Misli pozitivno i gledaj život kroz ružičaste naočale, to nam je svima potrebno", stoji u najavi ovosezonskog izdanja Zagreb Fashion Destination, jedinog modnog tjedna u Hrvatskoj. Priloženi materijali ubrzo su postali pravi skandal. Cijela je domaća modna scena ostala u šoku - kampanja je čista kopija one francuske modne kuće Schiaparelli za proljeće/ljeto 2021. Kreacija, koja na društvenim mrežama Zagreb Fashion Destinationa nije potpisana, gotovo je identična, a vrlo je slična i poza manekenke. Tek nakon što su modni insajderi i znalci "provalili" kopiju - što i nije bilo posebno teško - naveli su kako je kampanja "inspirirana Schiaparellijem". Može li to biti dovoljno? Daleko da je ovo prvi ili jedini primjer bezočnog kopiranja tuđeg autorskog rada, kako na domaćoj, tako i na svjetskoj modnoj sceni. No, teško je ostati ravnodušan na ovakve pojave i ne reagirati, odnosno ne zapitati se - gdje je granica inspiracije i krađe?
Početkom 2021. engleski dizajner Kim Jones predstavio je svoju prvu couture kolekciju nakon što je postao novi kreativni direktor modne kuće Fendi. Romantika i androginost bili su glavni motivi, a pažnju su privukli zanimljivi detalji: predimenzionirane i bogato dekorirane viseće naušnice, kombiniranje tekstura i materijala, ukrasi u kosi... I dok su neki hvalili Jonesa, drugi su vrlo brzo primijetili da ih kolekcija jako podsjeća na radove Romea Giglija s kraja 80-ih i početka 90-ih, kad je talijanski dizajner bio na vrhuncu slave. Fotografije pokazuju da zaista postoje sličnosti, a s obzirom na to da Jones nigdje nije naznačio da je riječ o nekakvom hommageu Gigliju, neki su kritičari zaključili da se radi, vrlo jednostavno, o plagijatu.
Kim Jones nije ni prvi, a sasvim sigurno ni posljednji kojem se to dogodilo, osobito u modnoj industriji. Kreativci iz francuske modne kuće Saint Laurent zaključili su da bi bilo sjajno da na cipele stave - crvene potplate. Zvuči poznato? I Christianu Louboutinu je bilo pa ih je uspješno tužio. Roberto Cavalli godinama tvrdi da je "Michael Kors najveći plagijator na svijetu", Balmain je optužen da je iskopirao Givenchyjevo bijelo odijelo iz couture kolekcije koju je dizajnirao Alexander McQueen... I to su samo neki primjeri posljednjih nekoliko godina u industriji koja ima relativno malen broj istaknutih imena.
Pitanje plagijata, odnosno razlike između inspiracije i kopiranja, kompleksno je i teško dokazivo, u čijem su fokusu uvijek neki novi akteri, ali i uvijek isti pojmovi; poštenje, poštivanje, pravo, prevara, uspjeh, tržište, zarada. Sve je to posebno izraženo u kreativnim industrijama. Živimo u 21. stoljeću i ako niste pomireni s činjenicom da nijedna vaša ideja nije zapravo originalna, u krivu ste. Međutim, ako radite u kreativnoj industriji ili čak umjetnosti, teško je pomiriti se s time. Osim ega, u igri je i strah od toga da niste zapravo talentirani pa ako prihvatite ideju da vi nemate ništa originalno dati svijetu, kako biste uopće trebali nastaviti dalje? Kako doći do toga da vas ljudi zapamte, da ostavite svoj trag?
