Ovu srijedu, 29. lipnja 2022. s početkom u 20 sati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu Međunarodni festival fotografije Organ Vida donosi samostalnu izložbu nizozemske umjetnice Viviane Sassen "Venera i Merkur", prvu veliku izložbu ove autorice u Hrvatskoj i na ovim prostorima. Sassen je poznata nizozemska umjetnica, koja živi i radi u Amsterdamu te podjednako djeluje u svijetu mode i likovne umjetnosti. Njezin je rukopis prepoznat po korištenju geometrijskih oblika i jarkih boja, apstraktnom, gotovo nadrealnom prikazu ljudskog tijela te kombiniranju dokumentarne i inscenirane fotografije. Prije desetak godina nagrađena je nizozemskom umjetničkom nagradom "Prix de Rome", a 2011. osvojila je nagradu ˝Infinity˝ Međunarodnog centra za fotografiju u New Yorku za primijenjenu i modnu fotografiju. Važan dio njezina opusa nastao je diljem Afrike, gdje je provela djetinjstvo ali i dio odraslih godina. Ti radovi uglavnom zanemaruju tradicionalne granice žanrova i bave se vezom između fotografije, imperijalizma i kolonijalizma. S umjetnicom smo razgovarali ususret zagrebačke izložbe za koju je tijekom šest mjeseci Viviane Sassen imala pristup francuskom dvorcu Versailles gdje je zaronila u arhive i upotrijebila artefakte i arhitekturu palače kako bi stvorila nove fotografije i kolaže. Fotografije fragmenata skulptura kao i fotografije iz privatne korespondencije kraljice Marie-Antoinette aludiraju na neispričane priče Versaillesa. A ostalo prikazano ćete sami morati razotkriti i doživjeti.
Arhivi i artefakti bili su vaš alat i izvor za ovu hrvatsku izložbu. Kako općenito pristupate istraživačkom procesu i kako ste se pripremali za ovu izložbu?
- To stvarno ovisi o projektu. Neki projekti zahtijevaju puno više istraživanja od drugih. Za ovaj sam inspiraciju potražila u povijesti palače Versailles, čitajući o tome i online i off-line. Kako nisam znanstvenica i obično radim vrlo intuitivno, moje istraživanje ne slijedi nikakav kronološki redoslijed, već više organski put, s mnogo stranputica. Za Veneru i Merkur dobila sam pristup palači nakon radnog vremena i bilo mi je dopušteno pogledati iza svih vrata koja sam mogla pronaći. Bilo je to nevjerojatno istraživanje, kako u fizičkom prostoru tako i u samim tekstovima.
Koje su vas konkretno izmišljene - skrivene priče zanimale?
- Sve priče koje su u ovomu projektu predstavljene, istinite su priče; ništa nije izmišljeno.
Zašto smo mi/vi još uvijek toliko nadahnuti s Marijom Antonetom?
- Ona je vrlo intrigantan lik i samim tim često pogrešno shvaćen. Da, bila je skroz razmažena, voljela je tulumariti, bila je pomalo arogantna. Također, bila je potpuno odvojena od "normalnog života" i društva od dana kada se rodila. Međutim, bila je to žena vrlo snažne glave, hrabra i kasnije u životu - majka puna ljubavi. Kao takva, bila je mnogo jači karakter od svog muža, a činjenica da je on bio slab kralj i da je ona u osnovi radila što god joj je drago, učinilo ju je metom sprdnje i kleveta. Mrzili su je jer je bila snažna žena. Nerijetko je bila doživljavana kao uljez, strano, neželjeno tijelo. Život joj je završio tragično: izgubila je slobodu, bogatstvo,muža,ljubavnika, djecu i na kraju život. Ali do samog kraja ostala je jaka i hrabra. Njezina se životna priča čita kao roman, u kojemu je, nažalost, sve istinito. Zainteresiranima toplo preporučujem biografiju o njezinu životu iz pera Stefana Zweiga.
Teme roda i seksualnosti su eksplicitne i implicitne na ovoj izložbi – koje ste nam perspektive pokušavali priopćiti?
- Nisam bila iznenađena, ali jednim dijelom sam ostala zaprepaštena mizoginijom koju sam pronašla u povijesti Versaillesa. Muškarci i žene imali su potpuno različita prava i dužnosti, a patrijarhat je često bio nemilosrdan "samo" prema ženama. Iako su neke od ljubavnica Luja 14. definitivno imale određenu moć i utjecaj na sudu, kralj ih je ipak mogao lako otpustiti. Broj kraljevih ljubavnica samo je povećao njegovu moć, dok je kraljici bilo apsolutno zabranjeno imati ljubavne veze. Kraljeva izvanbračna djeca često su bila priznata, dok su u kraljičinom slučaju bila zauvijek zabranjena. Također je zanimljivo vidjeti dvostruke moralne standarde u pogledu homoseksualnosti. Naime, bila je potpuno zabranjena i mogli ste biti poslani u zatvor, prognani ili čak ubijeni. S druge strane; brat kralja Luja 16., homoseksualac koji je imao nekoliko prilično otvorenih veza te je nosio raskošnu odjeću; žensku odjeću i šminku, bio je štićen od svog starijeg brata, pa su tako i ostali homoseksualci iz njegovog užeg kruga bili zaštićeni.
Što su "suvremene" nevolje s rodom? Da se poslužimo sintagmom, naslovom slavne knjige velike Judith Butler.
