Ana Kraš, autentična i prepoznatljiva industrijska dizajnerica i fotografkinja, podrijetlom s Balkana, dugi niz godina živjela je u New Yorku, a trenutno je u Parizu, bez stalne adrese. Rođena je 1984. godine u Beogradu, gdje je diplomirala dizajn pri Fakultetu primenjenih umetnosti. Njena jako uspješna karijera počinje puno prije sada već čuvene Bonbon lampe, kojom je skrenula pažnju svjetske javnosti u važnim dizajnerskim krugovima. Naomi Smart, shopping urednica britanskog Vogue magazina za nju odavno tvrdi da posjeduje poseban "istančani osobni stil" i da je njezina estetika "organsko-modernistička". Nekoliko puta je bila na prvom mjestu liste "it girl" u više značajnih međunarodnih izdanja modnih magazina.
Njezin umjetnički portfolio je dosta raznolik i svakako se dotiče mnogih aspekata dizajna kao i fotografije. Dizajnirala je stolove, lampe, tapete, kao i odjevne predmete. Uz mnoge modne kuće s kojima je surađivala, izdvajaju se studio Maryam Nassir Zadeh, Saks Potts i Chloé. Kada je fotografija u pitanju, primjetan je njezin rad za Ganni, s kojima je surađivala na brojnim kampanjama i dugi niz godina bila zadužena za set dizajn modnih revija. Svoju knjigu fotografija pod nazivom ˝"Ana Kras: Ikebana Albums", koja na poetičan i nježan način prikazuje portrete njenih prijatelja i pejzaže kojima se divi, objavila je 2016. godine. Godinu kasnije, surađuje s keramičarkom Natalie Weinberger s kojom nastupa u galeriji Picture Room u Brooklynu, s izložbom pod nazivom "Obitelj" koja na interesantan način propituje emocionalnu interakciju između neživih predmeta. Njena posljednja izložba "Knit", posvećena kolekciji brenda Kvadrat, za koju je napravila ofsetne fotelje i bila jedna od kustosica, usljed Covid restrikcija, umjesto u Milanu, otvorena je u okviru manifestacije "3 Days of Design" u Kopenhagenu. U isto vrijeme, Zeit Magazine je eksluzivno poziva na mjesto urednice cjelokupnog broja njihovog specijalnog dizajn izdanja, koji posvećuje pričama iz njenog rodnog grada. Susreli smo se negdje u mimohodu suludog tempa koji u posljednje vrijeme svi živimo, u trenutku kada je podgrijavala slatki kupus od jučer i bila raspoložena da mi otvori dušu i prizna kako nikada nije čula da netko zaista želi život poput njenog.
Ana, gdje se trenutno nalaziš - i doslovno i ovako, u životu? Kako vidiš sebe nakon cijele ove turbulencije otkako je virus ušao u naše živote?
- Trenutno sam u Parizu, podgrijavam slatki kupus koji sam jučer skuhala (smijeh). Posljednja godina je donijela dosta promjena. Provela sam dosta vremena u Europi nakon decenije u Americi. Kako sam nakon svega ovoga? Pa okej sam, imala sam trenutke zbunjenosti i straha, ali i lijepe, introspektivne periode, ne znam kako da sumiram to iskustvo u jednu rečenicu. Što god se dogodilo, život se nastavi i ljudi se adaptiraju. Nije ovo prvo neizvjesno i teško životno iskustvo, ali je bilo globalnije i kolektivnije. Kako si ti?
Nije loše, hvala na pitanju. Međutim, ono što me zanima je činjenica da si ti nekako svestrana od početka – radiš puno toga - od dizajna namještaja, crtanja, fotografiranja - što ti od svega toga najviše odgovara?
- Sve na svoj način. Crtanje i slikanje odmaraju, namještaj je kao matematika ponekad, rješavanje problema, fotografija je dokumentacija. Zato i volim miješati.
Ono što mi je uvijek bilo fascinantno vezano za tebe je dojam da sve što radiš, radiš tako lako i kao da se igraš. Koliko ti je zapravo teško nositi se sa svim onim što moraš napraviti tijekom dana?
- Taj rad sam po sebi ide lako i kao igra u neku ruku, ali taj rad je samo mali postotak - sve ostalo vezano za administraciju, produkciju, planiranje mi ide teško, a čini veliki dio svakog dana.
Kako znaš da želiš biti dio nekog projekta?
- Osjetim da li mi se nešto radi ili ne. Nekad je motivacija to što je novo i nešto što nisam nikad prije probala, nekad je motivacija jer poštujem ljude s kojima bih surađivala, nekad je motivacija financijska, nekad jer je nešto u čemu sam nesigurna pa želim napraviti i prebroditi, naučiti..
Kako ti izgleda trenutno stanje u modnom svijetu? Imaš li utisak da će sve kolabirati tj. da se nešto ozbiljno mijenja u cjelokupnoj proizvodnji odjeće u fundamentalnom smislu?
- Na početku sam se ponadala da će ova godina promijeniti tempo i stil rada u modi na duže staze, proizvodit će se manje, a bolje te da će se ukinuti bespotrebni tjedni mode i putovanja, ali vidim da sve već vraća na staro. Ljudi se ne mijenjaju i čim okolnosti dopuste, brzo vraćaju na isto.