Oscar Wilde rekao je da je "imitacija najveći oblik laskanja", što bi vjerojatno trebalo zvučati utješno, baš kao i ona Teslina da "ne žali što kradu njegove ideje, nego što nemaju svoje". Sve je to lijepo, no realnost toga nije nimalo ugodna. Osobito ako ste, primjerice, tek student modnog dizajna ili vlasnik mladog brenda, a vašu ideju "posude" velike, luksuzne modne kuće. To se dogodilo mnogima u modnoj industriji: Pierre-Louis Auvray, tada student, primijetio je da su djela kolekcije za jesen/zimu 2017. modne kuće Gucci sumnjivo slične njegovima; relativno novi modni brend Cimone optužio je Oscara de la Rentu da je "direktno iskopirao" jedinstveni uzorak iz njihove kolekcije za proljeće/ljeto 2017. i iskoristio ih iduće godine; mlada dizajnerica Edda Gimnes imala je "pun inbox poruka" nakon što su mnogi primijetili da Moschinova kolekcija za proljeće/ljeto 2019. jako podsjeća na njezinu.
"U dizajnu i umjetnosti česta je pojava da se netko inspirira ili referira na rad drugih autora ili epoha. Međutim, to nije isto kao i kopiranje jer te se reference uvijek otvoreno naznače i u press priopćenjima. Ipak, često se dogodi da netko plagira tuđi rad pod krinkom inspiracije. Instagram profil 'Diet Prada' prvi je koji je počeo objavljivati slučajeve plagiranja, i to najčešće velikih brendova koji kopiraju mlađe dizajnere, iako to nije pravilo", rekao nam je modni dizajner Ivan Alduk. Takve se stvari događaju oduvijek, no čini se da ih je u posljednje vrijeme sve više - ili se možda lakše uočavaju. Možemo, dakako, zahvaliti društvenim medijima koji otežavaju bezobrazno kopiranje nečijeg rada i predstavljanje kao svojeg. No, njima možemo zahvaliti i na sve većem broju intelektualnih krađa koje se nikada neće moći dokazati. Kome ćete dokazati da ste vi prvi nešto napisali i kako?
Kad je izašao hit Lizzo "Truth Hurts" s uvodnim stihom: "I just took a DNA test, turns out I'm a 100 % that bi**h", nasmijala sam se jer znam taj tvit s brojnih BuzzFeed članaka i popisa koje sam pročitala. Nikad se nisu dijelili različiti - uvijek je bio taj jedan, tvit reperice Mine Lioness koja ga je prvotno napisala. Lizzo je tvrdila da to nije krađa jer "nikad nije vidjela njezin tvit", ali ipak je naknadno uvrstila Lioness kao koautoricu pjesme. Slično se dogodilo i američkoj influencerici Myki Meier koja je poznata zbog svojih videa o modernom bontonu. Meier je, naime, trenerica bontona i redovno objavljuje duhovite videe o tome kako, primjerice, jesti sushi u restoranu ili graciozno izaći iz auta. Njezini su pratitelji počeli rekreirati videe, što Meier često podijeli, no nedavno je doznala kako jedna djevojka doslovno kopira njezine outfite i savjete bez da je tagira, odnosno - predstavlja to kao svoj, originalni sadržaj. Daleko od toga da je Myka Meier izmislila pravila za pristojno jedenje u restoranu, no poanta nije u tome. Videi su njezin originalni sadržaj koji je zbog njezine kreativnosti došao do velikog broja ljudi diljem svijeta. Riječ je o klasičnom primjeru svjesnog plagiranja s ciljem profitiranja.
Jedan od naših najuspješnijih komičara, Ivan Šarić, kaže kako društvene mreže imaju veliku ulogu u tome jer je lakše nego ikad uzeti nečiji materijal i predstaviti ga kao svoj.
"Iskreno, sve rjeđe stavljam neki materijal na društvene mreže prije predstave baš zbog toga. Dogodi se da se ti trudiš, radiš na svom materijalu, a onda ti netko to uzme ili te čak optuže da si ti to 'pokrao' s Instagrama. Na društvenim mrežama ljudi se lako polakome pa uzmu tuđi materijal na kojem je netko dugo radio", rekao nam je Šarić.
