Dijagnoze koje nisu uspostavljene

Nada Kaurin Knežević: ‘‘Živimo u društvu punom raznih simptoma i anomalija‘‘

13. srpanj 2020.
Nada Kaurin Knežević, autorica zbirke priča ´Dijagnoza´
Srđan Sandić
Srđan Sandić

Prikriveni homoseksualci, ljudi u susramlju svojih neuspjeha, Instagram ovisnici i toksični tradicionalisti, preljubnici i promašeni romantičari akteri su intrigantnih priča u knjizi "Dijagnoza".

Nada Kaurin Knežević mlada je autorica i sveučilišna profesorica. Nedavno je objavila kratku zbirku priča "Dijagnoza" koja nas je vrlo zainteresirala. Postavili smo joj par pitanja o akterima njezinih priča, dijagnozi bez dijagnoze, ali i daljnjm autorskim projektima.

"Dijagnoza" - naziv vaše prve zbirke priča sugerira da smo, medicinski govoreći, u području bolesti, simptoma, poremećaja... Kako je nastajala ova zbirka i koliko dugo?

- Naslov sugerira, a stranice opovrgavaju. Dijagnoza, iako vrlo sugestivnog naziva, ne govori o nijednoj bolesti na način na koji smo naučili promatrati bolesti. Po Međunarodnoj klasifikaciji, duševne bolesti i poremećaji ponašanja se klasificiraju od F00 do F99 - naišla sam na to u jednom trenutku prebirući po bilješkama i u tom trenutku sam znala da sam pronašla strukturu, prohodni motiv i sve što je potrebno kako bi se čvrsto držale uzde procesa pisanja. Knjiga nosi 10 priča i svaka priča ima 10 poglavlja odnosno svojih F-ova. Svaka od njih funkcionira kao cjelina, ali i svaki zasebni F funkcionira kao svojevrsna mikropriča. U Dijagnozi čitatelji/ice neće pronaći nijednu službenu bolest, ali pronaći će puno sitnih pukotina koje nam prolaze nedijagnosticirane. Uvjetno rečeno, lako je kad nečemu možemo dati ime, dijagnosticirati, a što je sa svakodnevnim sitnim bolima s kojima ponekad ni sami ne znamo što bi? Živimo u društvu punom raznih simptoma i anomalija, a nisam sigurna da uvijek znamo što s njima. Ponekad ne znamo o njima ni razgovarati, a kamoli ih iskoristiti za dođemo bliže jedni drugima. Zbirka je nastajala kroz tri godine dok je sam finalni proces pisanja zahtijevao od mene intenzivnu izolaciju od nekoliko tjedana.

image
Naslovnica zbirke ´Dijagnoza´(Imprimatur, 2020.)

Iako djeluje da živimo u najdemokratičnijem od svih razdoblja povijesti, postoji puno tema koje su zarobljene u stigmama i tabuima, koje se godinama guraju pod tepih. Koje su to po vama?

- Volim razmišljati o onim temama koje su u tišini. Vičem glasno protiv bilo kakve diskriminacije, aktivna sam u području ženske ravnopravnosti i kosa mi se na glavi diže kad osjetim bilo kakav antagonizam koji dolazi samo iz toga jer je netko “drugi i drugačiji” od onoga što je nekom drugom “poznato i normalno”, ali u pisanju više volim istraživati ono što je nečujno. Pročitat ćete svugdje da živimo u patrijarhalnom društvu - i ne poričem da živimo - ali mene intrigira skriveni matrijarhat koji se šulja negdje iza njega. Majka koja tepa svom četrdesetogodišnjem sinu dok otac strogo šuti za stolom. Stigma prema ženama koje nisu mogle (ili dapače, nisu htjele) dojiti, tiho šaputanje u društvu o paru kojem ne ide s djecom, sretanje polupoznate osobe na cesti i obrana od agresije “kad će...nešto”, tračanje na kavama s ciljem traženja greške uspjesima i naslade neuspjesima. Sve ono što se u ovom glasnom, najdemokratičnijem razdoblju povijesti kako kažete, još uvijek izgovara spuštenog glasa. Nitko neće izaći na cestu zbog mlade majke koja doma leži s upalom misleći da je manje vrijedna jer nije uspjela dojiti, para kojeg je razorila potraga za djetetom ili nekog tko je upravo otkrio da mu društvo povlađuje na kavi, a poskrivećki ga ili nju trača. A sve to boli, više ili manje kao i teme za koje vičemo glasno. Svašta našu generaciju boli od jutra do navečer, ali sve potiho. Možda bi bilo lakše neke stvari glasnije isplakati ili kako sam si dozvolila - napisati.

Lako je kad nečemu možemo dati ime, dijagnosticirati, a što je sa svakodnevnim sitnim bolima s kojima ponekad ni sami ne znamo što bi?

