Nakon završetka školovanja za snimateljicu u Nacionalnoj školi za film i televiziju (NFTS) u Ujedinjenom Kraljevstvu, Nanu Segal snima igrane i kratke filmove, koji su osvojili mnoge nagrade na filmskim festivalima diljem svijeta (Cannes, Bafta, Rhode Island). Nedavno je završila snimanje filmova "Emily" u režiji Frances O‘Connor i "Hoard" Lune Carmoon. Radila je kao snimateljica na Oscarom nagrađenom filmu "Bohemian Rhapsody". Snimila je TV serije "A spy among friends" i "Guilt", za koju je dobila nagradu Kraljevskog televizijskog društva. Snima i reklame za tvrtke kao što su Somesuch, Rattling Stick, Biscuit, Friend i Smuggler. Razgovarali smo na Ponta Lopud Festivalu.
Kada razgovaramo o ovom trenutku u kojem živimo, ne mogu ne primijetiti da su gotovo "svi" snimatelji, svatko fotka, snima, a neki od njih i zarađuju na tome - zbog njihovog učinkovito osmišljenog "talenta" koji uspijevaju i naplatiti (influenceri). Kako se kao profesionalna snimateljica osjećate u vezi tog, nazovimo ga, "fenomena"?
- Iskreno, ne razmišljam o tome. Moj posao je uvelike drugačiji od hvatanja kadrova nerijetko svakodnevnog života. Naime, moj zadatak je da interpretiram redateljsku viziju, dok paralelno s njim surađujem ne bismo li što vjernije predočili scenarij. Mislim da je to uvelike drugačije od onog što influencer radi.
Rekli ste da ste interpretator. Možete li mi pojasniti na što ste točno mislili? Većina snimatelja se u nekom trenutku odrekne svog "umjetničkog" i počne se razumijevati tek kao tehnički aspekt određene produkcije.
- Mislim da je snimanje art forma i smatram da je važan taj neizbježni tehnički aspekt u snimanju. Osobno vjerujem da je za snimanje osobito važno kako te zabilježene slike koristiš i kako surađuješ s timom: redateljem, glumcima, kostimom, šminkom. Tehnologija je tu tek da pomogne. Kao što je onomad piscu bilo važno da ima olovku i papir, a danas ima laptop. Kamera, objektivi, svjetlo su tek alati koje koristimo, ali to svakako nije esencija snimanja.
Jeste li ikada željeli postati redateljica? Tinja li ta želja negdje?
- Ne, nikada. Mislim da je to zato što volim raditi s glumcima te gledati što rade pred kamerom i što rade s redateljima. Nikada nisam željela, dapače suprotno. Željela sam uvijek biti sa strane i gledati kako se taj odnos otvara i razvija te naći način kako to "uhvatiti". Mislim da je to vrlo svet i privilegiran odnos.
Što je vaša "filozofija" o tome što je danas "snimanje"? Kako ga valja promišljati?
- Rekla bih, vrlo načelno, da više volim onu kinematografiju koju osjećaš spram one koju tek "vidiš". Mislim da je moćno osjećati nešto, bilo što u odnosu na film. Volim imati jednu cijelu malu seriju odluka koje stvar čine smislenom.
Koja i kakva je odgovornost snimatelja? "Intoksicirani" smo filmskim scenama: ljubavi, načinima na koje se trebamo ophoditi, kako se trebamo provoditi. Dakle, odgovornost je zaista velika...
- Slažem se. Trudim se pristupiti svakom projektu na svjež, nov način. Svaki projekt je prazna ploča, ali ujedno i svoj svijet. Nikada ne znamo kako će se što razviti. Odgovornost tu onda oscilira.
Kako je biti žena u takvoj industriji, u specifičnom poslu koji je dominantno muški?
- Na početku o tome uopće nisam razmišljala. Išla sam korak po korak. Retrospektivno gledajući uviđam da je bilo puno seksizma. Pogotovo onog seksizma koji nije vidljiv na prvu, onog koji je za mnoge oči nevidljiv. On je strukturalno i sistemski dobro posložen. Sada znam da sam bila povremeno i manje plaćena, a svakako da sam imala ponešto drugačije prilike. Rod je i dalje problem u tom dijelu industrije. Na funkciji direktora fotografija je donedavno bilo tek tri posto žena. Elitistički je to krug. Veliki je problem pitanje raznolikosti unutar zajednice.
Gotovo je jasno da ste slobodnjak. Kako je to biti u ovom "hiperzasićenom" trenutku u filmskoj industriji? Što za vas danas znači biti freelancer?
- Na početku je to bila jedna iznimno nestabilna odluka i pozicija. Međutim, kada se malo uhodaš i etabliraš svoj rad, freelancerstvo može biti jako zabavno. Imaš više samokontrole, odnosno kontrole nad onim što radiš.
Autorefleksivno pitanje: Zašto ljudi u projekte zovu baš vas? Koji je vaš "potpis"?
- Nemam pojma, ali moguće zbog mog interesa prema naturalističkoj estetici. Tu mi se čini da leži moja strast i onda kada redatelji pogledaju moj rad, shvate da upravo to žele. A i otvorena sam različitim estetikama i žanrovima. Ipak, uvijek se vraćam naturalizmu.
Što je najizazovnije snimiti?
Sve što zahtijeva prirodno svjetlo jer ono obično kratko traje. Ti aspekti se ne daju ispregovarati ni s kim. Ne pomaže ni novac ni ništa drugo na što smo navikli.
A najjednostavnija stvar za snimati?
Glumci s kojima voliš raditi, koji ti imponiraju i kojima dobro stoji prirodno svjetlo. Angažirano lice je najljepše.
Što je lijepo?
Kada imate glumca ispred kamere koji ostvari lijep, slobodno mogu reći, ljubavni odnos s kamerom.
Što to zapravo znači?
- Emocionalni odnos. Ti kao snimatelj jesi kamera, tako da što god glumac radio izvedba prelazi preko kamere.
Morate stvoriti intimnu vezu u tom profesionalnom trenutku?
- Da. Ako glumci imaju to povjerenje, onda će se potpuno opustiti...
Vi kao snimateljica ste i vidljiva i nevidljiva izvođačica, suigračica tog procesa?
- Da, volim biti nevidljiva, ali u kontroli. U potpunoj kontroli a da oni mogu imati svoj prostor.
