Znaš li da postoji Skype? - morala sam prije intervjua probiti taj generacijski jaz koji nas razdvaja. "Naravno i obožavam ga još od djetinjstva." Ona u beogradskom kafiću prikvačena na wifi s tim prelijepim licem koje proviruje ispod ludih sunčanih oblaka. Ja na zagrebačkom kauču uz šalicu kave. Scenografija besplatna: nedjeljno jutro. Nekoliko dana ranije uletjela sam na snimanje editorijala da je omirišem. Uzemljena, snažna, autentična i prisutna s parfemom topline koju emanira. Dok pričamo, gledam direktno u njezin beskompromisni nerv i brutalnu žilu hrabrosti da progovori duboko. Slušam njezine pjesme i osjećam da ih je utjelovila iskustvom. Vraćam je na biografski početak. Prvo je pjevala, a tek onda progovorila. Već s tri godine cijeloj je obitelji bilo jasno da im po stanu hoda glazbena diva. Tu se našao i mali roza radio s mikrofonom koji nije ispuštala iz ruku. Svi su gosti uz ručkove i večere dobivali i besplatne koncerte. Još ako tome dodamo genetski podatak iznimno glazbeno nadarenog djeda koji je svirao jazz i vjerojatno imao apsolutni sluh, priča postaje karmički jasna. Scena kao prirodno stanje. Vokal za kojim smo čeznuli.
"Upravo je nevjerojatno kako se ta moja mala Nika ničeg nije bojala. Cijepljena od straha, nelagode ili srama. Brutalna performerica. Samo mi je bilo u fokusu da me gledaju i slušaju. Mogla bih tada bez problema pjevati na svjetskom koncertu prepunom ljudi", čudi joj se danas ova zrela Nika.
A onda CUT! Nika je prerezala vrpcu i stisnula pauzu. Odlazi u London studirati modernu glazbu, tekst, skladanje i produkciju. Upisala je i master iz kreativne ekonomije i glazbe. Sigurnost je ostavila na zagrebačkom aerodromu. Iskreirala je potpuno novu sebe. Izmaknula se iz predviđenog formata i donijela nazad emancipiranu umjetnicu moćnog autorskog potpisa koja svoje najintimnije prostore, nekom neopipljivom emotivnošću i vokalom, prenosi direktno u naše aure.
Dočaraj nam fragmente atmosfere svojeg djetinjstva i odrastanja, kako te za život kreirala baš tvoja obitelj?
- Imala sam privilegij doista prekrasnog djetinjstva. Onog pomalo nestvarnog. Otkad se sjećam sebe, navire mi ta ogromna kreativnost koju sam osjećala. Morala sam biti glavna i plijeniti pažnju. Za moj današnji ukus bila sam i grandiozno presamouvjerena. To mi izaziva osmijeh i neku dragost jer tu malu Niku u ovom trenutku baš i ne prepoznajem u sebi. Kao da sam većinu svojih dodijeljenih životnih samopouzdanja i hrabrosti iskoristila tada, a danas, odrasla, učim to sve imati ispočetka. Ta moja bajkovito podržavajuća obitelj pružala mi je podršku kroz sve životne izazove, znali su me i previše štititi od stvarnog svijeta. Posebno mama, čija je misija bila da sestra i ja budemo savršene i zaštićene. Njezina ljubavna misija baš i nije bila u balansu sa stanjem stvarnosti. Upravo sam se zato u jednom trenutku isključila i potražila svoj put kroz bijeg na fakultet, daleko od kuće. Imala sam organski i snažan poriv da odem po vlastito iskustvo kakvo god ono bilo. Iskusiti život bez atmosfere svakodnevne podrške. Život i ja na nekom novom mjestu, sami. Mislim da se danas karakterno dosta razlikujem od svojih roditelja, nekako je moja mlađa sestra više nalik na njih. Napunili su me ljubavlju, usadili mi duboko ispravne životne vrijednosti i na to sam jako ponosna. Ali sam nekako i samo svoja.
Čitam glazbene kritike... nazivaju te fenomenom pop-glazbe. Emotivnim vokalom u suvremenom aranžmanu s decentnim elektroničkim elementima. Možeš li se sama negdje postaviti, nazvati i smjestiti? Iz koje mreže dolaziš? Čiji su glasovi formirali baš ovakvu tebe?
