Nestale države ("Extinguished Countries") prva je serija turističkih vodiča kroz države koje više ne postoje. Pokrenuli su je novinar Giovanni Vale i prevoditeljica Ivana Pogačić, talijansko-hrvatski par koji živi u Zagrebu. Cilj je, kako kažu, "istražiti što nam je zajedničko i koje su nam dodirne točke sa susjednim zemljama".
Posljednjih pet godina Giovanni Vale radi kao novinar (Liberation, Corriere della Sera…) i putopisac za nekoliko europskih izdavačkih kuća specijaliziranih za putovanja, te piše o Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Iz tog iskustva, kako kaže, razvila mu se želja da napiše nešto novo, nešto što još nije objavljeno. Ivana je samostalna prevoditeljica za engleski i francuski jezik, i trenutno žonglira između svojih prijevoda i rada na njihovom zajedničkom projektu.
Danas su pokrenuli crowdfunding kampanju za realizaciju projekta, pa ih tako i vi možete podržati i nabaviti svoj vodič na platformi Kickstarter.
Kako je uopće došlo do ovog projekta?
Ivana: Prije dvije godine, Giovanni i ja smo bili u Dubrovniku i pričali o lokalnoj povijesti, o Dubrovačkoj republici, o masovnom turizmu i kako je zapravo najpopularnija tura u Dubrovniku vezana za Igre prijestolja, a jednako zanimljiva i povijesno relevantnija bila bi tura o Dubrovačkoj republici. I onda smo se zapitali zar ne bi bilo super da postoje vodiči o zemljama koje više ne postoje, pomoću kojih možemo putovati kroz prošlost i koji nam pokazuju stvari koje dijelimo iz tog perioda, dodirne točke koje imamo sa susjednim zemljama – u pogledu arhitekture, gastronomije, tradicija, pa i riječi – što je meni bio najzanimljiviji aspekt s obzirom na to da sam jezičarka. I tu često navodimo primjer ručnika u Hrvatskoj, odnosno šugamana i peškira (pri čemu je ručnik slavenskog porijekla, peškir turskog, a šugaman mletačkog). Mislim da je to jedno veliko bogatstvo koje imamo baš zbog različitih utjecaja kroz prošlost na ovom području i da trebamo na to biti ponosni,i svakako više znati o tome.
Više od 400 intervjua je napravljeno?
Giovanni: Da, u posljednje dvije godine razgovarao sam s više od 400 ljudi, od Italije pa sve do Cipra. Radi se o povjesničarima, lingvistima, brodograditeljima, vrhunskim kuharima ili jednostavno lokalcima koji su s nama podijelili priče svojih regija i gradova, recepte, legende i tradicije iz tog doba. Mnogi od njih su i iz Hrvatske. Zapravo nije bilo teško naći ljude, jer ima toliko zanimljivih priča i svaki put kad bih pričao s nekim, ta osoba bi mi preporučila još pet drugih stručnjaka s kojima trebam razgovarati.
Čemu vas je naučio ovaj projekt?
Giovanni: Prije svega, puno toga o Mletačkoj republici. Mi nismo povjesničari, tako da kroz intervjue i mi produbljujemo svoje znanje i otkrivamo mnogo zanimljivih anegdota, ne samo o prošlosti, nego i o povezanosti prošlosti i sadašnjosti. Na primjer, nismo znali da u Istri postoji grad duhova – Dvigrad, kojeg su ljudi napustili zbog epidemije prije 4 stoljeća, i u kojem postoji desetak napuštenih kuća, s ruševnim trgom i crkvom… Ali ima stotine takvih iznenađujućih primjera.
Ivana: Na osobnoj razini, naučili smo kako raditi skupa, što je istovremeno bilo i lijepo i izazovno.
Koje su zanimljive, neočekivane dodirne točke spomenutih kultura?
Ivana: Recimo, jedan je primjer pašticada, koja se danas sprema u Veroni, u Dalmaciji, ali i na Krfu – i ima isti naziv (pastissada, pašticada, pastitsado). Recept malo varira, u Italiji koriste konjsko meso, u Grčkoj špagete umjesto njoka koje mi koristimo u Hrvatskoj.
Giovanni: Drugi primjer je priča o malvaziji koja dolazi iz grčkog mjesta Monemvasia. Tamo su Mlečani trgovali prije gotovo 1000 godina, našli su dobro vino i prvo su lozu donijeli na Kretu, a zatim na ostatak teritorija Mletačke republike. Tako je naziv Monemvasia evoluirao u Malvaziju.