- Nisam sigurna da sam ja ta koju treba pitati ovo pitanje, jer nikad nisam pročitala knjigu. Upoznata sam samo s osnovama. Zanimljivo je vidjeti kako su njezine ideje o rodu postale vrlo mainstream u suvremenoj zapadnoj kulturi, posebno za mlađu generaciju. Navode da je rod svojevrsna improvizirana predstava, oblik teatralnosti koji konstituira osjećaj identiteta – nešto što je uvelike u središtu suvremene mode. Smatram da je uzbudljivo vidjeti - mlade ljude koji pronalaze nove načine da se odrede, kao androgini, oslobođeni.
Reference u vašoj MSU instalaciji su Femen, Pussy Riot i #MeToo pokret. Koji su najveći izazovi suvremenog "digitalnog" feminizma? Kako shvaćate te izazove?
- Ne referiram se nužno na ove ženske skupine u radu, ali one jesu bile inspiracija. Baš kao i mnoge umjetnice koje se nisu bojale progovoriti, povratiti pravo na svoje tijelo. Žene koje zauzimaju stav protiv patrijarhata i mizoginije i stavljaju svoje tijelo na kocku, često doslovno. Žene koje se ne boje izraziti agresiju, koje se usuđuju ići protiv normativnih/konzervativnih ideja o tome što se često očekuje od žena: biti blaga, poslušna, gostoljubiva. Nisam sigurna što mislite pod "digitalnim" feminizmom. Nisam upoznata s pojmom. Mislim da se općenito suvremeni feminizam bori da bude odista inkluzivan na globalnoj razini. Budući da sam toliko živjela i putovala diljem Afrike, svjesna sam razlika između žena u drugim društvima - njihove su potrebe vrlo različite od naših. Digitalna era čini ove razlike često većima.
Vaš rad je između mode i vizualne umjetnosti. Koji su specifični "prostori" njihove interakcije koji vas zanimaju? Kako ˝zrcalite˝ modu u umjetnosti i obrnuto?
- Istina je da je moja modna fotografija u velikoj mjeri pod utjecajem moje umjetničke prakse i obrnuto, ali ipak su to dva odvojena područja u mnogim aspektima. U tom smislu moj rad nije ˝između˝ umjetnosti i mode – dva su to jednakopravna i istovremena puta. Naravno da se "hrane" jedni drugima; konceptualno, formalno/estetski, praktično, ali u mojoj glavi to su dvije odvojene grane istog stabla koje se povremeno dodiruju. Kada se to dogodi, moram biti jako na oprezu, jer ne želim razvodnjavati svoju umjetnost komercijalnim pristupom. Moram zaštititi svoju umjetničku praksu jer moda može biti vrlo zahtjevna - a ljudi u modi žele da prisvojim ono što radim u svojoj umjetnosti; kopiram sebe. Ponekad je moda gladna zvijer. Ali takva daje i puno energije, posebno zbog kolaborativne prirode mode. Kada mi modni klijent ili časopis mogu dati carte-blanche da stvorim nešto uistinu bez ograničenja, i pokažu svoje povjerenje u mene, ja sam u stanju kreirati uistinu posebne projekte. Upravo sam napravila knjigu u suradnji s talijanskim filozofom Emanueleom Cocciom, a financirala ju je marka šampanjca Perrier-Jouet. Dali su nam povjerenje i mogli smo stvarati u slobodi – tako nastaje najbolji mogući posao. S druge strane, sviđa mi se kako se moda i umjetnost miješaju, kao što ulična i kultura dolazi u prostor muzeja. Osjećam da među umjetničkom publikom još uvijek postoji puno konzervativnih glasova kojima je mnogo teže cijeniti ta križanja, ali mlađoj generaciji ne smetaju stare ideje o tome što bi umjetnost ili umjetnik trebao biti.
U vašim drugim radovima postoji dodirna točka između vašeg rada i nadrealizma - a to je san. Možete li nam reći nešto više o toj interakciji?
- Uvijek sam bila veliki obožavatelj nadrealističke umjetnosti, nadrealizma općenito. Osjećam da je taj period i žanr umjetnosti najbliže našoj podsvijesti, našem ˝stanju˝ sna i našem unutarnjem djetetu - dobu magičnog, praznovjernog razmišljanja. Smatram da je nadrealizam mnogo bolji alat za izražavanje neke vrste "istine" od ideja o fotografiji kao svojevrsnom "objektivnom oku". Dugo sam osjećala da je moj život u snu (za vrijeme spavanja) jednako važan kao i moj ˝budni˝ život danju. Jako sam zaintrigirana idejom paralelnih svemira, a fotografija ima tu magičnu, mističnu kvalitetu da vas prenese u druge svjetove, u tzv. paralelni svemiri. Moja upotreba ogledala i sjena također proizlazi iz istih ideja.
I za kraj – kako definirate/razumijete riječ "fotografija"? Koja je vaša "filozofija" iste?
- Dijelom sam odgovorila na to pitanje, a da i nisam htjela. Fotografija je za mene stvaranje smisla i reda u kaosu koji zovemo život, a u isto vrijeme te slike su svojevrsni portali koji vas mogu prenijeti na druga mjesta, paralelne svemire. I za kraj, ali ne i najmanje važno; oni su poput ogledala, reflektiraju ono što je već u vama. To je uistinu čarobna stvar: fotografija. I pretpostavljam da me bavljenje njom pomalo čini mađioničarkom.