- Odrasla sam uz stvarno dobru glazbu: Oliver, Gibonni, Beatlesi i Abba, a kasnije, kad sam dobila svoj prvi discman, u moj svijet ulaze Avril Lavigne i Paramore, koje bih i danas nekako izdvojila kao dva moćna ženska utjecaja na moju glazbu, ali i na moju beskompromisnost i prgavost. Sve se to danas s razlogom zove ‘pop‘ jer svega ima previše. Previše je kreativnosti na planetu da bi se na sve mogla nalijepiti neka kategorijska naljepnica. Mene nekad okrene više na neku mekanu elektroniku, pogotovo kroz balade; a opet sam u zadnje vrijeme u fazi pop/rock tinejdžerskog divljanja koje mi je najviše nalik upravo na Avril i Paramore, ali i Oliviju Rodrigo, koja nam je praktički i vratila taj mindset. Ne volim se označiti, obilježiti, definirati… mislim da pripadam pop-kategoriji i da tu dobro plivam. Okružuje nas more mladih pretalentiranih ljudi, doslovno nam svaki dan serviraju nešto novo, do mjere da postoji ponešto za apsolutno svačiji ukus. Mislim da jako lijepo pariramo svjetskoj sceni u smislu kvalitete i raznolikosti. Imam poštovanja za apsolutno svakoga tko krvavo radi i tu mi uvijek na pamet padne Hiljson Mandela, za kojeg mislim da je jedan od najtalentiranijih ljudi na našim prostorima. Nekako od naše scene najviše slušam Pocket palmu, Nelu, Saru Jo, Miach, Buč Kesidi, Z++, Senidah... samo treba malo kopati, imamo mi svašta ovdje. I otići ljudima na koncerte. Tu se obično zaljubimo u izvođače na potpuno nov način.
Imaš vulkanski prirodnu energiju na sceni, nevjerojatan scenski nastup, koketiraš uspješno s modnim trendovima i estradna si zvijezda koja stvara kemiju s publikom na jedan posebno emotivan način koji je teško verbalizirati. Iz kojeg prostora dolazi ta tvoja karizma i kako bi je opisala? Što nosiš u sebi autentično i drugačije? Kako se istinski osjećaš kad staneš ispred nas? Tko su sukreatori tvoje glazbene priče?
- Mislim da tek sada u potpunosti uživam u tom svom postojanju na sceni. Napokon sam stekla povjerenje u samu sebe i ono što radim. U mojem slučaju iza toga stoje vježba i trening. To je moja priča. A da bi to bilo onako kako ja istinski priželjkujem, ima još puno posla. Mislim da je ono što nekako najprirodnije radim i emaniram i ono s čim se publika najviše poveže - ta neka emotivnost. Osobno sam jako emotivna i sve što stvaram, pjevam i govorim u nekom sam obliku istinski iskusila kroz život. Na taj način to prenosim ljudima i to se naprosto osjeti. Ne bih rekla da je to nešto naročito drugačije od izvođača koji upravo na ovakav način komuniciraju s publikom, ali svi su izvođači za mene unikati. Na sceni se sad istinski osjećam kao da tamo pripadam, a za taj osjećaj dugo sam radila što na sebi, na glazbi, što s ljudima oko sebe koji je sa mnom prenose. Tu nekako najveće hvala mogu dati Ivanu Pešutu, mojem najboljem prijatelju, producentu, gitaristu, voditelju benda i mog glazbenog puta općenito. Mislim da je jako bitno imati upravo ovakve ljude pored sebe u ovom poslu, koji nikad ne odustaju i istinski vjeruju i raduju se stvarima koje dolaze.
Da izrađuješ svoj psihološki profil, kako bi se opisala? Je li Nika više ekstrovertna, strastvena, glasna, ženstvena, divlja i neobuzdana... Ili je Nika više eterična, suptilna, nježna, pomalo udaljena promatračica? Što ti najviše osjećaš u sebi?
- Stalno se mijenjam. Ponekad mi je smiješno kako ljudi ne vide da se apsolutno sve stalno mijenja. Mijenjamo se iz sekunde u sekundu. U svakom trenutku. Tako i ja sve dublje uviđam neke svoje mane, strahove, ‘ajmo ih nazvati i nedostacima, ali istovremeno i svoju snagu, svoju veću hrabrost, sve ono u čemu sam najbolja, kako razmišljam i kakva sam prema ljudima. Iz neke nove pozicije to promatram i beskrajno mi je zanimljivo biti u tom laboratoriju. Mislim da sam danas mnogo više introvertirana nego prije deset godina, ali opet ekstrovertnija nego prije tri. Mogu reći da sam ženstvenija nego ikada, jača nego ikada, ali i nježnija i mirnija nego ikada. Odrasla sam i nemam više potrebu određene stvari raditi na određene načine. Pravila, pritisci, unutrašnje osude i naredbe postaju tiše i otpadaju. Ove godine donijele su mi puno slobode. Sve to ide u valovima i uvijek se kod ljudi događa u suradnji s okolinom, prijateljima, obitelji, partnerima i suradnicima. Jer nismo sami. Možda bih stvarno mogla reći da sam trenutno najbolja verzija sebe. Postoji ta ponavljajuća new age krilatica o razvijanju ljubavi prema samom sebi koju treba njegovati, ali ja se nekako priklanjam dubljem prihvaćanju onog što zapravo jesmo. I osobnom rastu.
