Nedavno su upravo oni ušli u ansambl riječkog kazališta Ivana pl. Zajca. Inspirativni, duhoviti, nježni i iskreni, s nama su podijelili svoje misli i osjećanja na zadane, ne baš lake teme. Scena, ljubav, sreća, nesreća, ritam, sloboda, melankolija, otpor. Neka ovo bude poziv da ih pobliže upoznate i što češće posjetite kazalište u kojemu će upravo oni graditi svoje biografije.
Mario Jovev
Ja, izvan scene
Ja izvan scene (a moram priznati da je to u posljednje vrijeme rijetko) sam isti onaj "ja" kao i na sceni, samo s puno manje treme, pokazivanja, glumatanja, lijepih kostima, novca i vremena.
Igra
Igra je ključan faktor glumačke profesije, a zaigranost je time obavezna osobina i glavni pokazatelj glumčeve vjerodostojnosti. Glumcu je posao igrati se, a tom poslu mora pristupiti i ozbiljno i zaigrano. Svaka predstava, kao i svaka igra, donosi svoju konstrukciju stvarnosti i situacija koje za glumca predstavljaju pravila igre. Njegov je posao pitati se što napraviti i kako se snaći u dotičnoj situaciji, odnosno kako igrati po pravilima i ostati vjerodostojan. Kako bi bio istinit i uvjerljiv, glumac ta pitanja mora postaviti sebi i odgovoriti ih iz sebe. U pokušaju odgovora na ta pitanja, glumac ima priliku bolje i detaljnije upoznati sebe kao čovjeka. Stoga, glumačka profesija daje čovjeku neprocjenjiv privilegij da se igra, a time i da slojevito upoznaje sebe. Ako se ne varam Heraklit je rekao: "Čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost koju ima dijete dok se igra".
Ritam
Ritam je glazbeni pojam koji živi u svima nama i svemu oko nas. U svakom se ritmu u čujnom i razumljivom obliku manifestira suradnja i međusobna zavisnost suprotnosti jedne o drugoj. Svaki udah mora imati svoj izdah da bismo ga nazvali ritmom disanja, jer disanja bez jednog od toga dvoje ne bi ni bilo. Mrak je neprisustvo svjetla, svaki dan ima noć kao svoj opozit, ljubav ima mržnju, život ima smrt, kao što i svaki takt ima svoj auftakt i svaki ton svoju tišinu. Svaki je čovjek živ dok mu srce kuca i to dokazuje neminovnu povezanost ritma i samog života te ističe jednu tanku graničnu liniju između svake suprotnosti. Promišljanje o ritmu tako potaklo me da se osvrnem na stihove Đure Sudete koji vrlo sažeto i jednostavno opisuju ono što pokušavam reći:
"...Što je život?
Treptaj oka
Tajna tajne
Između dva otkucaja srca
Stane..."
Uzevši u obzir ove stihove, možda ne bi bilo toliko neispravno reći da je naš život zapravo ples suprotnosti u kojem je ritam muzika života i smrti. Iako ovo sve može zvučati dosta dramatično, samo želim istaknuti neminovnu postojanost ritma i u onima koji kažu da "nemaju ritma", jer uvjeren sam da i njima na nekom koncertu nogica također tapka. Možemo imati manje ili više smisla za ritam, ali hoću reći da je nepotrebno raspravljati o tome kad glazbu već nosimo sa sobom, a na otkucaje srca i prosječan reper može repati.
Sreća (ni)je mir
Nisam siguran kako pristupiti ovoj temi, ali ako govorimo o unutarnjem miru smatram da sreća uvijek donosi mir. Vjerujem da čak i onima kojima sreća znači plivati s morskim psima ili skočiti iz aviona s padobranom ili bez njega, takvi pohodi, preživjeli ili ne, donose mir. S druge strane, onima koji sreću traže u ušuškanosti zone komfora i zadovoljstvu prosječnim i mlakim životarenjem, takav mir nije unutarnji mir, već bijeg. A ne može ni biti mir, jer bijeg ne dolazi iz sreće. Bijeg je potraga za srećom, stoga bi takvi možda trebali potražiti mir u malo nemirnijem okruženju poput ovih prije kako bi osjetili sreću. Ako pogledamo iz ovog ugla onda sreća i je i nije mir. Kako kome, kako kad i kako se uzme.
