Staša Bajac, dramska spisateljica i filmska autorica, od nedavno se bavi i režijom i baš joj dobro ide. Dokaz tome je i posljednji u nizu projekata na kojem je radila s producenticom Mijom Bjelogrlić. U pitanju je provokativni dokumentarni TV serijal naziva „Ona se budi“ koji se bavi pitanjem rodne nejednakosti, kao i položajem i emancipacijom žena u Srbiji, promatrajući ih kroz svakodnevne i tipizirane uloge. Diplomirala je i magistrirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu te magistrirala narativni film i audio-vizualne tehnologije na UdK sveučilištu u Berlinu. Film „Vlažnost“, njen prvi dugometražni film koji je napisala s redateljem Nikolom Ljucom prikazan je na Berlinale Forumu, ACID Cannesu, festivalu u Sarajevu i donio joj dvije nagrade za najbolji scenarij. Autorica je scenarija i za dugometražni igrani film „Asimetrija„, koji je premijerno prikazan na Mostra Sao Paolo, a zatim u Trstu, FAF-u, Sidneyju gdje je nagrađen kao najbolji film.
Jedna je od scenaristica TV serije „Grupa“ koja je premijerno prikazana na Sarajevo Film Festivalu, „Državni službenik“, kao i spisateljica u TV serijalu „Žigosani u reketu“. U kazalištu Atelje 212 igraju dvije njezine hit predstave „Ovaj će biti drugačiji“ i „Ova će biti ista“. Trenutno se sprema režirati svoj prvi dugometražni film. I dok je serijal „Ona se budi“ probijao sve granice gledanosti i usijavao društvene mreže po broju komentara, ona je usprkos umoru koji može nastupiti samo poslije tako velikog uspjeha pristala odgovoriti mi kako se osjeća kad kaže „akcija“ i što radi kada joj je smrtno dosadno.
Dokumentaristički serijal “Ona se budi” posvećen nejednakosti između spolova privukao je veliku pažnju javnosti čitave regije. Kako je tekao sam proces od ideje od realizacije filma?
- Ideja za serijal je potekla od Mije Bjelogrlić, koja je željela napraviti nešto mainstream. Na sve ove teme postoji zaista mnogo tekstova i teorije, međutim žene i muškarci čije poglede na svijet i međusobne odnose treba mijenjati jednostavno ne čitaju tu vrstu literature. Od starta smo znale da želimo šarolik izbor sugovornica, kao i da ton mora biti razumljiv, direktan. Kada nam se pridružila direktorica fotografije Milica Cimi Drinić počeo je proces traženja lokacija koje su značajne, ali i atraktivne. Zezali su nas da gledamo prostore kao da radimo cjelovečernji igrani film, ali to je bio naš pristup od starta, da nije suho.
Činjenica je da je ova tema sve prisutnija u raznim oblicima medija, o njoj se raspravlja otvoreno i kritički, međutim što misliš ima li taj fokus efekta na društvo? Što su bili vaši izazovi po tom pitanju, koliko ste se trudile skrenuti pažnju onog dijela javnosti koji možda nije dovoljno senzibiliziran?
- Upravo je to bio naš glavni zadatak, da te razgovore premjestimo u prosječna kućanstva. Ideja nam je bila da napravimo serijal za ljude koji za sebe kažu da “ne vole feminizam” i koji imaju jednu potpuno pogrešnu sliku toga kako bi izgledalo to ravnopravno društvo za koje se borimo. Ili za ljude s kojima se možda ne poklapamo politički, koji misle da je to neko ljevičarsko blebetanje. Htjele smo objasniti da se nejednakost krije u svim onim nedoumicama i neuhvatljivim osjećajima nelagode koje svaka od nas nosi, a ne razumije da su posljedica patrijarhalnog sistema. Što se tiče sad nekog osobno odnosa prema umjetnosti, meni su najzanimljivije stvari koje uspijevaju biti napredne u formi i misli, a da su upakirane u nešto što je pop kultura, poput Elene Ferrante, Euforije ili Dine. Ali ne bih odbacivala važnost i hermetičnijih radova i teorije, jer su oni inspirativni za nas autore.
Postoji li neka od sugovornica koju ste htjeli u filmu, a koja je možda odbila eksponiranje u ovakvoj vrsti projekta? Koliko je bilo lako, odnosno teško doći do sugovornika?
- Vjerovao ili ne - nitko! Ni jedna, jedina žena, sve su bile oduševljene. Postoji nekoliko sugovornica čije rasporede nismo uspjele uklopiti u naše pa smo nažalost odustale, kao i teme koje nismo uspjele pokriti jer smo bile ograničene budžetom i formatom. Time je srušena još jedna predrasuda, a to je da smo sve prestrašene. Nismo, samo nemamo kome i gdje progovoriti.
U serijalu koristite baš dosta arhivskog materijala. Kako vam je pošlo za rukom da to sve prikupite?
- Ja inače nisam neki zaluđenik za dokumentarnu formu, ali obožavam Adama Curtisa i način na koji on koristi arhivu. Volim video kolaže, stare kućne snimke, VHS i super 8 estetiku, a uz to i razbijanje forme i sadržaj koji je vizualno raskošan. Mislim da to daje jedan novi nivo, jer iako mi govorimo o problemima s kojima se suočava suvremena žena u našem društvu, arhiva to širi dalje i dublje. Što se tiče pronalaska tih snimaka, to su sati i sati i sati beskonačnog gledanja svega i svačega, pa se u svakom pedesetom pojavi jedan zanimljiv segment. Na primjer, pogledala sam oko dvadeset izbora za miss, dok nisam našla djevojčicu u roza kupaćem čiju adresu i telefon voditelj izdiktira punoj sali starih muškaraca. Ako me pitaš za inserte iz naše kinematografije i filmske novosti, tu je prava čistila Mia.
