Prije otprilike pet godina, nevjerojatno zanimljiva žena neobičnog imena Natalia Irons počela se pojavljivati na Facebook feedovima Zagrepčana. Hrvatski modni svijet se instantno zaljubio: sa svojom je maltezericom Millom u nekoliko tjedana postala zvijezdom modnih editorijala. Ono što publika nije znala je da su se isti snimali usput, da je Natalia uvijek bila u vlastitim stylinzima, a da je, kako će sama reći, "moda malo zanima". Tko je Natalia, žena koja izgleda kao da je izašla iz tridesetih, savršeno stilizirana, savršeno elokventna? Ona je profesorica - ali onim najranjivijim skupinama, migrantima i izbjeglicama, onima koji dolaze tražiti azil, domovinu, utjehu, utočište, državljanstvo, i to u Njemačkoj. Ljudima koji su pobjegli iz rata, nekad Sirijcima, danas Ukrajincima. Slučaj je htio da postanemo prijateljice, a fascinacija je tako samo narasla. Natalia ima zagrebačke korijene, živjela je u New Yorku, a već trideset godina živi u Berlinu, ali...
Je li Natalia Irons Berlinčanka, Zagrepčanka ili Njujorčanka?
- Berlinčanka definitivno. Da parafraziram Kennedyja - svi slobodni ljudi, gdje god živjeli, građani su Berlina - i zato kao slobodna žena s ponosom kažem "Ich bin eine Berlinerin". Osim što je Berlin, za razliku od drugih velikih gradova, geografski i demografski policentričan, on je mélange različitih životnih stilova. Ali hedonizam se osjeća u svemu – brunchevi vikendom, čitanje novina u kafićima, odlasci na buvljak… Berlinčani su poznati po tzv. "berlinskoj njušci", jer su bezobrazni i schlagfertig (brzi u odgovorima, op.a.) I svima govorimo "ti".
Kako je živjeti u Berlinu?
- Nikad nisam bila dio dekadentne ili techno scene, koje su jake u Berlinu, jer sam oduvijek više boemski tip za večere, ad hoc odlaske u kino ili u jazz club u jedan u noći u pidžami. To je moj insajderski Berlin. Omiljena mjesta su mi Literaturhaus u Fasanenstrasse, galerije, restorani na Ku’dammu i moj stan.
Moramo malo o stanu - to je senzacionalno uređen salonac u kojem si gotovo sve napravila svojim rukama, nije li tako?
- Stan je u berlinskoj četvrti Charlottenburg koji je nekadašnja jezgra Zapadnog Berlina; mi je zovemo "Kvart filozofa" jer su ulice dobile imena po njemačkim piscima i filozofima. Malo niže u mojoj ulici je most pod kojim je Liza Minnelli vrištala u "Cabaretu". Cijeli kvart ima nešto nostalgično. Za vrijeme lockdowna sam otkrila svoje građevinske vještine i zaista cijeli stan renovirala sama – od šlajfanja i lakiranja podova do farbanja vrata i zidova. Mislim da me to u tom periodu izolacije spasilo. Da me danas pitaš koji mi je najdraži dućan, rekla bih ti Bauhaus.
Kako tako savršeno govoriš hrvatski jezik? Što te veže uz Zagreb?
- Provela sam dio djetinjstva u Zagrebu, ali me za njega više vežu moje recentne posjete – volim njegovu opuštenost, sjedenje satima na ručku u restoranu Carpaccio.
Radiš s migrantima već dvadeset godina. Nikad taj posao nije bio u fokusu kao danas.
- Baš jako volim svoj posao i svjesna sam toga da sam, osobito kod izbjeglica, nakon niza institucija prva fizička osoba s kojom imaju intenzivni kontakt. Jedan integracijski tečaj traje sedam mjeseci i u tom periodu treba proći cijelo nastavno gradivo, a to je najefektivnije ako unutar grupe potičem autonomiju svakog učenika, ali istovremeno sukcesivno stvaram atmosferu mikro-obitelji. Rekla bih da moj fokus pored didaktike leži baš u tom osjećaju pripadnosti. Naravno da sam u međuvremenu senzibilizirana za interkulturalne nesporazume. Odgovornost je svakako velika i moj uspjeh ili neuspjeh će se pro futuro reflektirati na njihovom daljnjem životnom putu.
Žele li se migranti vratiti doma i koliko ih se zaista vrati?
- U početku se svi žele vratiti, ali većina ostane – najčešće zbog djece.
Možeš li usporediti migrantske krize prije i danas?
- U principu su sve migrantske krize iste – očajni ljudi koji prisilno napuštaju svoje domove. Ali da, postoje razlike u profilu izbjeglica koje su baš sada znatno vidljivije: iz arapskih zemalja, primjerice, češće su bježali najprije muškarci, a žene dolazile nakon par godina, dok iz Ukrajine bježe samo žene, djeca i starci. Nerijetka je i diskrepancija u edukacijskoj pozadini: gotovo svi Ukrajinci imaju visoku stručnu spremu. Kako su Ukrajinci koji dolaze u osobnim automobilima netipični profil izbjeglica, internaliziraju se razne teorije o ekonomskim migracijama, odnosno da Ukrajinci gotovo pa turistički dolaze u Njemačku. Mogu iz prve ruke reći da to nije točno: 2015. ili danas, to su ljudi koji bježe od rata i pametni telefon ili malo bolji auto ne bi trebali biti skandal. Način na koji netko bježi od rata ne govori ništa o njegovoj potrebi za pomoći.
Ne baviš se samo integracijom migranata, već i humanitarnim radom u slobodno vrijeme. Jedna od skupina kojoj pomažeš su berlinski beskućnici.
