Čuli ste za SOLL? Ali ne znate što je, ili vas je zbunilo što sve može biti? Naime, Solla konceptualiziraju arhitekt Miro Roman i modni dizajner i vizualni umjetnik Silvio Vujičić. Soll živi na internetu, ali se fizički manifestira kroz svoj modni brend E.A. 1/1 A.I. U ovomu razgovoru pokušali smo približiti značenje i funkcije ovog brenda/projekta/dizajnera/clouda...ma, uostalom sve ćete saznati u sljedećih nekoliko minuta čitanja. Uvodne su riječi ponekad zaista suvišne kada se približavamo nečemu velikom, lijepom što tek pokušavamo "dokučiti" ili "dohvatiti".
Čini mi se zanimljivim za uočiti da kada se predstavlja projekt poput vašeg postoji pretpostavka antropomorfne karakterizacije, odmah se nekako na tu "priču" navezuje narativ o identitetu? Vaš je projekt tražilica, "oblak", slika, dizajner, umjetnik - tko je SOLL?
Miro: Ako želite znati tko je SOLL pogledajte video o SOLL - u na YouTube-u. Ono što je meni najinteresantnije kod SOLL-a je što njegov identitet živi kroz identitete drugih. On postaje dio Silvija, dio mene, tebe, nekog drugog brenda, ili objekta koji ga interesira. Soll posjeduje inteligenciju svih nas i ima umjetnu inteligenciju. Od brenda od E.A. 1/1 S.V. je uzeo sve podatke. SOLL voli skupljati. On se igra s big data-om i machine learningom. Kada se pitate tko je SOLL, to je u konceptu vrlo slično kao da se pitate tko je to BMW i Google. A to je komplicirana situacija jer postoji netko tko razvija motor, netko tko razvija branding, nekoga tko razvija dizajn. Ono što postaje interesantno je dati toj "kompleksnoj situaciji" ime jer onda to ime počinje živjeti neki svoj život. Mislim da je to suvremeni način pristupa ideji autorstva, karakteriziranju, i brandingu.
Meni je također zanimljivo da iz našeg trenutnog očišta takvo nešto djeluje bez premca suvremeno, ali valja se u istom trenu sjetiti kulturne povijesti (umjetnosti, književnosti, psihologije, sociologije) da autorstvo nije nužno singularno i/ili određeno. Autor je odavna "mrtav", može biti bilo tko, identitet je nadiđen. Naš identitet je odavna određen interakcijom s drugima. Mi, čini se, s novom tehnologijom nastavljamo iste stare obrasce? Čini li vam se da je tome tako?
Miro: To je apsolutno, po nama, ispravno. Otišao bih još korak dalje i rekao da ideja brenda dolazi od grčkih bogova gdje imaš deset ili jedanaest grčkih bogova koji su zapravo karakteristični profili nečega.
Silvio: Vratit ću se korak unazad kako bih pojasnio svoju suradnju s Mirom odnosno naše zajedničko stvaranje ovog lika – dolazi kroz dugu, višegodišnju komunikaciju. Dolazi kao naša zajednička potreba da nastane jedan lik koji je, sad ću govoriti u svoje ime, meni postao nužan da bih dalje nastavio s djelovanjem unutar modnog konteksta. To je potpuno drugačiji princip rada od onog koje iziskuje umjetničko stvaranje. I zato se nametnula potreba da kroz Mirovo znanje, moje arhive i drugu DATA-u on nastane. SOLL koristi sve fotografije i tekstove iz E.A. 1/1 S.V. modnog arhiva, sve tekstove koje su drugi napisali o mom modnom stvaralaštvu kao i sve titlove iz filmova koji su meni poslužili kao inspiracije - a sve kako bi sebe oformio.
Moda kao dugo vremena najisplativija primijenjena umjetnost opet zalazi u eksperiment s ovakvim projektima, prostijim rječnikom – kako se naplaćuje ovakav rad, koje su mu poslovne perspektive otvorene?