Kako je zajednica reagirala na vašu ideju? Je li bilo sujete? Nacionalističkih reakcija?
Ivana: Pa od početka smo naglašavali da ovo putovanje nije ni nostalgične ni revizionističke prirode. Čak i ako se u vodičima igramo zamišljanja da Nestale države još uvijek postoje, cilj im nije slaviti pokojne povijesno-političke situacije. Upravo suprotno, cilj je pokazati što različite zemlje imaju zajedničko i kako one same tumače taj period na drugačije načine, kako bismo kroz to bolje razumjeli naše suvremene države i identitete. Ali istina je da smo na početku imali taj strah da će ljudi komentirati ma gle ovog Talijana koji piše o Mletačkoj republici i želi nas opet sve pokoriti, ali mislim da smo dobro objasnili zašto ovo radimo i koji su nam motivi, tako da nismo dobivali takve reakcije – ljudi su baš pozitivno reagirali na ideju, bili su zainteresirani razgovarati s nama i podijeliti s nama svoje priče, recepte, anegdote i to nam je bila dobra motivacija da stvarno ozbiljno krenemo u realizaciju.
Giovanni: Zato za svaki grad koji će biti u vodiču razgovaramo s lokalnim povjesničarima, arhitektima, vrhunskim kuharima, jezičarima, recimo na Krfu smo razgovarali s vrhunskim kuharom, u Šibeniku s mladim šibenskim povjesničarem i ljudima iz Tvrđave kulture, u venecijanskom getu s direktoricom Židovskog muzeja… Na taj način imamo pregled različitih perspektiva i vidimo kako aktualne zajednice doživljavaju i koriste nasljeđe Mletačke republike.
Koje krive predodžbe ova regionalna društva imaju o sebi? Što ste otkrili?
Giovanni: Mletačka republika prednacionalna je država, ali njezinu priču naučili smo kroz nacionalnu prizmu. Recimo u gradu Rovereto u Italiji postoji mnogo statua krilatog lava koje su izgrađene tek u 20.st, što znači da je simbol Mletačke republike (lav) kasnije korišten u pogrešnom kontekstu kao simbol Italije/talijanizma.
Ivana: Ovdje se dogodila ista stvar, samo obrnuta. Nakon fašističke okupacije Dalmacije i Istre, mnogo statua lava uništeno je jer su se tumačili kao simbol fašizma. Što nije točno, jer su oni zapravo bili simbol države koja je nestala više od stoljeća ranije.
Danas je prvi dan vaše fundraising kampanje. Koji su ciljevi, osim očitih – skupiti novac?
Giovanni: Osim očitog, cilj nam je i stvoriti zajednicu koja nas prati, kojoj se sviđa projekt, a i naći partnere za budućnost jer osim samih vodiča, u planu imamo i druge stvari. U svibnju ćemo ići biciklom od Venecije do Dalmacije, s istim ciljem pronalaženja priča koje su nam zajedničke, intervjuiranja lokalaca i promoviranja polaganijeg načina putovanja.
Koji je plan realizacije?
Giovanni: Crowdfunding kampanja traje do kraja ožujka, zatim ćemo 3-4 mjeseca dovršavati tekstove, ilustracije, dizajn knjige i slično. U jesen imamo završne radnje – uređivanje, prijevod i tisak knjige, a nakon toga prije Božića isporučujemo knjigu na engleskom i talijanskom svima koji su nas podržali za vrijeme crowdfunding kampanje.
A sada, da se vratimo na vaš poslovno – privatni susret. Osim što radite na ovom projektu, vas ste dvoje i bračni par. Kako je, pak, taj projekt krenuo?
Ivana: Upoznali smo se prije dvije i pol godine tu u Zagrebu, preko zajedničke prijateljice. Rekla bih da je to bio najlakši projekt na kojem smo radili. (smijeh) Nekako je sve teklo svojim tokom bez puno napora, i evo veza nam još uvijek dobro funkcionira bez obzira na Giovannijev ograničeni vokabular na hrvatskom i moj na talijanskom. Možda je u tome ključ. (smijeh)
Oboje ste freelanceri. Koji su vam recentno najveći izazovi takvog poslovanja. Tebi, Ivana kao prevoditeljici?
