Uvijek me fasciniralo što ljudi kriju od drugih ljudi. Koliko se samo tajni krije iza jedne obične osobe koja prolazi pored vas na ulici? O čemu sve taj prolaznik šuti ili ne želi to podijeliti s drugima ili bira kome će kazati određene stvari za koje misli da bi šokirale većinu. Svatko od nas ima neku tajnu; nešto što je samo naše i što ne dijelimo s drugima. Ako nas ta tajna ne opterećuje, to je u redu, međutim problem nastaje onda kada imamo potrebu da to s nekim podijelimo, ali šutimo iz srama ili straha od tuđe reakcije. Čega se zapravo stidimo i koje su to tajne za koje mislimo da bi drugima bile neprihvatljive? U nastojanju da pronađe odgovor na ova pitanja, čuveni psihijatar Irvin Yalom tražio je od članova psihijatrijskih grupa koje je vodio da anonimno na papiriću podijele s njim tajnu koju ne bi bili spremni podijeliti ni sa kim. Desetljećima je prikupljao i analizirao ove odgovore, i dolazio uvijek do istog zaključka: ljudi zapravo imaju jednu istu tajnu koja se svodi na doživljaj osobne inferiornosti, teškoću uspostavljanja emotivnih odnosa ili bolne emocije. Zanimljivo je da je svoj mali eksperiment provodio s pripadnicima nekliničke populacije, dakle na zdravim i funkcionalnim ljudima, te time potvrdio da svi pate, a skrivajući to od drugih, ostaju u toj patnji sasvim sami.
Jedna moja dobra prijateljica koja nažalost više nije među nama mi je davno rekla da nije svaka istina za svačije uši. Tada, kada sam prvi put čuo kako to izgovara, bio sam sasvim mlad, možda nespreman da shvatim njene riječi i mislio sam da takva rečenica nema baš nikakav smisao, da je čak i pogrešna, ali danas, kada sam stariji i zreliji, sve više mislim da je apsolutno točna. Nije to zato što istina može nekoga povrijediti ili stvoriti neugodnu situaciju, nego naprosto smatram da neki ljudi zaista nemaju kapacitet probaviti određene stvari koje možda nisu proživjeli ili im se naprosto nisu dogodile u životu, pa kako onda očekivati da vas razumiju, a vi ste im otvorili dušu i ostali bez empatije po koju ste došli. Čak i sebe često uhvatim da ne razumijem što mi netko govori i zašto je odabrao baš mene kao osobu kojoj će se povjeriti i reći nešto što možda nikada ne bih ni pomislio za tu osobu. Teško je biti otvoren za sve i misliti da mogu svi sve shvatiti. Zapravo, uopće ne moraju. A i nešto treba ostati samo vaše.
Kada smo bili mali uvijek se govorilo, nemoj nikom reći, to je tajna. Danas, ako se i dogodi da isto to čujem, nekako znam da čim se nešto izgovori naglas, to više nije tajna. Uvijek netko nekome prenese, makar i u šiframa, neotkrivajući identitet osobe koje ja to rekla, ali svejedno, sadržaj nečije tajne počne cirkulirati i onda sve nekako pada u vodu. Tajne su nečija intima, nešto što nije zaključano bez razloga, iako se često misli da ljudi kriju stvari jer je u pitanju nešto strašno, vulgarno i tko zna kako netko to može protumačiti i tako zauvijek promijeniti mišljenje o njima. Zato je zaista bolje šutjeti o nekim stvari i zadržati ih za sebe, bez obzira na to što imamo potrebu to podijeliti s nekim tko nam je blizak. Zanimljivo je da zapravo svoje najveće tajne najlakše odajemo potpunim neznancima - taksistu, suputniku u javnom prijevozu ili slučajnom poznaniku sa šanka kojeg smo upoznali iste noći uz par pića. Lakše je otvoriti dušu nekome za koga mislimo da ga više nikada nećemo vidjeti u životu, međutim, nikada se ne zna kada se naša iskrenost može okrenuti protiv nas, jer htjeli - ne htjeli, ljudi prepričavaju što im ljudi pričaju i ne znam kako se dogodi da uvijek netko nešto sazna o nekome, za što apsolutno nije znao.
Iako je posljednjih godina ostvaren veliki napredak, mozak ostaje misteriozni, složeni organ, prepun tajni koje samo čekaju biti otkrivene. Čini se da o svim drugima organima i njihovim procesima puno više znamo od onoga što se krije u našoj glavi. Ali, siguran sam da postoji snažan razlog za to, i tako treba i ostati.