Što je za tebe energija ljubavi? U najintimnijem i najširem smislu? Možeš li reći da si imala prilike biti, dati i primiti ljubav kroz život? Jesi li u životu voljela i bila voljena u partnerskom odnosu na onaj način kako tvoje biće treba? Imaš li to iskustvo? Što je za tebe ljubav? Ideja međuspolne ljubavi. Od romantičnih iluzija do plastičnih epiteta. Koja bi bila njezina izvorna suština?
- Meni je ljubav esencijalni smisao svega. Okružena sam ljudima koje toliko volim, cijenim, poštujem, navijam za njih, ljudima koji su me držali za ruke kroz najteže i najgore periode života i obrnuto; bez te ljubavi mi život i svi njegovi trenuci i nemaju okusa. Za mene je ljubav darežljiva, čarobna, motivirajuća i ne znam više kojim se riječima opisuje onaj osjećaj koji sigurno poznajete kad ujutro otvorite oči i sretni ste što postojite. Volim je i kad je manje ugodna i kad dovodi do preispitivanja tog istog postojanja. Iskusila sam sve oblike ljubavi, od najmanje zaljubljenosti do najboljih prijateljstava koja traju već 15 godina, do ozbiljnog dijeljenja života s nekim. U ovoj fazi života najviše uživam u ljubavi sa samom sobom… to mi je dugo bilo strano i nedostupno iskustvo. Fokus je bio izvan mene. Sad više i ne mogu zamisliti da je moguće istinski voljeti nekog ako ne zavoliš sebe. I nije najjednostavnije održati to stanje, to se zalijeva. Odlučila sam da je mome biću ona nužna i predragocjena da bih na to zaboravljala.
Najmlađa si članica žirija najnovijeg glazbenog spektakla ‘Superstar‘ koji ove jeseni na RTL-u dočekuje talentirane vokaliste i usmjeravati ih na njihovu putu prema uspjehu i osvajanju 50 tisuća eura. Kako si se odlučila za to iskustvo?
- Ovo je prvi ovakav show u kojem se osjećam dovoljno kompetentno da budem na ovoj poziciji, najiskrenije. Svidjelo mi se što je show isključivo glazbene prirode - jer je to tema u kojoj se osjećam ugodno progovarati s neke stručne strane, kao i činjenica da ne moram nikome biti mentor, jer sam poprilično sigurna da to ne bih znala odraditi kako treba. Ali ono što znam sa sigurnošću jest čuti i prepoznati ono nešto, znati kad preda mnom stoji netko tko je vrijedan truda i kome je neka vrsta usmjeravanja i pomoći potrebna da bi ispunio svoj potencijal. Također znam da ću zasigurno biti ona koja će se prikloniti onim malo drugačijim izvođačima, koji nisu možda krojeni po svim standardima i šablonama jedne estradne hrvatske pop-zvijezde; stoga mislim da je to mjesto u žiriju bilo jako potrebno popuniti.
Emaniraš vrhunsku profesionalnost i nevjerojatnu smirenost, zrelost i pribranost. Razotkrij nam neke svoje "demone" s kojima još nisi pronašla zajednički jezik, nešto na čemu moraš raditi i što ti je još uvijek u karakternom smislu izazovno i teško sa samom sobom?
- Joj, mislim da ja imam svoje dvije strane - jedna je ta izuzetno profesionalna, smirena, pribrana, racionalna, pametna - kad razmišljam o poslu, životu, poštovanju, uspjehu i tako dalje. S druge strane sam teška paničarka, dramatiziram bez potrebe češće nego što bih voljela i vrlo se lako iracionalno uplašim stvari. To su neki moji demoni s kojima baš teško izlazim na kraj, iako moram priznati da sam puno bolja nego prije nekoliko godina, pa me to motivira, možda ima nade za mene. Da jednog dana više neću razmišljati o smaku svijeta nakon neke obične male gluposti koje se za tri dana neću niti sjećati.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju magazina Gloria Glam
------