Ipak, tužbe su, čak i izvan Hrvatske, ogroman rizik jer traju dugo i koštaju puno, a intelektualno vlasništvo posvuda je mutno područje. Možda se sjećate situacije s domaćim brendom nakita koji je zaštitio svoj "dizajn" te kasnije prijetio tužbama svima koji se koriste sličnim motivima. "Dizajn" je uključivao konac na kojem je privjesak srca ili leptira koji nije bio sam po sebi prepoznatljiv. Ono što pomaže onima koji vole tuđe ideje predstavljati kao svoje i na njima zarađivati je - manje tržište. Primjerice, hrvatsko. Ako pratite neke opskurnije umjetnike ili kreativce ili proučavate način rada stranih medija, njihove ideje možete lako primijeniti na svoj proizvod, koji ćete onda predstaviti kao "originalan". Većina ljudi će povjerovati - sve dok, npr. ne odu na Etsy, ako je riječ o nekom kreativnom produktu. Tamo shvatite da pola svijeta radi baš takve šalice ili baš takav nakit. Ili, ako pratite neke svjetske fotografe pa, u nedostatku inspiracije, prodate svoje usluge s istim vizualima. Navodno je jedan domaći fotograf zbog toga dobio tužbu iz SAD-a.
S plagiranjem se susrela i kreativna poduzetnica Andrea Tintor, točnije s kopiranjem njezina načina poslovne komunikacije te prenošenja ulomaka kolumni bez naznake da je riječ o autorskom djelu. "Kada vidimo takvu praksu, posebno kad se odnosi na naš rad, osjećaji su pomiješani. Istovremeno smo tužni, ljuti i razočarani jer ljudi ne poštuju kreativni rad generalno, niti se sami trude biti kreativni. S druge strane, mnogi tvrde da je kopiranje izraz divljenja, no ne slažem se s time. Smatram da svatko danas ima mogućnost razvijati vlastitu kreativnost i posao te treba poštovati tuđe vrijeme uloženo u bilo koji rad", rekla nam je Andrea. Ona je na svom Instagram profilu pokrenula raspravu među kreativcima o ovoj temi i iznenadila se kad joj se javilo mnogo ljudi kojima se dogodilo isto te misli da je pozitivno to što se o tome počelo govoriti. Ipak, nije sve plagijat, odnosno - ako su dva djela vrlo slična, nije pravilo da se to dogodilo svjesno. Može se dogoditi da dvije osobe na drugim krajevima svijeta razmišljaju na sličan način o istoj stvari, čitaju iste izvore ili se suočavaju s istim problemima i izazovima te slijedom toga i realiziraju ili verbaliziraju ta svoja razmišljanja na vrlo sličan način.
"U modi koristimo pojam 'zeitgeist' koji podrazumijeva senzibiliziran osjećaj za prepoznavanje duha vremena te je lako moguće da se estetike modnih kuća preklope. Tako nastaju modni trendovi koji, vođeni timovima stručnjaka, kontrolirano i postupno, iz sezone u sezonu, uvode promjene. Budući da je riječ o visokoj razini produkcije i promišljanja modnog dizajna, moguće je da se zeitgeist slično obradi u različitim modnim kućama i tu ne vidim prostora za propitivanje plagijatorstva. Problem plagijatorstva vidljiviji je u području brze mode i masovnog tržišta koje je prepuno jeftinijih odjevnih inačica viđenih na tjednima mode. No, zbog lošije produkcije takva inačica nikad ne može biti usporediva s originalom", rekla nam je profesorica modnog dizajna s Tekstilno-tehnološkog fakulteta Jasminka Končić.
S time se slaže i komičar Ivan Šarić. "Kao i u svakoj industriji, i u stand-upu se događa plagiranje i, iskreno, protiv toga se ne može puno napraviti. Mislim da se ne treba 'razbacivati' tim pojmom 'krađa' jer dvoje, troje ili čak stotinu ljudi mogu doći na istu ideju, ali je obraditi s drugog stajališta", kaže Ivan Šarić. Dodaje da je i sam imao situacija kad je shvatio da ga je netko iskopirao. "Važno je uvijek popričati s osobom za koju misliš da je napravila plagijat i pokušati to ljudski riješiti", poručuje. Upravo tako reagirala je i Andrea Tintor, i to nakon što se posavjetovala s odvjetnikom. "Prvi korak je da se obratimo osobama kod kojih primijetimo plagijate. Obraćanje treba biti jasno, pristojno i argumentirano. To je dovoljno da bi se gradilo i sačuvalo samopoštovanje, a hoće li nas i dalje kopirati je na njima. Posavjetovala sam se s odvjetnikom koji je spreman poduzeti pravne korake u slučaju da primijetim da se praksa nastavila. Ako se sami ne zauzmemo za vlastiti rad, nitko to neće učiniti za nas", zaključuje. To je, zapravo, jedino što možemo napraviti u tom slučaju.
