Dobro se sjećam svoje naivnosti kad sam prije posljednjeg Svjetskog prvenstva, onog istog s kojeg će se naši nogometaši vratiti srebrni, ali kao da su zlatni, postavila na Facebook meme koji ste sigurno vidjeli do sad: glavna junakinja iz slatkastog, ali kultnog mjuzikla "Moje pjesme moji snovi" pleše na livadi u plavom kostimu, s ogromnim osmijehom na licu, a ispod pišu ironična, odavno demantirana slova koja tvore rečenicu: OVO SAM JA KOJU NIJE BRIGA ZA NOGOMETNU SEZONU. Vrlo se brzo ta zezancija, koja je donekle i opisivala moje stvarno stanje duha, pretvorila u neistinitu tvrdnju zbog koje bih pala poligraf.
Tog sam ljeta 2018., naime, završila strastveno gledajući prijenos igre hrvatske nogometne reprezentacije u opskurnim barovima po Beogradu, gdje sam tada bila na radnoj dozvoli, okružena Beograđanima koji su bez iznimke navijali, zajedno sa mnom, za Hrvatsku. Brzo sam svladala imena igrača, a još brže laički žargon nogometnog gledatelja (a to su tada bili doslovno svi), koji sam koristila kad bih na ulici i u pauzama snimanja komentirala igru Dalićevih momaka, ili kad bih vikala za vrijeme tekme. Moje je, tada dvogodišnje dijete, u Zagrebu izašlo na ulicu s hrvatskom zastavom (to je jedna od rijetkih fotografija iz tako ranog djetinjstva koje Lena pamti), danas spremljenom u ladicu ispod njezinog kreveta za uspomenu, prema njezinoj vlastitoj želji. Naravno da dvogodišnja još-uvijek-beba ne može spoznati stvarni sadržaj nogometnog prvenstva koje je prije tri godine ujedinilo naciju u zajedničku euforiju, niti da njezina majka razumije što je zaleđe, ali kako djeca uvijek, bez greške, prepoznaju što doista stoji iza nečega što im se nudi, morala sam, čak i ja, ironična Maria von Trapp, priznati da u nogometu postoji faktor x koji nas sve, htjeli mi to ili ne, pogodi Amorovom strelicom, i natjera da se zaljubimo u dečke koji padaju s autobusa dok se voze na doček na Trgu, na momke na terenu koji djeluju kao da nose srce na rukavu i kao da ostavljaju dušu za naciju.
Nije mi ni danas, kad smo opet u tom kolektivnom osjećaju borbe, ponosa i slave, kad gledam svoje vrlo obrazovane prijatelje erudite kako objavljuju fotografije iz aviona za Kopenhagen ili fotografije ulaznica za utakmicu sa Španjolskom, do kraja jasno što nas to obuzme, kao oko ni jednog timskog sporta, kao nikad u povijesti zajedništva, kad je u pitanju jedanaest momaka u nacionalnim dresovima (jer fenomen nije isključivo hrvatski), ali ne možemo negirati da smo svi zaraženi tim virusom pozitive. Posjedujem fotografije gledanja (loše, ali ipak) naše tekme s Česima nasred joga retreata - da, dobro ste pročitali - na mini medenom mjesecu rado smo se budili u 6 zbog joge, rado smo se odrekli mesa i ribe, rado smo postali vegani, rado smo meditirali i ni ne pomišljali na junk, ali čak je i joga teacherica, najbliže božanstvu što postoji na ovoj planeti, pomaknula sat večernje joge za nesnosnu vrućinu u pet popodne, da bismo svi zajedno mogli tračati već spomenutog Dalića, kojeg smo tako olako krenuli kritizirati nakon što je prije tri godine bio okrunjen od naroda i ustoličen prijestolje do kralja Tomislava.
Posjedujem fotografije umjetnika iz više niša: glumačke, glazbene, plesačke umjetnosti, odjevene u kockaste replike navijačkih kostima te video materijale marketinških stručnjaka našminkanih "na kockasto" kako navijaju kao da im je to posljednji koncert u životu. "Resistance is futile", mnogo je točniji meme od onog amaterskog kojim sam samu sebe pokušala uvjeriti da ne volim nogomet, jer nije ovo o nogometu; o osjećaju je koji je zarazan, a u suštini se svodi na to da sudjelujemo u nečemu zajedno, makar i navijanjem. Diže nas pobjeda, slama nas gubitak. Nogomet ima tu moć da nas uvjeri da smo živi, da nas podigne na noge, da nam uljepša dan, da nas natjera da i u očima stranca u tramvaju vidimo istovjetno iskustvo, iste misli: na onaj genijalni gol Luke Modrića iz prošle utakmice i akciju koja mu je prethodila, na navijačku pjesmu koju Lena pjeva dok misli da je ne čujem kada se sama igra u sobi.
Ljudi vole zajednička iskustva, posebno ako su začinjena natjecanjem, i pobjedom. Moramo prihvatiti da je glasno navijanje, vikanje, skakanje, izbacivanje frustracije, grljenje, plakanje, navijačka obilježja, dio našeg zajedničkog identiteta i možda jedina prava nacionalna zajednička vrijednost prepoznata u stranom svijetu, i zato je važno da je čuvamo od bilo kakvih implikacija, političkih ili ideoloških, i koristimo za promoviranje ispravnih vrijednosti i ljudskih prava. I da je arena i za moderne gladijatore (nogometaše), ali i za nas, gledatelje, kao nekad davno ona krvoločna, i da je sasvim ok da se osjećamo kao da pripadamo tom masovnom pokretu obožavanja prvenstava, repki i klubova, jer ne postoji ništa na ovom svijetu bolje od zajedničkog veselja i sreće koja se dijeli. Zašto baš nogomet, sa svojim testosteronom, i primordijalnim impulsima? Možda baš zato što nas podsjeća na ishodište kad je fizička snaga bila valuta za preživljavanje, a taktika mind game koji volimo i u šahu, i u videoigricama, i u igranju s kriptovalutama. Možda baš zato što je sport jedino preostalo mjesto za bezbrižnu nacionalnu identifikaciju. I jer je seksi, i igra, i sva predstava koja je oko nje stvorena.
I zato - idemo vatreni!
