Gael García Bernal

Najpoznatiji meksički glumac o paralelnim životima, filozofiji, intimnim i profesionalnim ulogama

21. lipanj 2022.

Fotografija: Boris Kovačev/CROPIX

Od ranih dana posvećen je društvenom aktivizmu. Nedavno je snimio angažirani dokumentarac o posljedicama klimatske krize u Meksiku pod nazivom "El Tema". Između ostalog, protestirao je i za prava Zapatista, borio se za prava izbjeglica...

Simpatičan. Drag. Pristojan. Uviđavan. Duhovit. Autoironičan. Talentiran. Pametan. Nisam dugo radio ovako relativno kratak intervju u kojemu sam od početka osjećao uvaženost, ozbiljnost, opuštenost i ugodu u isto vrijeme. Možda se i ne trebam toliko oduševljavati – ipak se radi o zaista realiziranom, iznimno uspješnom glumcu kojemu su takva ponašanja inherentna. I tako to i bude. Gotovo uvijek ili barem dovoljno često, ljudi takvog kalibra ne rade probleme oko razgovora, toplo i srčano odgovaraju, nemaju "niskobudžetne" komplekse. No, dosta mojih impresija. Kako se predstavlja ovakvu glumačku veličinu? Gaela Garcíju Bernala? Glumca koji gotovo pa da nema "promašenu" ulogu? Pa jednostavno, divljom nearbitrarnom selekcijom njegovih radova koji su oduševili kako njegov "domaći" tako i ovaj – globalni svijet. Istaknimo neke od "najrelevantnijih" uradaka: "Pasja ljubav" Alejandra Gonzáleza Iñárritua, "I tvoju mamu također" Alfonsa Cuaróna, "Loš odgoj" Pedra Almodóvara, "Umjetnost sanjanja" Michela Gondryja te niz drugih filmova poput "Ne", "Neruda", "Coco", nedavni film M. Nighta Shyamalana "Stari", serije "Mozart u džungli" i "Stanica jedanaest" te sada već kultnu ulogu mladoga Che Guevare u "Dnevnicima s motocikla" koji ako niste, obavezno pogledajte. Razgovarali smo dan nakon njegova gostovanja na jednom od najljepših projekata zagrebačkog HNK "Filozofski teatar" koji je predano vodio filozof Srećko Horvat. Bio je ovo posljednji Filozofski teatar za koji se nadamo da će svoj život naći na nekoj drugoj lokaciji u gradu – jer nam je prijeko potreban, jer zbog njega ovi vjetrovi palanke (bar ne tren) postaju podnošljiviji.

Na Filozofskom teatru ste dosta govorili o filozofiji, ljudi su vas ispitivali o vašim stavovima, uvjerenjima. Želim vas pitati koje su vas kazališne škole i teorije ponajviše formirale?

- Školski sam primjer studenta glume i toga što dramske škole mogu učiniti svojim učenicima. Na školu sam došao nakon što sam zapravo odrastao u kazalištu kao dijete glumaca. Rano sam se počeo baviti glumom i shodno tome sam mislio kako zapravo vladam tim poslom. Za mene je to djelovalo kao dosta jednostavna stvar. Nisam vidio nikakve komplikacije u pozadini. I onda se dogodilo ono što sam najmanje očekivao – potpuno su me dekonstruirali. Imali smo puno satova govora i puno fizičkog rada. U trenucima kada smo radili na akcentima i naglascima mi je bilo dosta teško, jer je bilo na engleskom jeziku s obzirom na to da očito nisam imao dobru "gimnastiku" jezika za engleski jezik. Posebno je to bilo zanimljivo jer sam znao, odnosno imao svijest da na španjolskom mogu gotovo bilo koji naglasak reproducirati, odglumiti, "skinuti" ako želite. Svi naglasci mi pripadaju: od Kolumbije, Čilea, Kube, Španjolske, Meksika. Ipak, engleski jezik sam savladao i tu se posebno moram osvrnuti sa zahvalom na školu koja je to omogućila.

image

Fotografija: Boris Kovačev/CROPIX

Stanislavski, Grotowski, Čehov....?

- Vrlo površno. Nije im to bilo u fokusu. Istina je, na kraju se sve svodi na tijelo i na glas, a možda bitno manje na razne izvanjske ili unutarnje (nad)motivacije. U Engleskoj postoji jedan dosta jednostavan model: Just do it!

Što vam se čini još uvijek nedohvatljivim u glumačkom poslu? Postoji li još koje polje, oblačić, san koji želite dotaći u tom pozivu?

- Počet ću od vjerojatno suprotnog principa: noćne more jednog glumca. A to je da te netko tek tako ošamari na sceni. Kada netko odluči ne dopusti pa i lošem vicu da živi, taj trenutak kada se probije četvrti zid. To zaista jest nešto najgore što se može dogoditi glumcu. Raj, s druge strane bi za mene bio gubitak ideje autorstva, iskustvo rada u zajednici koje bi moglo biti zaista transcendentalno, ali bez te "dodane" vrijednosti – autora.

Puno paralelnih stvarnosti, puno istih uloga kroz različite ljude ćemo rekreirati kroz naš život, i o tome ste govorili... Da nam to daje i umjetnost, i život sam. Spomenuli ste da ste bili puno puta otac, npr... Koja je to intimna, a i profesionalna uloga koju niste dobro odigrali?

- (smijeh) Taj odgovor ću sačuvati za terapeuta. A glumačke uloge koje nisam dobro napravio su bile svakako one kada se nisam zabavljao, koje nisam kreirao s užitkom, a to onda valjda vrijedi i za život, odnosno – sasvim se sigurno aplicira na život kao takav. Za to sam jednim dijelom odgovaran ja, a jednim dijelom je odgovaran kontekst u kojemu bih se našao. Ljudi koji rade s boli, iz boli, ljudi koji misle na staromodan način da samo kroz bol možemo dosegnuti umjetničko ˝stanje˝ ili umjetničku izvrsnost u potpuno su promašenoj priči, rekao bih. S tim stavom i praksom se ne mogu spojiti te ni na koji način povezati. Za mene ta cijela priča mora biti barem na jednoj razini zabavna i ispunjavajuća. Osobno ne volim kada ljudi, da bi došli do nekakvih emocionalnih stanja, krenu u autodestrukciju, da bi se na kraju netko derao na njih, npr. redatelj ili kapitalizirao na njihovoj boli, što već sama industrija po sebi radi.