Isto pravilo primijenio je i dizajner Ivan Alduk. "Često su takvi plagijati 'zakamuflirani' i ne možeš zapravo puno toga napraviti. Zakoni su takvi kakvi jesu, sve je teško utuživo. Ja sam kontaktirao odvjetnika kada je jedan mladi dizajner u potpunosti kopirao kampanju koju sam imao za 10 godina brenda. Dva mjeseca nakon medijski snažno popraćene kampanje pojavila se fotografija koja je identična onoj iz moje kampanje; iskopirano je bilo sve, od make-upa, frizure, poze modela, haljine... Kontaktirao sam odvjetnika jer se radilo o očitom kršenju autorskih prava, ne samo mojih, nego i cijele ekipe koja je radila sa mnom. Osoba je nakon upozorenja sve fotografije uklonila. Inače mi se znalo događati da primijetim kako nečiji rad jako podsjeća na nešto moje, ali najčešće reagiram tako da smislim nešto novo, bolje i samo idem dalje", rekao nam je Alduk. Činjenica je da se ne može mnogo toga napraviti ni preventivno, a često ni nakon svega.
"Plagiranje ne možemo spriječiti jer o njemu ne sudimo mi. Odlučujemo u mjeri da sami ne plagiramo druge. Ono što možemo učiniti je zaštititi vlastiti intelektualni rad na Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo i maksimalno biti informirani o autorskim pravima. Također, ako vidimo kopiju rada, treba odmah početi raditi na prikupljanju dokaza o povredi autorskih prava u vidu screenshotova, usporedbe s našim radom… U razgovoru s odvjetnikom naučila sam kako zaštititi vlastiti kreativni rad te svakome savjetujem da se maksimalno angažira oko edukacije o autorskim pravima", kaže Andrea Tintor.
Iako je jasno kako slični radovi različitih kreativaca mogu biti (sumnjivo) slični, bez prave povezanosti, odnosno krađe ideje, postavlja se pitanje možemo li to opravdanje uvijek primjenjivati? Primjerice, je li Kim Jones mogao previdjeti da je Romeo Gigli imao kreacije vrlo slične njegovima prije 30 godina? S obzirom na prestižno obrazovanje te popularnost i značaj kreacija Romea Giglija, teško.
"Naravno da se može dogoditi da dvije osobe naprave sličan rad, pogotovo ako konzumiraju isti sadržaj, kreću se u istim krugovima. Ipak, na domaćem tržištu teško je reći da nešto 'niste vidjeli' ili da ste 'previdjeli' nečiji rad. Ako se isti specifični detalj, npr. ista forma rukava pojavi kod dva dizajnera u roku od pola godine, očito je da to nije slučajno. Svakako mislim da treba mijenjati svijest jer kod nas ne postoji taj osobni osjećaj da nekoga zapravo potkradamo kad ga plagiramo. U modnoj industriji imam dojam da je to nešto što je važno samo nama kreativcima, autorima, dok kupci to najčešće ni ne primijete", kaže Alduk.
Jedan od načina na koji se možemo "obraniti" od plagiranja je sustavno praćenje struke kojom se bavimo i interes za rad naših kolega - ne kako bismo se njima inspirirali i kopirali ih, već kako bismo bili u toku s trendovima. To je ujedno i način na koji ćemo primijetiti koristi li netko naše ideje i naš sadržaj kako bi ga predstavio kao svoj. A ako želimo doći blizu originalnosti, stalno usavršavanje i učenje moraju postati rutina. Što se tiče eventualnog sprječavanja plagiranja, to je prilično nemoguće. Jedino što možemo jest biti svjesni toga pa ne kupovati proizvode koji su kopija. I (početi) cijeniti intelektualni rad.