- Njemačka nema statistike o tome pa je administrativni broj beskućnika u Berlinu otprilike 3000 s rastućom tendencijom. Uz defetističke prognoze ove zime najviše će stradati oni na margini pa im dugujemo barem toliko da nisu i na margini naše svijesti. Postoje razne teorije o tome kako su beskućnici sami krivi za svoju nevolju, kako žele živjeti na ulici i ne žele pomoć. Ako mene pitate, to je izbjegavanje odgovornosti. Kad vidiš nekog u takvoj situaciji, valjda ne pomisliš kako si je sam kriv, već zahvališ nebesima što te nisu stavila na početak takvog niza okolnosti koji je te ljude do te situacije doveo. Iako je beskućništvo rezultat višemjesečnog ili višegodišnjeg procesa, onaj trenutak kad netko prvu noć boravi na ulici je ireverzibilna trauma. Nakon toga je slijepa ulica: socijalnu pomoć mogu dobiti samo ako imaju adresu boravka - u protivnom je ta procedura gotovo neizvediva birokratska trakavica. Preostaje im samo preživljavanje iz dana u dan. Također, postoje razlozi zašto mnogi ne koriste službene sisteme pomoći: recimo supružnici u prenoćištima rijetko mogu boraviti zajedno, kućni ljubimci su iz higijenskih razloga zabranjeni, a otprilike 50 posto beskućnika imaju "najboljeg prijatelja". Sram je također veliki čimbenik. Kako već 20 godina radim s migrantima i izbjeglicama, a u slobodno vrijeme opskrbljujem berlinske beskućnike i njihove pse – imam uvid u obje situacije. I nije mi jasno kako možemo sagraditi dovoljno azila za izbjeglice, financirati integracijske tečajeve, socijalnu pomoć, zdravstveno osiguranje i psihološku pomoć za njih, a ne možemo sagraditi azile za ljude koji žive na ulici i omogućiti im reintegraciju u društveni život.
Većina sugovornika mi tu odgovara kako beskućnici ne žele biti reintegrirani u društvo, ali ja vjerujem da bih nakon par dana na ulici bez najosnovnije higijene postala bezvoljna, nakon par mjeseci socijalno deprivirana, a nakon više godina i indiferentna prema tom društvu koje me ostavilo na cjedilu. Zanimljivo je i to da je velik broj beskućnika njemačke državnosti. Spekuliram da to ima veze s mentalitetom, migranti se više drže zajedno pa će prije prihvatiti rodbinu ili prijatelje na svom kauču.
Često spominješ pse?
- Zadnjih deset godina se intenzivno bavim spašavanjem napuštenih pasa i mačaka. Prestala sam brojati nakon tisuće. Ne mogu reći da me to ispunjava ili da zbog toga bolje spavam, jer što sam više u tome to sve više generiram osjećaj nesposobnosti da pomognem više. Osjećam da sam podbacila.
Kad te čovjek vidi, pomisli na Coco Chanel. Tvoj vizualni identitet je u nesuglasju s onim čime se baviš svakodnevno, iako je to dakako jedna od predrasuda modernog vremena - da aktivisti i profesori ne mogu biti strastveni obožavatelji mode, zar ne?
- Ne pratim trendove, ali moda je prominentni oblik komunikacije i sigurno tako komuniciram. Ako modu ne doživljavaš samo kao kulturno-antropološki fenomen i zanemariš njenu temporalnu komponentu gdje ona u trenutku u kojem se etablira u masama postaje gotovo svoj grobar, no ju promatraš ciklički, onda je moda kulturološki fenomen par excellence.
Dijete si umjetnika, koliko je to utjecalo na tvoj stil?
- Estetika mi je jako bitna, to je valjda u genetskom materijalu - oba roditelja su mi likovni umjetnici, a očuh i brat su glazbenici.
Je li tvoj stil oduvijek bio retro?
- To je česta zabuna - ja uopće nisam retro, samo favoriziram klasiku i ženstvenost.
Kako biraš odjevne komade?
- Prije je to bilo puno romantičnije: traganje po buvljacima i slično. Danas odem na net, kupim, trčim po kvartu i tražim gdje je moj paket, probam pa vratim. I onda ispočetka.
Veganstvo? Od kada i zašto?
- Već trideset godina iz uvjerenja. Ne prihvaćam da za moj jedan obrok neko biće ne samo umire, već i živi život prepun agonije.
Vjera? Kako o njoj s migrantima?
- "Ja znam da boga nema, ali zna li on to?" Cijeli život sam više - manje dio jednog emancipatornog kolektiva i religija me nikad nije privlačila. A što se vjere tiče, ateizam mi je prihvatljiva alternativa vjerovanju u transcendentno biće koje je vezano za koncept u kojem jedan bude ubijen da bi drugi živio: to bi onda bio omniprezentni i omnipotentni sociopat - Boogeyman u kojeg ja ne želim vjerovati. Većina u mojim razredima su vjernici, a kako su grupe najčešće heterogene, promoviram toleranciju i religiju kao privatni, intimni odabir umjesto da ona bude condicio sine qua non u odnosima i validaciji unutar grupe. Smatram to važnim i nikako se ne slažem ni s Dostojevskim ni Sartreom da je sve dozvoljeno ako nema boga – rekla bih da nas je povijest naučila da je upravo obratno.
Najveći luksuz i najveća strast?
- Kašmir i jazz.
Najveći ponos?
- Kad mi moja majka Heather kaže da sam predivno biće i zahvali mi na tome što sam baš nju odabrala za mamu.
Soundtrack u kabrioletu za vožnju po Berlinu?
- "Je crois entendre encore", Salvatore Licitra. Ali kad nemam goste, radije vozim Smart, to je savršen auto.
Što te živcira?
- Prodavači koji liznu prst kad mi daju vrećicu.
