Glumačko veselje, to je to što se vidi u igri Denija Sankovića. Vidi se ljubav i predanost poslu. Neka mirna, ali snažna zanesenost - što djeluje kao da je u suprotnosti, međutim nije. Žive oči, glumačko tijelo koje preskače očekivane granice i dikcija koja na fin način koketira sa zamišljajem standarda hrvatskog jezika. Gledao sam ga u predstavi "Legitimacije" u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo u kojoj igra uz Lidiju Kraljić, Valentinu Lončarić, Ninu Sabo. Režiju potpisuje Morana Dolenc, dramaturgiju Anja Pletikosa (a ona je zaslužna i za skupljanje priča!), dok glazbu potpisuje Mark Mrakovčić.
Igrali ste u INK Pula, HNK Zadar, DRAMAPLUS, &TD Teatru u Zagrebu, Teatru Ulysses, HKD Sušak, HNK I.pl Zajca u Rijeci, kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, ali i u inozemstvu - StudioKSzinhaz u Budimpešti i u grčkom nacionalnom i regionalnom kazalištu Kozani. Reklo bi se da je solidno biti glumački freelancer – međutim, kako je zapravo biti "slobodnjak"?
- Imam zaista predivna iskustva i predstave iza sebe, kao i ljude, gradove i države koje sam na tom putu upoznao. Siguran sam da svi mi slobodnjaci imamo puno toga zajedničkog, dok s druge strane svatko ima svoje, individualne puteve i iskustva, te načine na koje se nosi s njima. Nekada ih kreiramo sami za sebe, a nekada nam ih drugi ponude i na nama je opet hoćemo li ih odabrati i učiniti svojima ili ne. Možda najbolja riječ koja bi opisala takav život jest neizvjesnost, koja može biti pozitivna i negativna. Nekada je uzbudljivo ne znati što će se sljedeće desiti, koja ideja će se roditi, koji projekt će te prizvati, u kojem gradu, državi i koliko dugo ćeš tamo provesti, no nekada je taj prostor neizvjesnosti neprivlačan jer nema čvrst temelj na kojem možeš stajati, što može povećati zabrinutost i tjeskobu. Mi nismo zaposleni i nemamo sigurna primanja svaki mjesec, stoga je bitno imati drugačiju vrstu opreza na financije što često zna biti stresno jer kada projekata nema, nema niti primanja, nema niti igre ni procesa koji su bitni za razvijanje glumca, posebno mladih, u ovom slučaju i mene s mojih 26 godina. Kada predstave koje smo kreirali ne igraju, one se ugase i više ne možemo računati na prihode od njihovih izvedbi, što mislim da je bio čest slučaj u ovo vrijeme pandemije. Naravno, biti glumac ne znači glumiti u predstavama, postoji toliko medija u kojima glumac može raditi, radionica koje može voditi, projekata koje može realizirati, ali ja trenutno govorim iz svog, većinom kazališnog iskustva. Ipak, to što sam "slobodnjak" me neizmjerno obogatilo i učinilo me hrabrijim čovjekom i umjetnikom stavljajući pred mene velike životne izazove kojima se i dalje radujem.
Što od vas traži ovaj posao, na svakodnevnoj razini? Kako se održava emocionalni, psihološki i fizički "pogon”?
- Traži strpljivost, organiziranost, povjerenje i hrabrost. Navikao sam “živjeti u koferu”, no ipak me to zna izmoriti. Potreba za domom je nekada velika, a nekada dom čini okolina u kojoj se nalazim dok radim. Vlastite rutine koje me ne vežu za posao teško je održavati. Putovanja me neizmjerno raduju, ali uz njih i uz neizvjesnost ovog posla teško je planirati privatni život. Isto tako, prolaženje kroz različite emocije i fizičke aktivnosti na probama zna biti iscrpljujuće, ali često je i oslobađajuće. Sve se to dakle, kao i procesi u kojima se nalazim, odražava na emocionalni, psihološki i fizički pogon. Najbolje se uči iskustvom i zahvalan sam što ga mogu stjecati. Svakodnevno plešem, to me uvijek posloži i centrira koliko god težak dan bio.
