Karizma je najiritantnija riječ koja ništa ne znači. Pardon, karizma je riječ koja ima značenja onoliko koliko ljudi postoji na ovoj planeti. Trenutno preko 7,7 milijardi. O karizmi se zna sve, odnosno opet – ništa. To "sve i ništa" zapravo dobro surađuje. Karizma u (ovoj našoj) kulturi pripada "odabranima", ona krasi iznimne pojedince. Dodatno se "naljepljuje" na ekonomski privilegirane – ona "opravdava" enormne zarade, i druge socio - ekonomske nepravde zbog kojih "jedan dobiva, a drugi ne". Ona krasi histrione, narcise, pervertite koji također ravnopravno supostoje u javnom prostoru. Televizija i njezine "video sestre" (razni storiji na društvenim mrežama) ju posebno inaugurira. Zauzimanje prostora ima veze upravo s tim: karizmom (misle prostodušniji). Ona je neobjašnjiv element koja krasi određeni karakter. Sastojci su joj lijepi zubi, atraktivan izgled, razgovorljivost ili upornost. Beskompromisnost. Tvrdoglavost. Ovisno o tržišnom interesu. Ovisno o tome koliko su goruće heteronormativne ideje na djelu. Ili ove ponešto drugačije, a ipak normirane koje "kao" uključuju sve.
Ideja karizme je u svojoj povijesti bila vezana za religijske vođe, političare. U sociologiji, karizmu kao jednu od temelja vlasti je precizno razradio njemački sociolog Max Weber. Naime, po njemu ona označava iznimne osobine ili sposobnosti koje sljedbenici pripisuju i priznaju vođi, a na kojima vođa temelji svoju moć. Jasno, vlast nad njima. Oprimjerio je tezu s predvodnicima lovačkih hordi, vjerskim vođama, umjetnicima, sudcima, kraljevima i političarima. Takva vlast je, dakako, suprotna birokratskoj. Takvu vlast nužno potiču društvene krize, te se ne temelji na razumu i pravilima, već na emocijama. Kada bi je trebali opisati: osobna je, nestabilna i ne zahtijeva veću naobrazbu odnosno intelektualne interese sljedbenika. Održiva je samo za života karizmatskog vođe.
U mnogim religijama se vjerovalo da božanstvo daje pojedincima (poglavicama, kraljevima) tajne supermoći koje onda oni koriste na dobrobit svog plemena ili naroda (što je rijedak do endemičan slučaj). U slučaju da ne uspiju, karizma im prestaje. Kao pojam/ideja se pojavila u judaizmu i kršćanskoj tradiciji. U Starom zavjetu su npr. karizmom bili obdareni veliki suci, kraljevi i proroci. Novi zavjet pak karizmu označava od Boga dane milosti i darove Duha Svetoga: oni uključuju mudrost, znanje, vjerovanje, proroštvo, iscjeljivanje bolesnih i čudnovata djela. Te se milosti i darovi koriste za služenje zajednici. (Of course! za silni novac, uglavnom).
I za kraj, moram svojim iskustvom isproblematizirati ideju karizme: naime, kako je kao ideja metastazirala u svakodnevnom govoru, mnogi je mijenjaju s proročanstvima raznih oblika kojima se obraćaju ne bi li pojasnili svoje izostanke ljubavi, sreće, uspjeha i nažalost - zdravlja. Taj podskup nerijetko čine ljudi duboko razočarani znanošću i znanjem (valjda jer ga nisu morali prisvojiti, opravdati, njime zaraditi), a nerijetko su na priču jednostavnog objašnjavanja svijeta nakačeni sami umjetnici (problem nisu oni nego sve češće izlišno obrazovanje koje stječu, a koje gasi kritički duh, mišljenje i proaktivnost). Tragična, tužna i besmislena je to antiintelektualna situacija u kojoj živimo jer to i takvo malograđansko praznovjerje zaista vodi u nove, mutirane oblike fašistoidne misli i prakse.