Ivana: Pa najveći izazov je svakako nestabilnost. Činjenica da uvijek ima ili previše ili premalo posla, i da treba dobro znati organizirati svoje vrijeme tako da bude i dana u kojima se ne radi. (smijeh) Ali mislim da sam se nekako s vremenom ispraksirala u tome, iako uvijek postoji ta borba. Odlična je stvar što mi freelencanje pruža veću slobodu odabira raznih projekata na kojima mogu raditi i koji me zanimaju. Da sam u stalnom radnom odnosu sumnjam da bih imala vremena biti toliko angažirana u Nestalim državama. Kao freelancer imaš svoju slobodu, ali i puno veću odgovornost. I stalno si u nekoj potrazi za novim stvarima, klijentima, idejama, što je nekad naporno, ali u puno slučajeva dovede do fantastičnih projekata, kao što je recimo ovaj naš. (smijeh)
Giovanni, kako vidiš medijsku krvnu sliku, da je tako nazovemo – ove regije? U usporedbi s talijanskim i francuskim medijskim prosjekom?
Giovanni: Pa to je baš tema koju pratim. Rekao bih da su mediji općenito u krizi, svuda u svijetu, ne samo ovdje. Dodatan izazov za medije u Hrvatskoj je malo tržište i činjenica da se novinare često prikazuje kao odgovorne za mnoge probleme u društvu s kojima oni zapravo nemaju veze.
Kako izgleda "slobodan" dan slobodnih radnika?
Giovanni: Pa možda smo to već i zaboravili, jer ovih dana zbog kampanje ih baš i nemamo. (smijeh) Ali općenito, radimo svaki dan, često i vikendom, ali radimo ono što volimo i sretni se budimo.
Ivana: Pričaj za sebe što se buđenja tiče, meni je buđenje uvijek teško! (smijeh) Ali da, slažem se, i ulažemo dodatan trud da slobodni dani stvarno budu slobodni, bez otvaranja mailova i slično, jer mislim da je to jako bitno.
Što vam je u privatnoj sferi bila najzanimljivija kulturna razmjena osim učenja jezika onog drugog – hrana?
Giovanni: U svakodnevnom životu, jasno da hrana ima važnu ulogu. Posebno ako si u vezi s Talijanom kojem su genetski upisana stroga pravila vezano za to. Ali uspjeli smo utjecati jedan na drugoga, tako da ja sada pijem kavu s mlijekom (i puno sporije nego prije!), a Ivana je otkrila paštu amatriciana koju obožava.
Ivana: Da, Giovanni ima jako puno pravila što se hrane tiče (smijeh), ali mi se i sviđa to što Talijani tome pridaju puno pažnje i nekako iz toga učine proces u kojem uživaš. Super mi je i aperitivo, vrijeme nakon posla i prije večere kad se nađeš s prijateljima uz čašu vina i par zalogaja…
Giovanni, kako si prihvatio hrvatske menije? Ivana, ti si talijanske puno lakše, pretpostavljam?
Giovanni: Najdraže hrvatsko jelo mi je hobotnica ispod peke, ali nedavno sam otkrio i puricu s mlincima, i naviknuo sam se jesti više mesa nego prije - vrijeme će pokazat je li to bila dobra odluka. Ono što nikako ne mogu prihvatiti je tjestenina kao prilog ili, još gore, prelomljene špagete. (smijeh)
Ivana: Ja sam puno jednostavnija što se hrane tiče, nije mi bio problem prihvatiti pizzu kao glavno nedjeljno jelo, ali još uvijek pesto stavljam u sve moguće kombinacije, bez obzira na njegovo snažno neodobravanje.
Kakav je miks vašeg jezičnog komuniciranja, u statističkom prosjeku?
Ivana: Ja bih rekla da smo mi razvili neki svoj jezik, koji je kombinacija engleskog, hrvatskog, talijanskog i francuskog, što mi je nekad jako simpatično, a nekad potpuno neprihvatljivo s lingvističkog stajališta (pričamo onaj bauštelski, can you bring me malo vode. Ali uglavnom pričamo na hrvatskom, osim kad se svađamo (onda se brzo prebacimo na engleski. (smijeh)
Giovanni: Generalno nemamo problema u komunikaciji, ali to bude zanimljivo kad smo s roditeljima jer moji pričaju samo talijanski, a Ivanini samo hrvatski, tako da moramo prevoditi komunikaciju između njih, ali dobra je strana ta što tako i kontroliramo razgovor. (smijeh)