Postoje li neki dijelovi koji nisu mogli ući u montažu, a vi mislite da su važni?
- Mi imamo oko dvadeset pet sati neiskorištenog materijala samo intervjua sa sugovornicama. To je jedno blago iz kojeg mi je teško izdvojiti nešto konkretno, jer je toliko toga važno. Međutim, nama je bilo još važnije da ti segmenti neprimjetno klize jedni u druge i da se epizode gledaju u dahu. Događalo se da netko kaže nešto toliko upečatljivo da tri puta premjestimo raspored epizode, samo da bismo mu našli mjesto. Ali desetine i desetine takvih su ostali lebdjeti i naposljetku nisu ušli u final.
Već se godinama bavite dramskih pisanjem i scenarističkim radom, kako vam je ovog puta bilo u ulozi redateljice? Jel’ vam bilo frka kada treba reći “akcija”?
- Smiješno mi je ovo što me pitaš, pošto sam veći dio snimanja provela s nekim zdravstvenim problemom zbog kojeg mi je bilo užasno teško vikati, pa je Cimi postala vođa snimanja, spasila me i uglavnom govorila tu čuvenu riječ. Naša ekipa je bila toliko mala da smo mi na setu bile i scenografi i kostimografi i rekviziteri i kuhale kavu. Svaki put kad vidim onaj kadar s Biljanom sjetim se micanja sto pedeset metalnih stolica iz sale Sava Centra. Ipak, u ovom konkretnom slučaju najobimniji dio mog rada je bio u montaži, s Olgom Košarić, jer se dokumentarci rade u montaži. Za koji mjesec režiram svoj prvi igrani film pa ćemo vidjeti hoće li mi biti frka. Svakako mislim da je to vrsta frke koja mene pokreće.
Što mislite o trendu da dokumentaristički film postaje sve popularniji žanr? Imate li neke favorite koje ste vidjeli u posljednje vrijeme, koje ne bismo smjeli propustiti?
- Najbolje što sam gledala prošle godine je "Wild, Wild Country". I naravno tko je propustio - kompletan opus spomenutog Adama Curtisa. On je jednostavno čovjek genije. Ipak, moje srce leži u igranoj formi.
S obzirom na vašu svestranost, gdje se najugodnije osjećate - kazalište, film ili televizija?
- Pa, kad provedem mjesece u svojoj sobi nad nekim tekstom, onda maštam o setu, poslije seta mi se šuti i piše roman, onda se radujem montaži, pa kad mi pozli od slika i klikanja, sanjam magiju tijela u prostoru koja postoji samo u kazalištu i tako u krug. Nisam sigurna da je išta od ovog nužno ugodno, jer, kao što i sam znaš, dok radimo na stvarima koje na kraju ispadnu dobre, ometani smo nedoumicama, greškama, umorom, nelagodom onog osobnog što ispliva… Tako da se možda najugodnije osjećam kad ležim u mraku, slušam muziku i fantaziram što ću sljedeće.
Kako vam se čini potez saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela iz Hrvatske da izađu s jedinstvenim cjenovnikom svojih usluga? Kako vam se čini naše tržište po tom pitanju?
- Reći ću ti iskreno - ja sam to čitala, križala se i podvriskivala od smijeha, jer smo mi miljama daleko od toga. Ne znam koliko se to kod njih poštuje u praksi, ali potez je maestralan. Ovdje u svijetu komercijalnih serija i dalje vlada jedan grubijanski odnos prema scenaristima, a osobito scenaristkinjama, kao da je to neki dio posla koji bi u principu mogao raditi bilo tko jer svi znamo tipkati po tipkovnici. A mi svi na to pristajemo, jer ako nećeš ti, onda će netko drugi, a ako je drugi nekvalitetniji, nema veze - popravit će glumci dok sjede u šminci. U kontekstu autorskih projekata odnosi su dostojanstveniji i zdraviji, međutim tu postoji drugi problem, a to je da bi se za bilo što dobila sredstva, mi moramo napisati scenarije, dakle da radimo za džabe. Pa ako se novci ne dobiju - nikome ništa. Prilično je to sve neuređeno i ma koliko pokušavali uspostaviti neka pravila, kad ti se ponudi posao, sve pada u vodu.
Kako ubijate dosadu?
- Pokušavam se sjetiti kad mi je posljednji put bilo dosadno. Možda ako sjedim na dosadnoj predstavi ili filmu, a ne mogu izaći zbog kolege koji igra? Tad uglavnom razmišljam što bih učinila drugačije. Ako imam slobodnog vremena, a nažalost s tim sam najtanja, trudim se otići na planinu, ili bar šumu - u Beogradu mi najviše nedostaje prirode. Generalno mislim da dosadu ne treba ubijati, važno je primiriti se i pustiti da se sve što se nagomilalo slegne.
I za kraj recite mi kakvog hashtaga još uvijek nema, a prijeko je potreban?
- Ma, pusti hešteg, zovu nas ulice, idemo napolje. Potpetice zveckaju, uzbuđenje djevojke trebaju.