Kako se suočavate sa svojim nesigurnostima? Postoji li glumačka "alatka”?
- Grlim ih, ili bar nastojim! Nesiguran sam i nisam jedini, ali svijest o nesigurnostima ih čini lakšima za prigrliti. Svi imamo svoje nesigurnosti koje mogu dovesti do kriznih situacija, no upravo nam one mogu pomoći spoznati naše jake strane i potaknuti konstruktivno nošenje sa situacijom, iz čega možemo izaći osnaženi s vještinama koje nam mogu pomoći da se bolje nosimo s vlastitim nesigurnostima. One znače da nam je stalo, ali često čine da se osjećamo kao da smo sami s njima, kao da ih nitko drugi nema, ili kao da nikog oko nas nema. Opasne su kada nas znaju toliko zaslijepiti i odvesti putem kojim se kasnije ne znamo vratiti. Bitno je znati da nismo sami. Svi ih imamo. Svakodnevno. One su jednostavno dio nas. Bez nesigurnosti ne bi bilo sigurnosti. Stoga ih treba prigrliti i učiniti svojima, dati im ljubavi i vidjeti koliko nas zapravo hrabrijima mogu učiniti.
Kojoj vam je ulozi i iz kojih razloga bilo najlakše, a kojoj najteže prići, i stvoriti je?
- Teško je reći i izdvojiti kojoj je ulozi lakše, a kojoj teže prići. Svaka uloga i svaki proces iziskuju puno rada i istraživanja koji mene jako raduje. Koliko god je zahtjevno pristupiti nekoj ulozi, lako je ako je rađeno u zdravim okolnostima i s radošću. Nekada je fizički, nekada govorno zahtjevno, nekada emocionalno, a nekada sve troje. Spomenuo bih ulogu Marka u predstavi "Dobro je Ništa" u režiji Olje Lozice (Teatar &TD) koja je nastala kroz duboke emocionalne improvizacije. Bavili smo se temom depresije, kopali smo po sebi i svojim emocijama, istraživali priče, traume drugih ljudi i otvarali neke svoje što je bilo vrlo zahtjevno. Marko je osoba koja pati od depresije i nije svjestan toga. Proces je bio prekinut pojavom korone u Hrvatskoj, te je sve to skupa nosilo svojevrsnu težinu, no bez obzira na to, sve je bilo rađeno i završeno s tolikom radošću i jasnim ciljem, da je dalje bilo lako svakom izvedbom baciti se na takvo emocionalno putovanje uz čisto srce, sigurnost i potporu svih partnera, kolega. U predstavi "Sjećanja Gradova" u režiji Edvina Liverića (StudioKSzinhaz i HKD Sušak) imao sam priliku igrati više uloga, a naglasak je bio na jeziku. Predstava se izvodi na raznim jezicima: na mađarskom, hrvatskom, talijanskom, engleskom, njemačkom, a obiluje i dijalektima. Već na studiju sam shvatio da se osjećam ugodno skačući iz jedne uloge u drugu i to sam si ponovno dokazao u ovoj predstavi. S druge strane, uloga Jeana u "Nosorogu" E. Ionesca u režiji Lenke Udovički (Ulysses teatar) je zahtijevala veliku fizičku spremu i bilo je vrlo zahtjevno prolaziti kroz takav materijal i tražiti glumačka rješenja, kako bi preobrazba Jeana u Nosoroga, ne samo ona fizička već i mentalna, bila ostvarena. Volim izazove i količina radosti koju imam za sve uloge ne da težini da se iole približi pri njihovim stvaranjima i igranjima.
Je li istina da je na sceni (a možda i u životu) – najteže šutjeti?