Misliš da se baš ništa neće promijeniti?
- Ne vjerujem da će biti fundamentalnih promjena. Moda je veliki biznis i počiva na ljudskoj nesigunosti i neispunjenosti koja izaziva bespotreban konzumerizam. Besmislene količine kolekcija, ogromna produkcija. Mislim da će se sve to vratiti i nastaviti punom parom čim se stvari malo vrate u normalu. Ako išta, ljudi sad kupuju još više jer "osjećaju" da zaslužuju, jer su imali tešku godinu i žele se oraspoložiti pogrešnim stvarima.
Živiš u New Yorku, dolaziš s Balkana, često putuješ i srećeš različite ljude. Kako se osjećaš kada si daleko od kuće? Što ti najviše nedostaje?
- Ja sam od svoje 15 godine provodila vrijeme van svog grada - Tokio, Milano, Los Angeles, New York, sad Pariz. Amerika je bila baza najduže, desetak godina. Beograd osjećam kao dio mene uvijek, tu sam odrasla, formirala se, studirala, tu su mi najstariji i najbliži prijatelji, moja obitelj s kojom sam jako bliska. Pola mene uvijek živi u Beogradu, gdje god da sam. Jako volim Beograd, romantičan je na jedinstven način i vizualno, meni, najprivlačniji. Kad sam tamo, uvijek, najviše fotografiram. Sve mi je lijepo i interesantno. Volim što ima svoj tempo i atmosferu, nije kao ostatak Europe gdje sve počinje sličiti. Nedostaje mi puno toga: hrana, ljudi, arhitektura, mirisi, baš sam nostalgična.
Koliko te društvene mreže opterećuju kao osobu? Imaš li dojam kao da te pratitelji doslovno uhode, iako se sve odvija preko ekrana?
- Ne, uopće. Generacija sam koja je, srećom, odrasla bez društvenih mreža, tako da nisu imale nikakvu ulogu u građenju mog identiteta. Koristim samo Instagram jer volim slike, ali ne dijelim ništa intimno, samo vizualne stvari oko mene, ponekad nešto vezano za rad i ponekad neko mišljenje ako osjećam da je važno. Ne doživljavam Instagram kao neku paralelnu realnost, nego neki mali dodatak.
Često čujem mlade djevojke, umjetnice i dizajnerice kako bi voljele da njihov život izgleda kao tvoj. Što bi im savjetovala, ako bi zaista krenule tvojim putem?
- Vremena su se promijenila, i teško je dati savjet nekome tko je druga generacija. Kad sam studirala, ili bila mladi dizajner na samom početku, nisam imala ni prilike da vidim život nekih drugih, starijih, dizajnera, da bih poželjela da moj izgleda tako. Nije postojao Instagram, itd. Nisam tada ni znala da će nešto što ja radim i napravim itko ikada vidjeti, osim profesora ili prijateljice možda. Nisam radila stvari s ciljem da ih netko vidi, nego zbog sebe i vlastite radoznalosti. Ne zato što sam "car", nego zato što je tako bilo vrijeme, i svi smo radili stvari zbog sebe jer nas nitko nije gledao. Sad mladi ljudi možda osjećaju kao da moraju nekome nešto pokazati jer su eksponirani na drugačiji način, razvoj se ne odvija intimno, nego je sve javno. Mislim da je mladim ljudima jako teško u ovim novim okolnostima. Previše vide, previše žele, a premalo imaju tišine i privatnosti da rade i razvijaju se postepeno i spontano. Lako je kad se mlad čovjek fokusira na nešto što želi biti, a ne na rad koji je potreban godinama da se do toga stigne.
A koji je tvoj savjet?
- Jedini savjet je: zdravo je promijeniti fokus s uspjeha na rad, i - ništa kvalitetno se ne događa preko noći. Godinama sam radila poslove koji me nisu zanimali, od grafičkog dizajna za stvari koje sam mrzila, do nekih nebuloznih dizajn poslova, da bih nakon deset godina došla do toga da uglavnom radim stvari koje me ispunjavaju, mada i dalje pravim kompromise. (Smijeh) Ja nikad nisam čula da netko želi život kao moj, ali ako netko misli da to želi, to znači da želi preko deset godina vrijedno raditi i polako, postepeno napredovati.
Što te trenutno najviše inspiriše? Oko čega si opsesivna?
- Jako volim neke stvari, materijale - staklo, na primjer. Mogla bih satima gledati predmete od stakla, različite tehnike bojenja. Arhitektura, također. I fotografija. Nemam opsesivni karakter, ne skupljam ništa, nemam potrebu za posjedovanjem stvari, nego da ih vidim i iskusim.
Da imamo mogućnost otputovati zajedno bilo gdje, gdje bi me odvela i što bi mi pokazala u smislu ˝ovo moraš vidjeti˝?
- Odvela bih te na Haiti i pokazala bih ti neku metalnu ogradu koja ima specifičnu geometriju i boju.
Gdje ćeš na more?
- Voljela bih na neki mali grčki otok ovog ljeta, nisam bila jako dugo.
I za kraj, čemu se nadaš kada otvore granice?
- Putovanju u Senegal.
