Obožavam kada me netko pita vjerujem li u muško-ženska prijateljstva. Nikada se nisam smatrala vjernicom, dapače, odustala sam od katoličanstva onoga trena kada sam shvatila da se uz hostiju na misi ne dijeli uvijek i vino te da biti vjernik znači da moraš sat vremena tjedno slušati poslanice Korinćanima. Možda nisam vjernica, ali vjerujem - vjerujem da postoje odrasle osobe suprotna spola koje se uzajamno poštuju i koje mogu podijeliti precijenjeno pecivo s lososom na Cvjetnom bez upletanja skrivenih i nekontroliranih seksualnih sila. Čitav nas život uvjeravaju da su muško-ženska prijateljstva na samoj granici mogućega - razmislite malo, sam koncept vjerovanja smješta taj tip prijateljstva na nesiguran teren kojim haraju neidentificirani leteći objekti, čudovišta s velikim stopalima i vidjelice s krunicom u ruci. Vjerovati znači imati povjerenja u nešto empirijski nedokazivo, u nešto izvan spoznajnih mogućnosti čovječanstva: muško-ženska prijateljstva u našem društvu sjede o desnu Boga Oca svemogućega.
Pitala sam prijateljicu slaže li se sa mnom, a ona je odmahnula rukom: "Moguće je samo ako postoji velika diskrepancija u fizičkome izgledu". Pauza. "Ili ako je netko od njih dvoje gej." Možda sam ja još uvijek na onom stupnju razvoja kao kada sam kao mala slijepo vjerovala da je Amerika zemlja u kojoj se ostvaruju svi snovi - možda su ljudi zaista samo životinje vođene svojim nagonima za razmnožavanjem, a možda ja vjerujem i samo zato što se još uvijek nisam našla s one druge strane: strane kojom hodaju vječni prijatelji i vječne prijateljice kojima ljubav nikada neće biti uzvraćena. Ugh.
Čula sam tu priču već sto puta.
Upoznali su se preko njene starije sestre ili najbolje prijateljice. Čula je sve najbolje o njemu: on govori tri jezika i dvije je godine prodavao palačinke na Novom Zelandu, kupuje stan na Knežiji, a u slobodno vrijeme daje djeci instrukcije iz matematike. Izašli su na prvi spoj i odmah kliknuli na intelektualnoj razini. On ju je cijelo vrijeme gledao i smijao se na sve njene šale, sućutno je kimao glavom dok mu je pričala o svom poslu i o tome kako je tatina odsutnost u djetinjstvu nije definirala kao osobu. Imaju skoro identičan ukus za filmove - on isto obožava francuske komedije i pogledao je sve od Xaviera Dolana. Oboje puše, završili su isti fakultet i vole subotom ići na brunch. Cijela večer prolazi u oblaku dima i smijeha, on je gleda svojim bademastim očima; prošla je ponoć, a ona nije ni primijetila. Sve je super osim činjenice da joj on jednostavno nije fizički privlačan.
"Jednostavno mi nije fizički privlačan", govori sljedećeg jutra svojoj cimerici dok obje leže u poderanim pidžamama na kauču ispred televizora i piju tursku kavu. "I još nosi naočale, znaš da ja nisam tip za naočale." Na trenutak pomisli kako bi stvari možda bile drugačije da on nema baš onaj Tarik Filipović model, ali ubrzo shvati da se zapravo samo pokušava utješiti kako bi izbjegnula društvenu osudu zbog toga što ne želi biti s nekim tko joj nije zgodan. Ne treba se nikome opravdavati, sve je jasno, ne sviđa joj se na onaj način, ali mu to ipak ne želi reći - željela bi se nastaviti družiti s njim. On je odrasla i zrela osoba sposobna samostalno odlučivati o svojim osjećajima i svome životu, a ako se ne želi nastaviti družiti s njom - ne mora, nitko ga ne tjera.
Nitko ga ne tjera osim njenih predivnih plavih očiju i njene svilene smeđe kose. Cijelu večer bulji u onaj prorez na njenim trapericama iz kojeg proviruje komadić njene meke kože. Ona mu kaže da se odlučila vratiti na Tinder, a on se zagrcne u posljednjoj kapi svog viskija. Dogodilo mu se ovo već previše puta u životu, on zna kako to već ide: na putu do doma preslušat će sve od tužne elektronike na Deezeru i potruditi se iz sve snage da ne pusti nijednu suzu. Družit će se sve dok on ne pukne i ne pošalje joj poruku u tri ujutro koju će zatim obrisati jer ne zna da je to još gore od same poruke. Na Redditu će zatim pronaći grupu podrške za sve muškarce u frend-zoni i umjesto da poradi na sebi i prestane se sažalijevati, on će se okrenuti protiv nje i optužiti je da iskorištava njegovu dobrotu, naravno, ne naglas nego u sebi. Nije on glup, pa ipak su intelektualno kliknuli, on se samo nada da će ona u jednom trenutku shvatiti da joj prava ljubav doslovno sjedi ispred nosa i čeka subotom njen poziv na precijenjeno pecivo s lososom.
Ona će se nastaviti pretvarati kao da se izbrisana poruka nikada nije dogodila jer joj se sviđa način na koji on povezuje traume iz njenog djetinjstva s njenim poslovnim neuspjesima. Naći će se nakon nekoliko tjedana na čaši vina i prisjetiti se svoje snažne intelektualne kemije. On će se zagledati u njene usne, a ona će se zapitati zašto zaboga sve ovo vrijeme od njihova zadnjeg susreta nije iskoristio na članstvo u teretani. Nitko neće biti sretan, a nakon nekog vremena prestat će si slati i memeove jer zapravo nikada nisu ni bili prijatelji - za prijateljstvo je ipak potrebno malo više.
Malo više od žudnje za pažnjom i malo više od prijedloga da budu prijatelji. Prijateljstvo je puno više od propalih i neiskorištenih ljubavnih prilika, u prijateljstvo se ulaže puno više od skrivenih namjera i smiješnih memeova. Koncepti poput tzv. friendzonea izmišljotina su kojom društvo favorizira romantične odnose nauštrb prijateljstava, potiče razvoj kulture žrtava te šalje poruku da je prijateljstvo samo utješna nagrada.
Da ni ne govorim o tome kako u svakoj drugoj romantičnoj komediji oni sigurno završe zajedno jer ona u zadnjih pet minuta filma shvati da zapravo želi dobrog lika s kojim može raspravljati o francuskom novom valu puno više od zgodnog lika s Tindera. On na kraju filma ipak nije toliko ružan, samo su mu stavili Tarik Filipović naočale, a kada ih skine ispred oltara - aww, svi su sretni što njih dvoje nisu ostali samo prijatelji.
Ugh.
Iskreno se nadam da sam u pravu u vezi muško-ženskih prijateljstava, baš kao što se iskreno nadam da je moja odluka da prestanem ići na vjeronauk bila ispravna te da jednog dana zbog toga neću završiti u paklenom grotlu. Radije bih oženila svog najboljeg prijatelja.
