Iskreno, nikada nisam više priželjkivao kraj jedne godine kao ove sada. Iako nisam baš neki ljubitelj božićnih ukrasa i histeričnog paljenja i gašenja lampica na prozorima grada, samo želim napokon otvoriti tu rashlađenu bocu šampanjca, sklopiti oči u ponoć, trideset i prvog, zamisliti želju i da ova godina zauvijek nestane. Ne znam zašto, ali nekako imam osjećaj da ćemo svi zajedno lakše disati prvog siječnja, međutim, znam i sam da je to samo još jedna iluzija, moja osobna, infantilna fantazija, kojom pokušavam zabašuriti sve ono što je prošlo, a možda i ono što nas tek čeka. Život me naučio da se ne treba nadati baš mnogo, a negdje se u dubini duše i bojim kako će izgledati sljedećih 365 dana, jer i one tamo godine smo mislili da ne može gore od ovoga i tako u krug.
Ono što me posebno zabrinjava je činjenica da poslije svega što smo preživjeli, ljudi i dalje imaju potrebu da sve bude ponovo "normalno", da se svijet vrati na tvorničke postavke, pa da nastavimo tamo gdje smo stali. Međutim, imam blagi osjećaj da što više inzistiramo da sve bude kao što je nekad bilo - primjerice da napokon prestanemo nositi maske ili da se možemo ponovo znojiti u gužvi i tami disko kluba - da se nešto opire, jednostavno nešto nam ne da da zaista uspijemo u toj namjeri da sami sebe vratimo na ono kako je bilo nekad kada smo mogli sve. Nisu to nikakve teorije zavjere i antivakserski bullshit, to je jednostavno zakon prirode - nešto se zaista promijenilo i glupo je to negirati. Ne znam kako je vama, ali meni je i dan danas čudno otići na proslavu nečijeg rođendana i opušteno se zabavljati uz karaoke tako što slobodno falširam u mikrofon, čudno mi je gledati kako se ljudi ljube ili mirno sjede u zadimljenom kafiću, čudno mi je čekati u redu kod ulaska u avion, čudno mi je osjetiti nečiji parfem u prolazu, jer to samo znači da smo bili previše blizu, čudno mi je vidjeti osobu bez maske na mjestu na kojem piše da je to obavezno, čudno mi je da više ljudima ne možeš čitati s usana, čudno mi je ne čuti što mi taksist priča, jer nas dijeli prozirna plastika između sjedišta…
Zato mi više ni Nova godina ne izgleda isto, iako i dalje postoji jelka, pokloni ispod nje i tiha vatra koja pucketa dok u ruci držite čašu vina. Kao da se nekako ne mogu veseliti kao prije. Razmišljam o tome kako bih volio učiniti nešto za sebe, neki suštinski zaokret, koji će i mene iznenaditi, da se prestanem vrtjeti u krug i konačno napravim nešto što nisam nikada do sada, a da to ne bude skakanje iz aviona s padobranom ili penjanje na Himalaje. Želio bih napraviti nešto bitno samo za mene, što nema veze s bilo kim, promijeniti svoj način života iz korijena, da budem neki drugi čovjek, van bilo kakvih protokola današnjice. Želim izvući neke pouke iz ovoga što sam naučio do sada i vratiti onaj osjećaj iz prvog lockdowna kada smo uglavnom svi shvatili da se trebamo više baviti sa sobom, manje shoppingirati, više čitati i baviti se stvarima koje nas zaista čine sretnima. Međutim, ja, kao i svi, čekam nešto. Na stand byu sam.
Međutim, što je danas sreća, pitam se? Mislim, okej, to vječno pitanje na koje nemamo odgovor! Taj osjećaj koji je neuhvatljiv vjekovima. Taj trenutak koji traje par sekundi poput fatamorgane, taman misliš da smo je uhvatili i onda je moramo ponovo tražiti. Međutim, danas, više nego ikada do sada, kada počnete maštati što biste sve mogli napraviti, primjerice idućeg ljeta ili godine, zar ne osjećate kao da vas mozak odmah počne ometati da ne biste odlutali previše. Da ne pustite mašti na volju. Tek onda krene tornado disfunkcionalnih misli. Ta bujica se obično kreće u smjeru toga da nitko više ne zna što u tom trenutku može krenuti krivo, kakve će biti pandemijske okolnosti i hoće li se uopće moći ući u određenu zemlju ili će trebati sto papira kako biste kako biste ostvarili tu svoju malenu želju o kojoj ste toliko maštali. Izgleda da smo došli do čudnog trenutka u kojem je mašta postala ugrožena vrsta koja lagano izumire u sveopćem ritmu života od danas do sutra - jer budućnost kao da je prestala postojati.
Nešto će se sigurno dogoditi. Prije ili kasnije, uvijek se nešto dogodi. Nešto što će nam izgledati kao novi dan ili nova godina. Bez obzira na kalendar i doba godine. To nešto možda ne dođe sad - u ponoć, trideset i prvog. Ali će sigurno doći. Ono što je dobra vijest u svemu ovome - što god da to bude, naviknut ćemo se. Kao i na sve do sada.
