Ovaj sam tjedan provela dva dana u redakciji, što nisam napravila već mjesecima. Uglavnom radim kod kuće i to već gotovo punih godinu dana. Na taj sam se ritam naviknula, više nemam problema s produktivnošću, čak sam možda i više produktivna na neke dane, a u kontaktu s kolegama sam relativno često preko Zooma. Ipak, ova dva dana na radnom mjestu bila su mi prava avantura. Nisam mogla zaspati večer prije zbog uzbuđenja, kao nekad prije odlaska na ekskurziju u osnovnoj školi. Sama činjenica da ću vidjeti ljude i s njima biti u interakciji bila mi je uzbudljiva. Uživala sam u razgovorima ne samo s kolegama s kojima sam inače bliska, nego i s onima koje ne znam tako dobro - možda im znam samo ime i eventualno funkciju, ali to nije ni bitno. Razmjenjivali smo stavove o aktualnim temama, išli po kavu za van i pozdravljali se u liftu. Moram priznati, nedostajalo mi je. Nisam ni znala da će mi ikada nedostajati ljudi koje zapravo ne poznajem, no čini se da nisam umislila da mi je život u ova dva dana bio ispunjeniji nego dane prije. Naime, sociolozi su još prije 40 godina prepoznali važnost površnih međuljudskih veza za naše općenito mentalno stanje.
Rad američkog profesora Marka Granovettera sa Stanforda iz 1974. naziva "The Strength of Weak Ties" ("Snaga slabih veza") pokazuje da je kvantiteta interakcije jednako važna kao i kvaliteta. Odnosno, da je normalno da se osjećamo bolje ako taj dan popričamo o vremenu s kolegom u liftu, razmijenimo rečenicu-dvije s konobarom koji nam donosi kavu i pozdravimo susjedu u kvartovskoj trgovini. Sve te stvari koje ne radimo već godinu dana zbog pandemije.
Koronakriza natjerala nas je sve da se fokusiramo isključivo na najbliže veze u našem životu - uža obitelj i najbliži prijatelji, točnije samo oni ljudi s kojima želimo biti u stalnom kontaktu i čuti se s njima preko video poziva. Svi drugi su "na čekanju".
"To su možda ljudi iz vaše zumba grupe, vaš omiljeni konobar ili vlasnici pasa koje susrećete u šetnji. Takve 'slabe veze' najčešće se događaju kad smo vani, nešto obavljamo ili sudjelujemo u nekoj aktivnosti. Ljudi su okrenuti prema povezivanju s drugima. Iskustvo prepoznavanja i dijeljenja razgovora s drugima, bez obzira koliko bilo neozbiljno ili površno,potiče osjećaj pripadanja zajednici i povezanosti. Također nam daje društvenu raznolikost, koja je važna za opću dobrobit naše psihe", kaže sociologinja Sanchita Saha.
Iako ste možda prezirali tzv. small talk prije pandemije, sad vam možda baš nedostaje taj razgovor o vremenu sa susjedom u prolazu.
U posljednjih godinu dana jednostavno smo okrenuti prema unutra - ne samo prema sebi, nego prema najužem krugu, no činjenica je da nam naši najbliži prijatelji - kojih uglavnom nemamo mnogo - obitelj i intimni partneri nisu dovoljni kontakti da bismo bili ispunjeni u životu, posebno da bismo se osjećali kao da pripadamo nekoj zajednici. Upravo te najšire, najpovršnije veze čine to. Primjerice, ako ste redovno išli u teretanu ili na neku sličnu fizičku aktivnost, poput treninga plesa, vjerojatno ste znali kako se neki ili svi ljudi u vašoj grupi zovu, otprilike što u životu rade i to je sve. Podijelili biste nekoliko rečenica o vremenu ili sličnim temama koje su vam zajedničke i to je bilo sve, ali nakon toga osjećali ste se dobro. Bilo bi glupo nazvati ih i pitati kako su; oni nisu naši prijatelji, ali su ljudi prema kojima smo prijateljski nastrojeni.
"Redovna interakcija s ljudima izvan našeg najužeg kruga daje nam osjećaj da smo dio zajednice, dio nečeg većeg", kaže socijalna psihologinja Gillian Sandstorm, dodajući kako bi nedostatak takvih odnosa mogao biti jedan od razloga što sve više ljudi vjeruje u teorije zavjere i priključuje se istomišljenicima na internetu, poput QAnona. Naime, tamo nalaze slične poveznice s drugima i osjećaju se kao da su dio veće zajednice. Problem s online grupama i društvenim mrežama je to što se ograničavamo samo na komunikaciju s ljudima koji razmišljaju baš kao i mi, zbog čega nismo izazvani da propitujemo svoje stavove i samo se sve više izoliramo.
"Puno istraživanja pokazuje da, ako razgovaramo samo s ljudima koji su poput nas, naša se mišljenja još više udaljavaju od onih drugih grupa. Tako funkcioniraju, primjerice, kultovi i terorističke grupe", kaže Susan Sandstrom.
Slabe veze u našem životu mogu utjecati i na posao, točnije naše profesionalno napredovanje. U istraživanjima koja su prethodila objavljivanju važnog rada, sociolog Granovetter još je sedamdesetih godina prošlog stoljeća ustvrdio kako je najviše ljudi koji su dobili posao kroz društvene veze to uspjelo ne preko ljudi iz svog najužeg kruga, nego baš onih najdaljih, najpovršnijih.
Razmislite - rijetko kad su vas za posao preporučili najbolji prijatelji. Najčešće je to bio kolega ili kolegica iz prijašnje tvrtke, suradnik s kojim ste radili kratko na jednom projektu i slično.
Uostalom, znamo već svi da bez networkinga nema ničega. A sad nemamo gdje upoznavati nove ljude, minglati, usput predložiti novi projekt, razmijeniti posjetnice... Teško je i napredovati, pogotovo ako ste na početku karijere. Manje su šanse da ćete oduševiti svoje nadređene, odnosno da će oni uopće primijetiti koliko naporno i dobro radite. Ionako je teško penjati se u hijerarhiji kad ste početnik, a u ovakvoj situaciji to je posebno izraženo. Sva komunikacija vrlo je formalna - isključivo mailovi i Zoom, gdje se ne možete baš ubaciti ako niste prozvani i ako nemate nešto korisno i važno za reći, zbog čega se možemo osjećati izolirano i usamljeno ako samo slušamo upute, a ne sudjelujemo u razgovoru.
Trenutno, nažalost, ne možemo puno toga napraviti kako bismo promijenili situaciju u kojoj se nalazimo. No, polako otvaranje i početak masovnog cijepljenja ulijevaju nadu. Nakon pandemije 1918. godine, stigle su "lude 20-e", prepune tuluma i raskalašenih zabava. Možda i nas to čeka - ponovno usputno upoznavanje ljudi na druženjima, minglanje bez posebnog cilja i puno kvalitetne i površne interakcije s drugima. Samo se još malo trebamo strpjeti.
