Nema više tajni, nema više šutnje", najava je novog "eksplozivnog" dokumentarca "Britney vs. Spears" koji detaljno istražuje skrbništvo nad pjevačicom koje je pokrenulo cijeli internet u posljednjih godinu i pol. Slučaj Britney Spears jedan je od najkontroverznijih u novijoj popularnoj kulturi i obuhvaća teme poput mentalnog zdravlja, toksičnih obiteljskih odnosa, financijskog iskorištavanja, zlostavljanja i mnogih drugih. Šokantan primjer 13-godišnjeg skrbništva koje je nad Britney imao njezin otac Jamie Spears, a koji su svijetu razotkrili njezini fanovi u online pokretu Free Britney, već je bio tema nekoliko dokumentaraca; "Framing Britney Spears" The New York Timesa, "The Battle for Britney: Fans, Cash and a Conservatorship" BBC-a, CNN-ov "Toxic: Britney Spears’ Battle For Freedom" i Huluov "Controlling Britney Spears". "Britney vs. Spears" u produkciji je Netflixa i upravo je u utorak, 28. rujna, došao na tu streaming platformu, režirala ga je Erin Lee Carr, a donosi ekskluzivne dokumente koji "dosad nisu viđeni".
Britneyinu "situaciju" pratim već neko vrijeme, što kao novinarka, što kao njezina obožavateljica i s jedne strane želim pogledati novi dokumentarac - što ću vjerojatno i napraviti - ali isto tako osjećam se pomalo posramljeno još otkad sam u teaseru čula dio glasovne poruke koju je Britney ostavila svom odvjetniku 2009. Teaser mi se pojavio u feedu na Instagramu, a samo par skrolova poslije došla je i nova Britneyina fotografija u kojoj objavljuje kako se zaručila s dugogodišnjim partnerom Samom Asgharijem. Osjećaj je to duboke neugode, kao da sam učinila nešto jako pogrešno, što nisam smjela - recimo, slušala kako netko ogovara blisku prijateljicu i nisam ništa rekla, a onda sam je srela idući dan i šutjela. Imam li ja pravo slušati njezine govorne poruke odvjetniku? Trebam li pročitati pravne dokumente koji otkrivaju njezin odnos s ocem i ostatkom obitelji da bih je podržavala? Je li potrebno toliko otkrivati intimu osobe samo kako bismo zadovoljili svoju znatiželju? Jesmo li imalo bolji od paparazza i tabloidnih novinara koji su je posramljivali i razvlačili po naslovnicama, zbog čega je na kraju i doživjela slom 2007. te završila pod skrbništvom?
Jedna od posljedica skrbništva nad Britney, koje traje već 13 godina, je da ona nema pravo javnog istupanja, odnosno razgovaranja s medijima, davanja izjava i intervjua. Naravno, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da ona sama nije, anonimno, poslala neke dokumente istraživačima koji su radili na ovom ili nekim drugim dokumentarcima, ali sudeći prema njezinom postu na Instagramu te nekim izjavama njezinog zaručnika, to se nije dogodilo. Također, neki su "izvori bliski Britney i obitelji" ispričali američkim tabloidima "kako se sad osjeća" i što se događa iza kulisa.
"Plakala sam dva tjedna i još uvijek ponekad plačem. Uvijek se spekuliralo oko mog života, uvijek su me osuđivali, vrijeđali i sramotili u medijima. I još uvijek se to događa", napisala je u ožujku Britney kao reakciju na dokumentarac "Framing Britney Spears". Njezin je zaručnik istaknuo kako sve zasluge za skretanje pozornosti na njezin slučaj idu pokretu "Free Britney".
"Dosadašnji dokumentarci ostavili su gorak okus u ustima. Nadam se da će ovaj imati poštovanja", napisao je Asghari.
U traileru je, između ostalog, prikazana izjava Adnana Ghaliba, paparazza koji je bio u vezi s Britney negdje na vrhuncu njezina sloma, koji govori kako "nikad nije imala nekoga kome bi mogla vjerovati, ni mamu ni tatu". Zamislite da se snima dokumentarac o vašem životu i u njemu sudjeluje vaš bivši/a, s kojim ste bili par mjeseci u najgorem razdoblju svog života i najradije biste zaboravili i njih i tih nekoliko godina. Ne samo to, nego je on jedan od glavnih sugovornika, a vi nemate mogućnost ispričati svoju stranu priče. Zamislite da cijeli svijet odjednom ima pristup vašim privatnim telefonskim razgovorima starima deset i više godina, a vi ne možete napraviti ništa u vezi toga.