- Kad utišaš jedan dio svojeg glumačkog alata, u ovom slučaju govora, sigurno počinješ više slušati druge dijelove sebe. Možda onaj koji šuti vješto sluša i obogaćen je većom prisutnošću od onoga koji aktivno govori, a ta veća razina prisutnosti nosi svojevrsnu težinu. Možda je ipak taj koji šuti odsutan i više čuje svoje misli, od onih koje su rečene oko njega. Ako se šutnja igra na sceni to je i dalje radnja koja iziskuje prisutnost glumca, drugačiju od onoga tko govori. Postoji toliko razloga šutnje i mislim da upravo oni određuju je li ona teška ili nije. Često su mi zanimljiviji oni likovi koji šute, od onih koji stalno govore, jer ne odaju riječima svoje misli već neverbalnim radnjama - tjelesnim jezikom koji je tajanstveniji i time primamljiviji. Meni je taj jezik jako interesantan. Šutjeti je teško i mislim da je u stvarnom životu šutnja često osuđena, no nisam siguran treba li uvijek biti.
Diplomirali ste u klasi velikog Rade Šerbedžije i Lenke Udovički – zanima me što ste o glumi naučili od njih, a što unatoč njihovim uputama?
- Koliko sam naučio od Radeta i Lenke, toliko sam i od svoje klase i presretan sam što od njih i dalje imam priliku učiti. Mi smo i dan danas poput neke kazališne obitelji kojoj se uvijek mogu obratiti. To me čini sigurnijim čovjekom i na tome sam neizmjerno zahvalan. Prošli smo zaista sve i svašta, a Rade i Lenka su nam podarili predivna kazališna i životna iskustva. Upoznali su nas sa svim vrstama umjetnosti, s divnim redateljima, glumcima, koreografima i umjetnicima i pokazali su nam kroz svoju pedagogiju, rad i iskustva, kako da kroz umjetnost i ljudskost njegujemo jedni druge. Kako da budemo angažirani i zainteresirani za stvarnost i za društvena zbivanja. Naučili su nas, citiram Radeta, da: “Svatko od nas ima toliko nevjerojatnih mogućnosti da pokaže svoje emocije, lice, geste i svoje skrivene tajne koje pripadaju samo nama i našem djetinjstvu.” Naučili su nas hrabrosti i kako učiti kroz glumu o filozofiji, mudrosti i životu. Da u sve ulazimo s čistim srcem i vjerom i da pronađemo vlastitu revolucionarnost u sebi i u društvu u kojem živimo, da stvari koje činimo budu relevantne i da je umjetnost zaista vječno traženje i propitivanje, kao i sama gluma.
Što su vaši ciljevi u glumi? Da pomognem, Stanislavski npr. govori da je cilj ono što dramska osoba (ne glumac) želi, hoće, traži... a to je nekada teško imaginirati?
- Kao što sam rekao, umjetnost je zaista vječno traženje, kao i gluma. Plivam njenim morima i gledam gdje će me ona nositi, jer se u njima osjećam ugodno i sigurno. Kroz glumu, likove, predstave, filmove i knjige učim o sebi, društvu, svijetu i to me ispunjava, slaže i čini zdravim. Glumac povezuje stanje u kojem se nalaze likovi koje glumi s vlastitim osjećajima i pogledom na svijet da bi mogao živjeti, tj. postojati na pozornici. Sposobnost imaginacije je nevjerojatna i jako bitna u procesu kreacije. Ona je most između glumca i karaktera kojeg utjelovljuje. Upravo imaginacija glumcu daje bogatstvo iz kojeg stvara osjećaje, misli, kretnje, život na sceni. Imaginirati je strašno uzbudljivo i svi to radimo već u djetinjstvu. Ja se često vraćam djetinjstvu i tamo pronalazim rješenja i odgovore do kojih je nekada teško doći, ali mašta je ipak nepresušna, koliko god ju je nekada teško pokrenuti. Nekada je dovoljno prošetati gradom i pogledati svijet oko sebe. Mikro momenti koje primijetiš u toj šetnji mogu te nevjerojatno inspirirati. Nije teško, samo treba biti znatiželjan, promatrati i obogaćivati imaginaciju koja će potom otkriti što lik kojeg utjelovljujemo želi, hoće, traži, na koji način i kako. Naravno, sve to pronalazimo i u tekstu kojeg lik izgovara, u vremenu u kojem postoji, u svijetu koji ga okružuje, u situaciji u kojoj se nalazi, u odnosu prema drugim likovima… Bitno je biti znatiželjan, istraživati poput nekog forenzičara. Danas imamo zaista puno izvora za prikupiti sve potrebito znanje, ali imaginacija je sposobnost kojom možemo zaista osjetiti život lika i utjeloviti ga na sceni na svoj autentičan način.
