S obzirom na to da je iza nas Noć vještica, dan kad većina nas tematski traži filmove ili serije barem blago jezivog karaktera, nije neobično što je najgledaniji film na Netflixu "The Good Nurse", triler s Jessicom Chastain i Eddiejem Redmayneom snimljen prema istinitoj priči. Nije horor, ali radnja je doista jeziva i povremeno prestravična za gledati. Jedna od najtežih je prva scena: dugačak prikaz strave - nekoliko minuta neuspješnog oživljavanja pacijenta u bolnici u kojoj će Charles Cullen započeti svoj niz ubojstava nasumično odabranih pacijenata. Ta scena traje dozlaboga dugo, pa djeluje kao da prati protokol stvarnog oživljavanja na nekoj hitnoj.
Dugačak kadar samo će se - vrlo polako- fokusirati na Redmaynea, odnosno Cullena, sve do njegovog beživotnog lica koje promatra, tupo i gotovo u šoku, čovjeka koji je umro zbog njega. Taj je kadar, nažalost, zadao ritam cijelom filmu pa će uradak Tobiasa Lindholma (pisca genijalne "Još jedne runde") mjestimično biti bolno spor, podsjećajući tako na najgore mane hrvatskog filma. Taj artistički fokus na kadar i dužinu scene koja bi atmosferom i slikom trebala pričati dio priče rijetko kad zadovoljava publiku koja nije dio filmske profesionalne scene. Jedini primjer koji mi trenutno pada na pamet da je takav zahvat u potpunosti uspio i iz puke odluke artističkog direktora prerastao u poeziju koju će razumjeti i narod je "Černobil".
Nažalost, "The Good Nurse" boluje od suprotnog problema: iako su autori (ili Netflixovi producenti) u moru uspješnih krimića iz dvijetisućitih uspjeli iskopati senzacionalnu priču koja bi mogla biti mnogo više od uobičajenog prikaza true crimea, u filmu je, baš radi silne želje da ništa nije "amerikanizirano i predramatično", cijela kritika američkog zdravstvenog sustava poprilično zanemarena. Naime, upravo je sustav odgovoran za Cullenovo orgijanje po devet različitih bolnica i njegova direktna kritika je mogla ovom filmu dati posebnu vrijednost i izdići ga iz niza samo još jednog Netflixovog kratkotrajnog hita. Naime, u maniri Erin Brockovich, Jessica Chastain u ulozi dobre sestre Amy Loughren zapravo gotovo samostalno razotkriva Cullena.
Samo priznanje koje je nedostajalo policiji da uopće preda slučaj vrlo sumnjičavom i nestrastvenom okružnom tužitelju iz Cullena je izvukla upravo ona. Za one koji žele više, na Netflixu je paralelno s filmom dostupan i dokumentarac "Capturing the Killer Nurse", a stvarna sestra Loughren u brojnim intervjuima koje je dala nakon izlaska filma detaljno opisuje odakle joj nadljudska hrabrost da se suoči s ubojicom. Ona je paralelno i sama žrtva okrutnog američkog zdravstvenog sustava. Svoje ozbiljne zdravstvene probleme skriva od nadređenih jer se boji da bi je spriječili da radi, a nema pravo na zdravstveno osiguranje jer nije ispunila dovoljni vremenski rok od zaposlenja. Dok se Loughren, samohrana majka, natječe s vremenom u smislu - što će prije, njezino zdravstveno ili srčani udar - jedini prijatelj kojem se povjerava je upravo Cullen (kojeg genijalno igra Eddie Redmayne).
Upravo njegova vješta krađa lijekova za prijateljicu bit će dio mozaika koji će Loughren u konačnici predati policiji kao dokaz. Paradoksalno, ona - koju sustav tjera da na granici između života i smrti radi noćne smjene da bi uspjela operirati srce, jedina će imati dovoljno empatije i hrabrosti da zaustavi ubojicu. Naime, kako će post festum natpisi o sudbinama glavnih junaka otkriti, ni jedna od devet bolnica koje su sve u internim istragama sumnjale na Cullena nisu kazneno odgovarale za činjenicu da su, da bi zaštitile sebe i svoje vlasnike, birokratski hladno otpuštale ubojicu dajući tako slobodan prostor da nastavi ubijati - samo negdje drugdje. "Nisu me zaustavili", jedini je odgovor koji će Cullen ponuditi na pitanje "zašto". Tko zna jesu li ga izmislili pisci ili scenaristi, ili je doista prepisan iz stvarnog priznanja - ali ta je rečenica rijedak dio osude sustava u filmu. A to je najvredniji dio filma i time film uspijeva izbjeći moralne zamke true crime žanra.
Životna priča glavne junakinje i briljantna Chastain stvaraju iluziju da je ovo film i o heroini, a ne samo puko tabloidno nabrajanje ubojstava nekog manijaka. "The Good Nurse" napisan je, režiran i odigran tako da bježi od stvarnog real life predloška - što je sasvim sigurno odluka umjetničkog vodstva Lindholma, koji je prije svega nagrađivani autor vrhunskog, pametnog, europskog filma i čija se ambivalentnost prema Netflixu sjajno očitava u ovom projektu. Ta platforma je, naime, mnogo učinila za spasenje filma. Da ostanemo u temi, mogli bismo upotrijebiti metaforu o transplantaciji novog srca kategoriji koja je bila na odumiranju. Međutim, iako streaming servis, Netflix je ipak u srcu svog identiteta okrutna platforma, koja traži žilu kucavicu publike i koja će iz nje vući krv (život) sve dok vena ne presuši. Sad je to true crime. Dobri autori i redatelji koji prvenstveno stvaraju kreacije sadržaja radi, i koji su odgojeni na festivalima i nezavisnim kino platnima, i dalje imaju silnu dvojbu: kako (zahvalno) stvarati za jedine koji imaju moć prenijeti vaš rad, a istovremeno zaobići pravila popularnosti, jer se tako ne može progovarati progresivno i stvarati umjetnost? "The Good Nurse" zapela je negdje između, u mekanom plesu zadovoljavanja obje potrebe. Možda je to i dobro - drugačije ne bi bila najgledaniji film.