Jasno da javne osobe imaju drugačija prava na privatnost od onih koji ne rade takav posao, jasno je i da kao fanovi osjećamo svojevrsnu povezanost s Britney i drugim slavnim osobama i zbog toga mislimo da imamo pravo na uvid u njihove živote, no gdje povlačimo granicu? Je li u ovome važna namjera - za koju možemo pretpostaviti da je dobra, recimo one obožavatelja i autora dokumentaraca - ili posljedica? Jer iako su autori filmova imali namjeru rasvijetliti kontroverzu oko njezina slučaja i u tome su djelomično uspjeli, to je svejedno rezultiralo njezinim osjećajem srama, povrijeđenosti i neugode.
Slučaj Britney i pitanje moralnosti objavljivanja intimnih detalja o životu zvijezda nije jedini, ali je jedan od rijetkih koji se odnosi na živu osobu, s obzirom na njezinu specifičnu situaciju.
Primjerice, sličan sam osjećaj neugode imala gledajući "Kurt Cobain: Montage of Heck", film Bretta Morgena o frontmenu Nirvane iz 2015. U više od dva sata, redatelj je prezentirao intervjue s Kurtovom partnericom Courtney Love, kćeri Frances Bean, njegovim kolegama iz benda, drugim prijateljima i obitelji, a prvi su put prikazane i neke zaista intimne stvari iz njegova djetinjstva i kasnijeg života obilježenog boli i depresijom koja ga je kasnije koštala života. Npr. stranice Kurtova dnevnika, s crtkarijama i duboko intimnim zapisima, neki čak iz vremena adolescencije, a neki kasnije. Dok se to prikazivalo, netko je u pozadini govorio o tome kako se Kurt teško nosio s pažnjom medija koju je prezirao i bježao je od nje, pokušavajući čuvati sebe i svoju obitelj od toga. Dok sam to slušala, duboko pogođena, shvatila sam da istovremeno čitamo dnevnik preminulog čovjeka koji praktički nije mogao izdržati zadiranje u privatnost. "Ovo nije u redu", pomislila sam. Došli smo preblizu. Da se razumijemo, film je sjajan, zaista je potresan, intiman i kvalitetno napravljen, ali u jednom je trenutku samo bio previše.
To je jedan od razloga zbog kojih nikad nisam pogledala "Amy" Asifa Kapadije. Također hvaljen, nagrađivan i must see za sve Amyjne fanove, ali kroz nekoliko tekstova o filmu i dojmova ljudi koji su ga gledali, zaključila sam da se ne bih osjećala dobro gledajući to. Amy je također patila tijekom života zbog načina na koji su je portretirali u medijima, kao i zbog uplitanja u njezin privatni život, a jedini način na koji se znala nositi s time bile su ovisnosti. Tragično preminuli Michael Hutchence, Heath Ledger i Whitney Houston, između ostalih, također su dobili svoje posthumne dokumentarce u kojima se njihov život analizirao do najmanjih detalja. O dokumentarnim i igranim uracima koji se bave životom princeze Diane da se ne govori, teško bi ih bilo pobrojiti. Oni koji ih snimaju i koji ih gledaju u suštini su isti - fanovi, ljudi koje iskreno zanima što se događalo iza kulisa da je dovelo do tako tragičnog kraja. No, i dalje ostaje pitanje je li to iskaz poštovanja ili grubo kršenje prava na privatnost, ne samo osobe u pitanju, nego i njezine obitelji.
Britney je poseban slučaj jer se ipak radi o živoj osobi koja pokušava vratiti kontrolu nad svojim životom. Danas svi pričaju o tome kako su se mediji tijekom 00-ih nepravedno odnosili prema Britney, prateći svaki njezin korak, osuđujući je kao majku, izrugujući njezin izgled... Ukratko, aktivno radeći na njezinom padu, koji su onda također detaljno popratili. No, kako bismo nazvali ovu situaciju, gdje se o njoj u godinu dana snimi pet dokumentarnih filmova?
Naravno da su dokumentarci u neku ruku pomogli u tome da se stvari pokrenu - njezin je otac pod pritiskom javnosti konačno odlučio samostalno odstupiti kao njezin pravni skrbnik pa iako je čeka još dugačak proces, Britney će vjerojatno dobiti slobodu. I tek ako ona odluči podijeliti svoju priču sa svijetom znat ćemo što se zaista događalo iza zatvorenih vrata. Ovako su to sve nagađanja koja mogu biti točna, ali i ne moraju. U svakom slučaju, za njezino bi mentalno zdravlje vjerojatno bilo najbolje da joj svi damo malo prostora i toliko željene slobode, umjesto da je promatramo kao životinju u zoološkom vrtu - sažalno i iza sigurne ograde.