Predviđate li reakcije svoje publike? Zamišljate li kako vas čuju, vide?
- Vrlo je teško predvidjeti reakcije publike, svatko na svoj način doživljava događaje, situacije pa tako i predstave. U procesu, ako nešto zamišljam, onda je to scena na kojoj radimo ili koju igramo. Zamišljam likove, njihove kretnje, misli i titraje. Nikada se nisam zapravo bavio zamišljanjem kako me publika čuje, vidi. Prije bih rekao da se bavim njenim osjećanjem. Svaki dan druga publika dolazi u kazalište, nova energija koja bar malo pomakne igru glumca od prijašnjeg dana, zajedno s njime. Ta živost me uzbuđuje, komunikacija s publikom koja se uvijek nanovo rađa.
Zadnje ste igrali preobrazbu u Nosoroga, tu minijaturu posebno hvale – sjećate li se tog procesa, tog stanja u procesu?
- Uloga Jeana u "Nosorogu" E.Ionesca u režiji Lenke Udovički je jedna od najuzbudljivijih uloga koju sam imao priliku utjeloviti. Proces rada u kazalištu Ulysses je nevjerojatan, gotovo magičan, upravo zbog same lokacije. Izolirati se u prirodi, omeđen morem i raditi ono što najviše voliš je zaista blagodat koju je teško opisati, a gledati predstave u takvom ambijentu je čarobno, kao i cijela zajednica ljudi koja je tamo okupljena oko teatra. Proces je krenuo s probama u Zagrebu, a kasnije smo se preselili mjesec dana na Brijune i radili svakodnevno. Vrlo često treniram, od djetinjstva sam se bavio sportom, gimnastikom i plivanjem, potrebno mi je puno kretanja, a tome sam se posebno posvetio tijekom ovog procesa. Preobrazba Jeana u nosoroga od mene je tražila veliku mentalnu i fizičku izdržljivost. Moram priznati da je bilo jako iscrpljujuće, ali jednom kada sam uhvatio ritam, bilo je oslobađajuće igrati. Mene jako interesira pokret na sceni i drago mi je da sam se i u ovoj predstavi mogao njime baviti. Bilo je tu puno istraživanja o tome kako se nosorog kreće, kako se glasa i kako bi se čovjek koji se postupno pretvara u takvu divlju životinju ponašao, te na kraju krajeva kako kroz ljudsko tijelo utjeloviti nosoroga. Veseli me igrati se glasom i na to sam se također posebno koncentrirao u ovoj preobrazbi. Naime, radnja Nosoroga se odvija u malom provincijskom gradu u kojem vlada nepoznata epidemija koja zaražene pretvara u nosoroge. Takva apsurdna situacija nedvosmisleno postaje metafora o konformizmu i relativizmu koji, brišući granice dobra i zla, stvaraju plodno tlo za nastanak totalitarizama. Jean simbolizira nietzscheansku "volju za moć" fašističkih nosoroga, njihovu upotrebu snage i volje za zaobilaženje morala i povratak u iskonsko stanje prirode. Pretvaranje u nosoroga metafora je za gubitak individualnosti, priklanjanje većini i napuštanje ljudskosti koju je Jean svojom oholosti i neizgovorenim prezirom prema običnom čovjeku odavno izgubio. Sve to nagovještava njegovu metamorfozu u divlju, opasnu zvijer. Jean je antagonist Berengeru, glavnom protagonistu predstave i jedinom liku koji se ne pretvara u nosoroga i zadržava svoju ljudskost. Bilo je zastrašujuće igrati takvu promjenu mentaliteta, ali vrlo zabavno kako su često situacije u teatru apsurda prikazane na komičan način. Na kraju krajeva, kroz komediju i smijeh se najbolje progovara o najstrašnijim karakterima društva.
