Sjedim tako jedne večeri s dvije prijateljice u fancy restoranu. Ne mogu vjerovati da smo poslije toliko vremena se ipak uspjeli dogovoriti i naći, jer već znate kako idu ti dogovori s bliskim ljudima - uvijek imamo više vremena za sve druge, osim za ljude za koje znamo da će uvijek biti tu. Ali, to je tako, zato i postoje takvi odnosi koji traju cijeli život, ali dogovori se odvijaju otežano, jer svatko ima neke neodgodive obveze - netko djecu, netko prekovremeni rad, nekome nije dan i tako se desi da se viđamo doslovno dva puta godišnje iako smo stalno na vezi preko naše zajedničke grupe na Viberu. Sredili smo se kao da je ne znam kakav jubilej, jer za mene izlasci među ljude u posljednje vreme zaista predstavljaju nešto posebno, pa dobivam etiketu ambiciozne osobe u godinama, jer se trudim da budem na visini zadatka, kao da idem na neko posebno izvođenje opere ili svadbeni party na vrhu neke zgrade. Uostalom, to je zaista prilika da ne izgledam i ne ponašam se kao svaki dan. Izlaske shvaćam kao neku vrst osobne, intimne pozornice, gdje mogu biti što god hoću, glumiti i dramatizirati do mile volje, s obzirom na to da se u ostatku života asertivno ponašanje podrazumijeva i nameće kao jedini oblik sporazumevanja, ma koliko bio izvještačen.
Dok tako razmišljamo što da uzmemo za predjelo, stiže nam kontigent džin tonika, propisno serviranih uz ružmarin i par zrna papra. Još uvijek ne znam čime bih mogao updajtati svoje prijatelje, jer imam dojam da mi se ništa posebno ne događa u životu i tako prebirem po glavi, tražim neke novine u lagerima sjećanja, dok se moje prijateljice brže bolje dogovaraju kada su slobodne da zajedno odu na tretman botoksa. Obje konstatiraju da imaju naborano čelo i da je jedino rješenje da ga poravnaju tretmanom koji će im umrtviti cijelu zonu iznad očiju i nosa. Nevjerovatno je, nismo sjedili ni pet minuta, a tema starenja je bila na stolu prije Foie gras.
Elem, nedavno su svi pripadnici online galaksije društvenih mreža svjedočili jednoj nemiloj sceni kada je Madonna odlučila poslati poljubac svojim obožavateljima putem svog profila. U tom kratkom videu, koji ne traje duže od deset sekundi, transparentno se vidi lice kraljice popa, s jasno izraženim porama, kako se približava kameri i pred sam kraj njene se pune usne spajaju u sočan poljubac. I tako je još jedan video postao viralan, jer ljudi eto nisi mogli vjerovati kako izgleda ikona svjetskog glasa. Nitko, ali nitko, bar iz moje okoline, nije imao pozitivan komentar na to što vidi u ekranu mobilnog telefona, iako već godinama svjedočimo raznim transformacijama ljudi u kontekstu promjene osobnog opisa. Madonna nije jedina koja više ne sliči na sebe, jer je postalo toliko normalno da više nikome ne možemo odrediti godine, bez obzira na to je li žrtva neke face procedure ili skalpela. Jednostavno, došlo je takvo vrijeme da mlađe generacije izgledaju kao odrasli, zreli ljudi, a da ljudi u poznim godinama izgledaju kao poludjeli tinejdžeri. Baš je čudan taj fenomen, naročito kada starite, pa sretnete nekog tko se rodio poslije dvijetisućite godine, često budete u šoku da možda vi što pitate za godine izgledate mlađe, iako to možda nije uopće prirodno. Ili ste pak pretjerali s posjetama kirurgu ili stručnjaku za pomlađivanje.
Dakle, sve se pomiješalo zajedno s progresom plastične kirurgije, raznih procedura koje peglaju tragove života i svijet je postao poligon za jedan veliki eksperiment u kom nema mjesta za pitanje o datumu rođenja. Na kraju krajeva, milijun puta se ispostavilo da godine nisu mjerilo ničega, jer zrelost dolazi sa željom da odrastemo, a ne sa brojem svjećica na rođendanskoj torti od šlaga. I tako dođemo do situacije u restoranu, u kome se prije glavnog jela, relaksirano priča o dozi botoksa kooja je nekom potrebna, kao da se priča o novoj frizuri ili renoviranju stana.
Ništa od ovoga ne bi bilo strašno, da nam upravo taj diktat o vječnoj mladosti ne prodaju na svakom koraku, pa se čovjek počinje bojati za sebe već kada je na pragu tridesetih ili četrdesetih godina, na primjer kao ja. Nikada me specijalno nije zanimala ta tema, jer sam oduvijek imao želju isključivo da ostarim, ali ove godine načinjem peto desetljeće života i pitam se trebam li se mimikrirati ii kupiti vrijeme za sebe, kao i svi ostali ili da pustim prirodu da se poigra s mojim likom, baš da vidim u što ću se pretvoriti. Uostalom, koga je više briga za to kada ništa nije onako kao što izgleda, pa ni ljudi.