Sloboda - izmaknutost
Smatram da je sloboda prije osjećaj i stvar osobnog tumačenja tog pojma, nego što isti može prikazivati potpunu izmaknutost iz društvenih konstrukcija i izopćenost iz ostalih normi po kojima živimo. Sloboda se često puno slobodnije tumači nego što se u stvarnosti može tumačiti, jer te iste društvene norme po kojima živimo zapravo onemogućuju slobodi kao pojmu da u potpunosti ispuni svoje značenje. Npr. sloboda govora je slobodna koliko dopuštaju granice političke korektnosti, jer u suprotnom sloboda podrazumijeva posljedice, a time i odgovornost. Odnosno, rekao bih da tada više nije sloboda. Sloboda je pojam skovan kako bi čovjeku omogućio osjećaj izmaknutosti, prije nego stvarnu izmaknutost, jer norme po kojima živimo nisu samo izvanjska pravila, već ih je konstruirao sam čovjek iz sebe samog kako bi omogućio da sve ono što sloboda može podrazumijevati bude u granicama onoga što bi čovjek "trebao biti". Čovječanstvo je izmislilo i dogovorilo opsežan vrijednosni sustav po kojem ne samo da se vodimo, već je on i upisan u nama, jer je od nas i stvoren i proslijeđen iz generacije u generaciju te je time teško zamisliti kako bi bilo biti "slobodan" od istog. Previše je toga slično u svima nama da bismo govorili o potpunoj slobodi, ali individua u čovjeku želi vjerovati u mogućnost izmaknutosti iz svega navedenog, jer sustav vrijednosti o kojem govorim nije svakom čovjeku uvijek "po mjeri" i stoga, opet ne jedini na svijetu, čezne za pojmom slobode - izmaknutosti.
Romina Tonković
Srce (ni)je metafora
Srce kuca 72 puta u minuti 100.000 puta dnevno, 36.500.000 puta godišnje. Mišić koji je za mene potpuna enigma, to je pumpa života. Znam da ga osjećam dok radim jer češće radim srcem nego glavom što često bude nepromišljeno, ali na kraju to bude najispravnija odluka. Biti neposredan, iskren i topao je nešto što cijenim i njegujem. Svojem pozivu pristupam srčano, tako da je srce definitivno metafora za nešto organsko i lijepo.
Zaigranost
Smokve i grčki jogurt. Pomiješati grčki jogurt s maslacem od pistacija (2 male žličice sitno mljevenih pistacija - toliko sitno da nastane maslac), dvije, tri smokve nasjeckane na četvrtine položiti na jogurt i maslac od pistacija koje smo prethodno pomiješali, preliti sa žlicom meda i posuti prstohvatom svježeg timijana. Prvo što mi padne na pamet je eksplozija okusa i osjećaj kada kuham za sebe i svoje prijatelje. Imati poriv za nečim novim, za konstantnim istraživanjem i nadogradnjom za mene ima značenje zaigranosti.
Tuga
Tuga nas ponekad navodi da govorimo stvari koje nisu stvarne („I Cyrano i djevojčica“). Jedna od šest ljudskih prekrasnih emocija. Bez patnje i bez slomljenih duša ostali bi zakinuti za neke od najljepših pjesama, raznih kompozicija, tekstova, slika, filmova. Tuga je kreativna i nužna. Ponekad se najviše živom osjećam kada sam u tuzi, kad boli, pjesma koja je moja filmska glazba ˝le chanson des vieux amants˝ Jacquesa Brela.
Anksioznost
Srce lupa
Boje nestaju
Sve je skučeno
Neizvjesnost
Samoća
Osjećam se anksiozno.
Imam 27 godina, "osjećam se anksiozno" česta je izjava koju čujem. Nju često prati "imam panični napadaj". Strah za budućnost, ne samo nas samih nego i svijeta, u ljudima proizvodi taj podosta suvremen osjećaj "anksioznosti" – kod straha znaš što je podražaj, a kod anksioznosti to ne mora biti slučaj. Živimo u dobu u kojem je brzina i hiperprodukcija sveprisutna, a kvaliteta života je jako upitna. Disanje je naše glavno oruđe kako se boriti protiv toga i usporiti srce i misli.