Trenutno radite s Anjom Pletikosom na jednom (polu)autobiografskom izvedbenom djelu – o čemu je riječ?
- "Legitimacije" su zamišljene kao izvedbeno putovanje koje se bavi osobnim pričama izvođača, njihovim oprostorenjem, taktilnošću i srži glumačkog senzibiliteta. Redateljica je Morana Dolenc, dramaturgiju i tekst potpisuje Anja Pletikosa, glazbu Mark Mrakovčić, a u predstavi glume Nina Sabo, Valentina Lončarić, Lidija Kraljić i moja malenkost. Ideja za predstavu nastala je na mjestu susreta između kazališta, lutkarstva, kazališta predmeta, psihoanalize i psihologije sjećanja, a glavni joj je cilj saznati kako od jednog predmeta, susreta ili događaja nastaju priča, sjećanje, emocija, temperament i pogled na svijet. Mi se tako reći eksponiramo publici sa svojim privatnim pričama iz prošlosti i sadašnjosti koje prožimamo kroz likove u predstavi. Mislim da je vrlo hrabro to što smo napravili i nadam se da će priče doprijeti do publike. Zapravo, siguran sam. Svatko ima neobična sjećanja, svatko je učinio grešku na neki način, svatko ima traume iz djetinjstva koje ga i dalje muče, ali nisu ih svi spremni podijeliti. Upravo to radimo na sceni i pokazujemo kako je život jedna velika pletenica - sve priče su povezane i svaki loši titraj u životu učinio je da se danas dogodi jedan dobar.
Daljini planovi, igre, snovi?
- Uskoro me čeka izvedba "Kabanice" prema tekstu N. V. Gogolja u režiji Vinka Radovčića. Također, predstava "Dobro je Ništa" koju sam već spomenuo igra u teatru &TD početkom listopada, a kasnije na Marulovim danima u Splitu. Potom radim na novoj predstavi prema tekstu E. Louisa: "Tko je ubio mog oca." Volio bih glumiti u filmu ili seriji. Nadam se da će se to jednom dogoditi. Zvučat će neobično, ali san mi je vidjeti plavetne kitove ili orke uživo.
Što čitate trenutno?
- Trenutno čitam poeziju Paula Eluarda s kojom uskoro nastupam u Opatiji i nanovo djela Eduarda Louisa.
Slušate?
- Velika raznolikost glazbe privlači moje uho i teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Glazba je za mene jedna od najviših umjetnosti, izbor za slušanje ovisi o danu i kako se osjećam. Današnji dan je obilježio Depeche Mode.
---
---
Gledate?
- U planu mi je gledati "Melankoliju" od Lars Von Triera. Obožavam filmove Wesa Andersona, Quentina Tarantina, njima se često vraćam. U iščekivanju sam filma "French Dispatch". Na Netflixu u zadnje vrijeme gledam najviše dokumentarce.
Što vas veseli/rastužuje?
- Vesele me životinje, priroda, more, zagrljaji, jednakost, prijateljstvo, cheesecake, spontane odluke, kreativnosti, ples, glazba, fotografija i dragost ljudi. (osjećam se kao da upisujem riječi u školski spomenar - eto i oni me vesele!). Rastužuje me mnogo ljudskih nepravdi, nehumanosti i sve što krade dušu, a čini mi se da je današnje vrijeme vješto krade.
U što se i kako zaljubljujete?
- U ranjivost, hrabrost, strast i iskrenost. I u prirodu, neprestano. Kako? Lako, često.