Silvio: Moda je oduvijek bila i virtualna. Ona oduvijek postoji u fizičkom i u virtualnom prostoru. Nekada smo oblačili bogove, danas oblačimo svoje avatare u virtualnom prostoru. Netko je nekad donosio odluke o tome koja i kakva odjeća će biti na pojedinom bogu, anđelu ili demonu, zatim smo kao umjetnici određivali odjeću na pojedinim likovima na/u slikama. Uzmite na primjer kraljicu Elizabetu II čija odjeća tako prikazana vjerojatno nije fizički postojala. Ili je postojala u naznakama za slikara. S bogaćenjem društva – sve više ljudi je moglo platiti takvu reprezentaciju unutar virtualnog prostora, dakle slike. Danas je moda ušla u sve pore društva jer puno ljudi može platiti ono što industrija želi prodati. Nalazimo se sve više u dvije realnosti, onoj fizičkoj i onoj virtualnoj, stoga postoje dvije potrebe za moje tijelo pa kupujemo digitalizirane predmete koji mogu aplicirati na sebe u obliku nekakvog "skina" ili 3D renderiranog predmeta. Danas se puno govori o toj "digitalnoj" modi kao svojevrsnoj inovaciji. Meni osobno to i nije nekakva osobita inovacija jer kao što sam ranije kazao, moda je uvijek i bila virtualna. Govorimo o mediju u kojemu je apsolutno sve moguće no unutar kojeg dizajneri prikazuju odjeću s elementima gravitacije planete Zemlje – zašto tekstil virtualne haljine pada u obliku draperije u tom virtualnom prostoru? Oponašanje naše atmosfere je odlazak u kič, a Metavers je po mom mišljenju njegova najveća prezentacija. Tu se ne konstruiraju prostori i tu se ne konstruira moda – već je to uglavnom loša reprodukcija postojećeg.
Miro: Slažem se, prvo i osnovno – moda je oduvijek bila virtualna. Oduvijek živimo s virtualnim objektima. Je li V. simfonija virtualni ili fizički objekt? Mi stalno pričamo o objektima jer je objekt vrijedan onoliko koliko priča u njega možemo staviti! Mi masterpiecima zovemo ona djela koja kroz povijest mogu putovati i prihvatiti razne narative na sebe. Mislim da je to jak moment – virtualnost objekata. "Digitalna" moda odbacuje cijelo jedno nasljeđe materijalnosti, narativa, cijeli jedan kulturni trenutak razvoja i želi biti moderna i suvremena, a zapravo samo radi "shortcut". Ono što mi sa SOLL-om želimo zadržati je materijalnost, tehnike, tkanine, ali im dati jedan twist kroz korištenje digitalnih tehnologija, machine learninga, big data-e. Da bi čovjek tome mogao pristupiti, mi gledamo na coding i programiranje kao na novi oblik pismenosti, kao jedan kulturološki moment s kojim možeš umjesto da barataš s jednim objektom, baratati s njih tisuće odjednom i zapravo – igrati se s njima i stvarati nove stvari.
Koliko je bilo teško povjerovati u sve te alate koji nisu dio vaših primarnih struka? Alate kojima se koristimo, ali je pitanje koliko ih zapravo razumijemo?
Miro: Problem današnjeg trenutka u tome je što ti alati: strojno učenje, big data, gledanje svijeta u smislu vjerojatnosti, kvantna fizika, matematika, editiranje gena su sve oblici kodiranja. Kodiranje kao koncept isto tako je tu oduvijek. Virtualnost je oblik kodiranja. Današnji problem je što se to kodiranje i cijela ta niša programiranja doživljava kroz inženjerstvo i program solving. Mi tu želimo napraviti "cut" i reći da mi mislimo o programiranju kao o novom obliku pismenosti. Algoritmi nisu toliko komplicirani ako čovjek razumije gdje je trik. S tehnikom se može igrati. SOLL uvijek dolazi iz nekog konteksta kako bi producirao objekte. Objekti dolaze iz različitih pozicija: iz pozicije materijalnosti, kulture, tehnologije, prirode i da se igra sa svim tim temama, a i tehnički dio se može odraditi, ako imate ideju o čemu se tu radi.
Silvio: Simbioza mene i Mire je interesantna utoliko što ja nisam modni dizajner, a Miro nije arhitekt.