Glas/ prostor
"Nas privlači glas koji vibrira i rezonira", rekla je velika poznavateljica glasa, britanska teoretičarka i kazališna praktičarka Cicely Berry. Glas je nešto na čemu sam najviše radila, i zahvaljujući mentoru Tomislavu Rališu došla sam do točke gdje moj glas može sam dalje napredovati, rezonirati i vibrirati. Ludo je kad shvatiš kako većina ljudi ne upotrebljava svoj pravi glas, glas koji ide iz dubine i koji ispunjava prostor. Sjećam se prvog puta kada sam upotrijebila svoj "pravi glas" s pravilnim udahom te reakcije profesora i kolega. Bilo je to za mene katarzično iskustvo. Sada kad sam malo iskusnija, taj moment kad osjetiš na pozornici da sve teče glatko i da te svaka osoba čuje, a da se ti ne naprežeš i ne uključuješ nepotrebne mišiće, toliko veseli jer znam da sam na pravom putu.
Ana Marija Brđanović
Subjekt / Druga
Mnogo toga u životu neću biti i postoje putevi kojima neću ići. Ne znam što neću proći, ne znam što ću proći. Uvijek mogu biti neka druga, mogu se razviti, rasti, pasti, preobraziti, zaglibiti, promijeniti. Ali volim otkrivati kakva mogu biti i kakva sam mogla biti. I kakva jesam. Volim učiti i volim shvaćati, a shvaćanje u svojoj prirodi jest matematika. Dogovor na (ne)određeno pristajanje. I kazalište je matematika, najzabavnija vrsta matematike za mene. Shvaćanje subjektove motivacije, analiziranje i zaključivanje i na kraju vlastita interpretacija kao odluka da nešto u nekom vremenu jest. I na kraju – svjesno zaboravljanje svega usvojenog.
Ljepota (ni)je....
Dobrota je za mene lijepa. Otvorene oči prema drugima i prema sebi. Nesebičnost i zajedništvo su lijepi. Lijepo je za mene ono što je dirljivo. Ne nužno izuzetno, zapravo češće jednostavno. Ljepota nije šarm, ali može biti laž. Ljepota je mjesto na kojem možemo odmoriti, vrijeme koje kao da uspori. Ljepota nije samo ono što možemo vidjeti, ljepota se osjeti.
Melankolija / otpor
Ostavila sam pikule
Koje sam pronašla u dvorištu
Za neko drugo dijete
I ne nosim uspomene kući
Puštale smo nokte
Da iskopamo zemlju
Zemlja koju si odvojila
Leži do tvog koljena
I dok kopaš rupu
Radiš brijeg
Ostavila sam pikule
Koje sam pronašla u dvorištu
Nosim samo tvoju sliku
Da me podsjeća
Na oljuštene lješnjake
Boje tvog glasa
I na ubrane trešnje
zvuka tvoje kose
I kako smo doputovale bose
Na mjesta gdje
logorske vatre
Tinjaju kao tvoj pogled
I krckaju i plamte
I da s neba pada voda
Na kožu
Poput tvojih misli
Ostavila sam pikule
Koje sam pronašla u dvorištu
Za neko drugo dijete
I ne nosim uspomene kući
Zapisala sam riječi poput
Melankolija, sjeta i ćutim
Da zapamtim svijet koji pruža
Tvojim rukama da lome zrak
I borbu s gravitacijom
Koja nam daje
Da plešemo
Na melodije koje same stvaramo
Čudesno je
blago iz blata
i bol u bilu
Ostavila sam pikule.
Glas / unutarnje
Na prozoru stana u kojem sam živjela kao dijete imali smo one stare rolete, drvene, s rupicama. Pamtim večeri u kojima nisam mogla spavati. Svjetlo automobila prolazilo je kroz rupice na roletama i kao zrake to bi svjetlo prostrujilo po zidovima sobe u kojoj sam spavala. Taj prizor i tišina naveli su me na tugu. Kao da sam bila tužna zbog onog lijepog što će proći, jednako kao što sam bila i tužna radi toga što će sve proći, pa čak i ono što tek treba doći. Koji je to unutrašnji glas i narativ koji oblikuje naše živote u priče? Dajem smisao onom što se zbilo, svoj unutarnji smisao. Odabirem što sam naučila i učim se vedrijim perspektivama. Ali još uvijek ne znam koja je to ja. Kako ona izgleda? Kakva je? Što je unutra osim želje za istraživanjem, spoznajom i shvaćanjem?
