i slično. Prolazak kroz iskustvo prekida odnosa nas može i osnažiti onda kad shvatimo da možemo nastaviti dalje živjeti neovisno o tome jesmo li smo u odnosu ili nismo. Kada jednom imamo u uvid u to da veza, kao ni prekid, ne definira tko smo i što smo, vraćamo se vlastitim snagama."
Situacija je vrlo jednostavna: preboljeti se ne može, ako prije toga nismo dopustili da nas boli. Ako objeručke prihvaćamo prijateljski odnos zato da bi se zaštitili od tuge koja dolazi na mjesto koje je nakon ljubavnog odnosa ostalo prazno, onda je s odnosom bolje pričekati.
Najvažnije je znati - zašto
Kad se odlučimo na pokušaj prijateljstva s bivšim partnerom/partnericom, neophodno je u svakoj etapi tog prijateljstva držati oči otvorenima i biti svjestan. U svakom trenutku važno je znati odgovor na pitanja: Što druga osoba očekuje od mene? Što ja očekujem od druge osobe? Koje su, po meni, granice prijateljstva? Usporava li ovaj odnos moj proces preboljenja? I najvažnije - Zašto želim biti u ovom odnosu? Ništa se ne mora dogoditi sada i ovdje. Mogu proći mjeseci i godine prije nego što se iz veze ili braka razvije prijateljstvo - i to je u redu.
"Kroz odnose rastemo i razvijamo se i dokle god je to tako, taj odnos ima smisao", kaže Ivana. "Taj rast i razvoj podrazumijeva poštovanje i odgovornost, kako za sebe tako i za drugog. Pod time mislim da ste spremni vidjeti drugu osobu onakvom kakva ona jest, a ne kakvom biste je željeli vidjeti. A često idemo obrnutim smjerom, imamo iluziju što bi nama osoba trebala predstavljati i davati, pretvaramo je u objekt naše ljubavi i kada ona ne zadovoljava naše potrebe u toj iluziji, dolazi do disrupcije. Trenuci dijeljenja, ako su iskreni, su trenuci kada pokazujemo sebe u svojoj ranjivosti i snazi; time pokazujemo tko smo. I ti trenuci mogu biti jako izazovni i teški, a opet nagrađujući i ispunjavajući. Ljudska krhkost i ranjivost često bude put kroz koji rastemo."
Riječima poznate američke akademkinje Brene Brown - valja razlikovati hrabru ranjivost od nagonskog očaja. Jedno vodi k napretku, a drugo nas zatvara u začarani krug srama, poniženja i iskrivljene slike o sebi i svojim mogućnostima. Moramo biti sami sebi dovoljni, koliko god ta fraza bila izlizana, jer oslanjati u potpunosti svoj identitet na drugu osobu stvara prevelik pritisak i nama i drugima. Kad se, dakle, osovimo na noge - kad smo u stanju čvrsto i samostalno stajati - tada smo spremni na prijateljstvo. To ne znači oformiti oko sebe neprobojan štit kroz koji nas više nitko neće moći povrijediti. To znači budnih očiju i s maksimalnom sviješću dopuštati emocijama da jednostavno budu tu, a sebi da budemo ono što jesmo.