Prva knjiga nosi najveći teret, pogotovo u malim zajednicama gdje djeluje kao da se teško oprašta "neuspjeh", međutim, vi ste prvu tiražu već rasprodali – kako se to dogodilo i kakav je osjećaj?

- Nekako mi se čini da osoba koja prva treba oprostiti i neuspjeh i uspjeh samome sebi je upravo autor odnosno autorica. Dobro ste rekli, teret prvijenca je velik. Odahnula sam nakon što je izašla. I onda samu sebe pripremila da je knjiga kao dijete - ja sam tu da pridržim leđa, usmjerim, otvorim vrata, ali ona ima svoj život i svoj put. I imat će i boljih i lošijih dana. Kako je moj izdavač iz BiH, knjiga je prvo tamo ušla u knjižare, a do hrvatskih adresa je dolazila dostavom i kroz online prodaju. Suprotno mojim očekivanjima, na zagrebačkoj promociji je "eksplodirala" - dijelom jer kroz život nosim predivne ljude koji su željeli podržati moj rad, a dijelom jer je to bio prvi veći ulaz u Hrvatsku. Ispravljamo “grešku”, pred finalnim dogovorom smo za daljnje distribucije u naše knjižare, kako pandemija dozvoli trebala bi ući i u Srbiju, ali pomalo. Trenutno uživam u svim čitateljskim reakcijama koje pristižu. Ja sam godinama bila sama sa svojim likovima i sad dozvoljavam sebi period otvorenih razgovora o njima, osjećajima koje izazivaju. Sad uživam u smijehu, suzama i emocijama koje jedna knjiga može izazvati. Stan mi još miriše po cvijeću s promocije, a ta večer mi je pomalo u magli pa se stalno zezam da se osjećam kao nakon svadbe. Dijagnoza i ja uživamo u našem medenom mjesecu. Pitajte nas kako se osjećamo nakon sedme, “krizne”, godine ili neke prve svađe.

Novi je dramski tekst u ladici, nacrt romana diše na vrhu stola – kakva nas obrada i kojih tema očekuje?

- Dramski tekst nosi priču koja me doslovce nije puštala. Odustala sam od nje barem tri puta, ali svaki put je isplivala natrag i pronašla me. Kako je dijalog moje koplje, logično je bilo da se okušam u toj formi. Za vrijeme izolacije sam se lako prebacila na sve što je bilo moguće online, ali kazalište... kazalište sam sanjala i mirisala daske u snu. Kako nisam k njemu mogla kako treba - sjela sam i izbacila dramski tekst iz sebe. Mislim da mi je to bilo potrebno jer je to prvo cjelovito djelo od mene nakon predanog rukopisa "Dijagnoze". Malo odahneš jer shvatiš da imaš još puno toga u sebi. Sad je u fazi fermentacije - to radim sa svakim tekstom - sjedi u ladici, diše i ja ga ne diram. Planiram mu se vratiti, brusiti i razmisliti koji je najbolji način da se uvuče u publiku. Nosi priču jedne obitelji naše generacije, istražujući što naša generacija ostavlja svojoj djeci u naslijeđe - primarno duhovno i emotivno. Roman je pak u fazi koju zovem “crta se”. Radi se o priči koju mi je blizak prijatelj povjerio u ruke i dozvolio da ju obradim, a provlači se kroz više generacija. Ima svoj naslov i generalnu ideju, a trenutno “crtam” likove i fabulu.

Nije bitno što ja mislim o nečemu - bitno je što netko osjeća nakon što pročita djelo

Među objavljenim pričama ima onih koje se bave djecom i starim bračnim parovima. Tu su i prikriveni homoseksualci, ljudi u susramlju svojih neuspjeha, Instagram ovisnici i toksični tradicionalisti, preljubnici i promašeni romantičari. Obrada je minimalistička, dijaloška i strogo stilski funkcionalna. Što je bilo najizazovnije stvoriti?

- Dvije stvari - izbjeći bilo kakvu osudu, etiketiranje ili upiranje prstom i oduprijeti se vlastitoj sugestiji utjehe, rješenja ili lijeka. "Dijagnoza" je zaista stvarana kao ogledalo svima nama - djelo u kojem se možemo prepoznati. Možda neće biti uvijek ugodno, ali će donijeti neki pomak, potaknuti na razmišljanje. Igrala sam se zato u njoj s licima, pisala iz različitih, ali najzahtjevnije je bilo izbjeći vlastito dociranje ili uopće ideju o tome što ja mislim o toj temi. "Dijagnoza" progovara o različitim temama upravo s ciljem da propuše vjetar kroz neke zatrpane pukotine, da dozvoli slobodu. Najviše sam onda pazila da upravo publici ostane sloboda interpretacije. Nije bitno što ja mislim o nečemu - bitno je što netko osjeća nakon što pročita djelo. Naučila sam vrlo brzo - na autoru je da pokaže, a ne kaže. Na taj način možemo otvoriti dijalog o nekoj temi i iskreno razgovarati.