Bijes
Želja u kombinaciji s nemoći ono je što u meni rezultira bijesom. Nešto želim postići, a ne mogu. Moj bijes je kratak. On je samo tren. Bijes je otpor tuge. A ja radije pustim tugu nego bijes. To je svakom po ukusu - u kojoj vlastitoj drami želi uživati? Bijes u meni izazivaju kutije u kojima nas je društvo odgojilo. Manjak uma, empatije i višak komfora. Manjak opcija i višak samoće. Velike riječi iza kojih stoji malo misli.
Deni Sanković
Identitet
"Možda znamo što smo, ali ne znamo što možemo biti", krenimo sa Shakespeareom. Želja mi je neprestano se otkrivati i učiti, a istraživanjem i isprobavanjem različitih života u glumačkoj umjetnosti upravo to i radim. Identificiram se s likovima, pokušavam ih shvatiti, opravdati i pronalazim onoliko sebe u njima koliko i njih u sebi. Ponekad zamišljam kakav bih bio ako bih živio u nekoj potpuno drugoj kulturi. Koliko toga bih otkrio o sebi, a koliko bih zaboravio? Koliko te uloge koje igraš i životna iskustva mogu preobraziti? Koliko si dopuštamo biti preobraženi? Imao sam prilike živjeti van Hrvatske u kratkim periodima života. Često se tim mjestima vraćam. Shvatio sam da me i ona definiraju, no to nije bio rezultat potrage. To je bilo otkrivanje sebe u okolini u kojoj se nikad nisam našao niti zamislio, a sada je grlim kao svoju i identificiram se njome. U toj poziciji se nalazim s ulogama na kojima radim. U toj poziciji nastojim biti u životu kojeg živim. U otkrivanju sebe. Upravo umjetnost njeguje moj prostor mašte u kojem se osjećam sigurno vratiti u djetinjstvo i vidjeti od kuda sam izrastao u čovjeka koji sam danas i kakav sve to mogu biti, a ljepota koju želim svima jest da si dopuste osjećati ono što jesu i da otkriju svoje autentično ja u svim kutevima svojih svjetova.
Ljubav
Najveća snaga koju mogu osjetiti je ona. Poput neistraženog bunara leži u svima nama, neistražena sve do samog kraja života. Pretpostavljam. Moj bunar je dubok, malo propušta vodu, ima čvrsto uže i kantu koja je često preambiciozno velika da glatko pokupi taj nektar za kojim svi žudimo poput zaluđenih pčelica u proljeće. Nektar je ljubav, jel'. Moćna, komplicirana u svojoj jednostavnosti, životom ona poprima bezbroj oblika počevši od onog prvog, najvećeg, najčišćeg, majčinskog. Pitam se sada, je li ljubav zaista moćna ili smo moćni mi kada je osjećamo? Možda je ona tek lako pero koje pada na naša prsa da nas beskrajno osnaži i ispuni. Može biti. Zaista može biti toliko malena i nježna, a poprima enormne oblike koji mijenjaju tebe, mene i svijet.
Sloboda - osvajanje
Gledajući na ova dva pojma, u mislima mi stoje u opreci. Osvajanje me asocira na rat i nepravdu, sloboda na mir i pravdu. Dakle, ako bih ih stavio na vagu, ona bi daleko preuzela težinu. Zato što je potrebna više nego ikad svima nama, niti sami ne znamo koliko. Osvajanje je riječ koja čak ružno izgleda napisana.
Afekt
Neposredna iskrenost koje se često bojim. Afekt je poput sitnog metka koji nenadano ispucaš nakon što si vješto gradio kulu sa zdravim temeljem. Sruši li je afekt ili ne, na tebi je kako se nakon pucnja nosiš s njime. Ako znaš otkuda dolazi, vrlo lako će kula ostati na mjestu bez obzira na to ispao jedan njen dio ili ne. Ako ne znaš, imaš sve vrijeme svijeta da shvatiš zašto pucaš uopće.
Sreća je kao nesreća
Ako nečija nesreća može nekoga učiniti sretnim, pitam se da li je onda to sreća? Je li stvar percepcije i pozicije? Sreća je čista i ne pripada zlu. Ona pokuca na vrata baš kada treba i pogura te naprijed. Tuđa nesreća nema toliko sreće u sebi da bi te pogurala naprijed, već može pružiti trenutnu satisfakciju koja je nemjerljiva istinom sreće. Ako ti pruža zadovoljstvo tuđa nesreća to nije sreća. Znat ćeš to kada zaista osjetiš svoju. Izvor sreće nije u zadovoljstvu tuđom nesrećom. Stoga ne, sreća nije kao nesreća.
