Isto je održavate li svakodnevno dnevnik ili koristite pisanje kao meditaciju. Važno je da imate odnos sa svojim umom", rekla je Natalie Goldberg, američka autorica self help knjiga. Nisam čitala njezina djela, ali iz osobnog iskustva mogu vam reći da je žena u pravu.
Dnevnik pišem od osnovne škole. Mislim da je krenulo u 4. razredu, uzela sam tatin rokovnik - znate one koje su sve firme dijelile u 90-ima, smeđi, s tvrdim spužvastim koricama. Trudila sam se pisati svaki dan jer sam mislila da se to tako treba i mora. Prvo je to bilo dječje - samo sam pisala što se događa u mom životu, a onda su krenuli osjećaji - prve simpatije, zaljubljenost, slomljeno srce. Počela sam lijepiti izrezane fotografije iz novina i časopisa, kad sam krenula na koncerte i ulaznice i slične sitnice koje su se mogle zauvijek zalijepiti.
Nikad nisam počinjala s "Dragi dnevniče...", ali ta je bilježnica postala jako važna u mom životu. Posebno u tim tinejdžerskim godinama, kad je svaka emocija bila najveća - bilo da se radilo o euforičnoj sreći ili najvećoj tragediji jedne 16-godišnjakinje (npr. roditelji me nisu pustili na koncert jer je bio petak, a u subotu ujutro sam imala nastavu - teška drama; još se sjećam tko je nastupao).
Kad god nekom kažem da pišem dnevnik, uglavnom odgovaraju protupitanjem: "Još uvijek?" Mnogi su ga održavali baš u pubertetu, ali u nekom su trenutku prestali. Kad zamislite pisanje dnevnika, vjerojatno vidite tinejdžericu koja leži na krevetu u svojoj sobi i mašta o životu i budućnosti.
U nekom trenutku, dakle, i oni koji su imali potrebu pisati dnevnik, od njega odustaju, vjerojatno misleći kako je vrijeme da sad budu odrasli i na odrasli se način suočavaju s problemima. Ne pisanjem u lijepu bilježnicu.
Uostalom, i popularna kultura govori nam da su dnevnici za tinejdžerice (Princezini dnevnici) i simpatične gubitnike (Adrian Mole) te vas mogu dovesti u nevolju (Bridget Jones - kad je Mark pročitao njezine zapise te serija "I Am Not Okay With This" kad glavnoj junakinji Syd ukradu njezin i krenu ga čitati pred cijelom školom).
Međutim, upravo tu praksu mnogi psiholozi i terapeuti ističu kao vrijedan alat u rješavanju trauma i drugih problema emocionalne prirode, a neki ga i koriste kao sastavni dio terapije.
U mnogim se kriznim situacijama u mom životu dnevnik pokazao kao moj najbolji prijatelj i terapeut. Da se razumijemo, imam bliske prijateljice i prijatelje s kojima sam uvijek mogla dijeliti najintimnije tajne, ali ponekad je teško i sam sebi priznati što i kako osjećaš, a kamoli nekom drugom. A posebno zašto. To se pitanje pokazalo najtežim i pisanje dnevnika definitivno mi je pomoglo u traženju odgovora.
Nedavno smo u jednoj raspravi - bilo je to prije koronavirusa i ove samoizolacije - pričali o potrebi odlaska na terapiju, na razgovor sa stručnjakom jer su neke emocije jednostavno presnažne i previše intenzivne da bismo se s njima nosili. Došli smo do zaključka da neke osjećaje ne znamo ni prepoznati, ne razumijemo ih. Upravo tad počinje tjeskoba, a mi se udaljavamo od rješenja.
Primijetila sam da ga najčešće pišem kad se ne osjećam dobro - kad sam sretna, vrlo rijetko. A i kad pišem, samo kratko napomenem kako je sve odlično, eventualno spomenem koju anegdotu koja je bila važna za moj život i idem dalje.
Ali, u nekim kriznim situacijama u životu također sam ga izbjegavala - i to onda kad si nisam htjela priznati nešto. Bježala sam od svojih osjećaja jer sam znala da u dnevniku neću pisati da je sve u redu ako nije, ali nisam bila spremna suočiti se s teškim emocijama. Tako sam dugo izbjegavala i pisanje dnevnika u ovoj izolaciji.
Nedavni potres u Zagrebu natjerao me da ponovno otvorim svoju bilježnicu i pokušam shvatiti zašto ne spavam dobro od nedjelje te zašto sam upala u pesimizam, iako sam donedavno bila sasvim u redu psihički, ali i fizički. Od nedjelje me, osim tjeskobe, muče i bol u leđima te povremene glavobolje. Kad sam sve svoje osjećaje stavila na papir, mogla sam se malo odmaknuti od njih, vidjeti ih objektivnije i hladnije i shvatiti koja se misao nalazi iza tjeskobe i straha.
Nisam magično postala sretnija, ali svjesnija svakako jesam. U pisanju svatko ima svoj stil i nemojte se ograničavati. Možda niste fan pisanja nego se bolje izražavate u crtanju ili fotografiranju. Možda ste dobri u pričanju. Nije važno - osmislite tehniku koja će vam pomoći da u sigurnom prostoru izrazite svoje osjećaje koje niste spremni izreći drugoj osobi. Neka to bude samo vaše, najintimnije mjesto kojem dolazite kad vam treba utjeha.
Pisanje dnevnika pomaže nam u tome da budemo svjesni svojih emocija te primijetimo uzorke ponašanja i reagiranja na određene događaje, može smanjiti stres, a istraživanje koje je proveo psiholog Michael Grothaus 2015. pokazuje kako može imati i pozitivne fizičke učinke - ojačava imunitet, smanjuje krvni tlak i utječe na bolje spavanje.
Psihologinja Barbara Markaway kaže da "jednostavno ne postoji bolji način da se upoznamo sa svojim procesom razmišljanja nego da zapisujemo svoje misli i osjećaje".
Možda mislite da vam to ni ne treba. Možda izbjegavate suočavanje sa svim osjećajima koji su se stvorili u vama. Ali pisanje dnevnika trenutno je jedna od svima dostupnih terapija. Nemojte si je uskraćivati.
